ruj. 8 2016

Kako sam postala rospija ili priča o Bleku

Nedavno sam se udala i to za otočanina. Prijateljice kažu: ajme, ne možemo vjerovati da si sada ozbiljna žena. Otac kaže: ,,Anko, brzo mijenjaj bravu, napokon smo se riješili obje.’’

S mojim je mužem došlo puno veselja, ali došla su i neka neriješena pitanja. Jedno od njih je Blek, pas koji je do prije par mjeseci pripadao njegovom didi.

Blek je mješanac hrvatskog ovčara, crn, no puno gušće dlake koja na njemu izgleda poput tepiha. Tepiha koji nikad nitko nije oprao ni raščešljao i koji on ponosno prešetava oko kuće. Nitko nezna koliko mu je godina. Omiljena mu je zabava trčanje za automobilima, a voli i maltretirati mačke, lajati na prolaznike i raditi nered po dvorištu. Da, Blek je možda dobar pas, ali potpuno krivo dresiran. Ili, bolje rečeno, uopće nije dresiran. A samovoljne životinje ne volim.

Kad sam ga prvi put vidjela muž mi ga je veselo predstavio: ,,Evo, ovo je Bleki.” Onda je izvadio krekere koje Blek jede i pas je počeo skakati i umiljavati se. Sve što mi je prošlo kroz glavu bilo je: samo neka stoji dalje od mene. Onaj tepih od dlake se uskomešao, dlake lete na sve strane, a muž ga oduševljeno gleda. ,,Je, Blek je baš sladak’’, rekla sam mu. A što ću, lagala sam. Pa tko bi mu bio rekao: makni tog prljavog psa od mene, samo mi nedostaje da mi noge poliže. Zvuči okrutno? Zato sam rekla kako je sladak.

Kad je muž doselio kod babe i dide donekle je uveo red: Blek je premješten u kućicu za pse. Međutim, vrlo brzo je bilo jasno da je pitanje dana kada će briga o Bleku postati problem. S didom i babom koji su onemoćali i mužem koji se nakon nekog vremena ponovno preselio postavljalo se pitanje: tko će hraniti psa?

Onda je došlo ljeto i na par dana se činilo kako će Blek ostati tek pitanje koje je kratko bilo otvoreno.

Bila je kasna noć kad me muž nazvao:

,,Petra, Bleka je ispred mojih očiju udario auto. Vozač ga je pomeo s ceste kao vreću, uopće se nije zaustavio. Pas je letio 10 metara, nemam pojma je li živ.’’ – kaže on iskreno potresen.

,,Ajme, grozno, kako se to moglo dogoditi?’’ – pitala sam, s jedne strane šokirana nepažnjom vozača, ali s druge sam strane mislila: dobro, jadan pas, ali imamo problem manje.

Nakon udarca pas se šepajući povukao na osamu pa je muž upomoć zvao prijatelja kako bi zajedno poduzeli korake za spas tog starog lajala. Doduše, krajnje alternativne i netipične: prijatelj mu je dao nekakvu tekućinu koju pije nakon jako napornih treninga. Pas je prvo odbijao, ali prijatelj mu je to gurao u njušku na silu, da bi naposlijetku pas sam počeo lizati tu tekućinu, a onda je trećeg dana ustao i pobjedonosno prošetao po dvoru, bez ozljeda, bez šepanja.

,,Petra, da vidiš Bleka, kao nov je!’’ – priča mi muž uzbuđeno preko telefona. I meni nije preostalo ništa drugo nego potvrditi kao je krasno da se tako lijepo oporavio.

Nekoliko mjeseci poslije mužev dida je umro i kuća je ostala potpuno prazna. Jedno od pitanja koje se postavilo poslije smrti bilo je: što ćemo s Blekom?

Problem je u tome što nitko ne živi u rodnom mjestu, a psa treba hraniti. Malo sam razmislila, uzela u obzir da se sada zapravo radi o starom i napuštenom psu i dala kratak prijedlog: uspavajmo ga. Muž se zgrozio. Međutim, pitanje što ćemo ostalo je visiti u zraku. Onda se nekako našlo riješenje i za to i sad Blek ima dečka koji ga svaki dan dolazi hraniti. Eto Blek, 3:0 za tebe.

Ovo ljeto su muž i njegov prijatelj (onaj isti koji je Bleku davao čudesnu tekućin nakon udarca auta) došli na ideju koja im se činila kao ideja ljeta.

,,Petra, znaš što? Prošetat ćemo Bleka večeras po Luci.’’

,,Molim? Samo probaj tog divljeg psa..!’’

,,Ma daaaaj, što si takva? Blek večeras ide po prvi put u životu na uzicu, jako je smiješan kad mu je staviš. A znaš da se Blek nikad nije micao dalje od kuće, to će mu biti doživljaj.’’

Da, nije se micao od kuće… Nije se ni vozio u autu, pa ga je muž lani ukrcao u auto i tri dana pričao kako je Blek krasan pas jako dobar u autu. Onda je u auto ušao i veliki pudl njegove sestre, vidio Bleka na cesti, poludio i izgrebao suvozačka vrata. Toliko o tome.

,,Kažeš da ćete ga šetati po Luci, misliš po ulicama oko kuće? Nećete baš po rivi?’’ – nisam odustajala.

,,Ma nećemo po rivi. Moramo vidjet uopće kakav će biti’’– kaže on, a glas u glavi mi je govorio: laže, bit će ga puna Luka, 100%.

,,Ali, i da bude dobar, nemožeš ga onako prljavog šetati. Moraš ga malo srediti…’’ – moji su pokušaji bili uzaludni,

,,Iščetkali smo ga. Da ga samo vidiš, kao nov je.’’

Tako je moj muž tu večer prošetao Bleka po Luci. Prošetao ga je po ulicama oko kuće, po rivi, a prošli su čak i ispod svih kafića. Da slučajno nekome Blek ne promakne. A Blek? Muž kaže da je bio jednostavno odličan. Šetao je mirno na uzici, svima se dao pomaziti i nije režao, a kamo li lajao na druge pse. Bio je toliko dobar da muž, eto, jedva čeka kad će ponovno u šetnju.

,,On je jadan sam. To je pas koji bi bio tako dobar da ima obitelj. Pametan je i svima koji ga vide odmah se svidi’’ – objašnjava meni muž.

I što ću sad, koji mu argument dati? Ne preostaje mi ništa nego govoriti kako je Blek ”baš drag’’ i suptilno ga ignorirati. Jer je muž dobar, a ja sam, eto, rospija.

Oglasi

stu. 29 2013

Nemoguća misija

Kada se navečer vratim doma, u stanu je uglavnom mirno. Živim sa četvero sustanara ali vlada tišina. Dok ne upalim Skype. Onda mi samo Bog može pomoć, jer ponekad imam osjećaj da je lakše Houston čuo astronaute s mjeseca, nego što mene čuje mama u Hrvatskoj. Kako bih se ogradila od mogućih kasnijih prigovora moram reći kako imam roditelje koji su zaista u korak s vremenom: guglaju se kuharice, šalju mailovi, fajlovi, mms-ovi, downloadaju slike, sluša mp3, čak se poznaje i osnovna terminologija Facebooka. Da ne spominjem da je obična tipkovnica na mobitelu postala ‘out’, a kad je mama rekla kako joj se sviđa nova više pikselna kamera znala sam da je vrag odnio šalu. Ipak, kad god se dogodi nešto novo, kad god kompjuter izbaci prozorčić viška, makar bila reklama i makar sestra i ja bile kilometrima daleko, zna se tko je kriv.

Međutim čini se da je po tom pitanju svugdje isto. Prijateljica mi priča kako su njena mama i Google odavno najbolji prijatelji. Svakodnevno surfa internetskim bespućima i nema te korisne stvari, kaže, koju njena mama ne može pronaći. No problem je nastao kada jednog dana nije mogla pristupiti portalu dnevnih novina. Budući da se zna da su krivac uvijek djeca brzo je nazvala moju prijateljicu i optužila je za što već treba, da bi se kasnije ispostavilo da je stranica portala tog dana bila ‘srušena’. Eto takva je otprilike situacija i kod mene doma. Kad se nedavno pokazalo da sam u pravu i da greška nije bila moja već je zakazala tehnologija, tata je likovanje vrlo brzo prekinuo kratkim mailom: –Ja tebi, sunce moje, uvik virujem, ali problem je što sam ja uvik u pravu, a ti nisi nikad. Evo vidiš da iznimke potvrđuju pravilo.

I kako sada mojim (ali i ostalim) samouvjerenim roditeljima objasniti da je s vremena na vrijeme u pitanju ipak ”viša sila” i da nisu uvijek automatski djeca kriva? S ovim se pitanjem najčešće susrećem navečer kada roditelje čujem putem Skypea. Unatoč tome što inače nema većih problema, veza ponekad ne funkcionira najbolje i oni ne čuju sve što im govorim. Dodatno odmaže i to što su mi kamera i mikrofon na laptopu srednja žalost. No, umjesto da roditelji prihvate da su moji pozivi u prosjeku sličniji prvim televizijskim prijenosima, nego videu u HD kvaliteti i da koliko god podizala, spuštala ili odmicala laptop to neće puno pomoći, oni kao da još uvijek čekaju nešto u stilu javljanja uoči glasovanja na Eurosongu. Zato čim progovorim mama kao da želi iskoristi skrivene telekinetičke sposobnosti ne bi li poboljšala kvalitetu prijenosa signala: nagne se naprijed, namršti, zine i ne trepće. Samo gleda u kameru. Situacija bude skroz napeta. Vrijeme polako odmiče, priča se zahuktava, njeno čelo se sve jače mršti, oči stišću, a meni nije jasno razumijeli me uopće što govorim. Onda situacija eskalira. Jeka mi trese glas, ona s druge strane viče: ništa te ne razumin, a ja se nerviram jer ću opet morati sve ponavljati… Dok mi vodimo ”Rat Skypova” otac stoji u pozadini, smije se i pokazuje mi što je sve pojeo. A to je uglavnom slatko, jer zna da sam na slatko slaba.

Mučke provokacije

–Jedem Griotte. Sve sam sam morao pojesti i bile su odlične.

-Sad ću te slikat, jer ovo je jednostavno bezobrazno, kažem mu.

–Slikaj, odgovori bez trunke grižnje savjesti i namjesti ruku da se još bolje vide Griotte koje su ostale.

Eto tako je nekako izgleda moja prosječna večer. Večeras se vjerojatno roditelji ne ljute na Skype, već na mene jer pišem o njima. Ali nema veze, čim čitaju novi post znači da su sa internetom na ti. Usput bi mogli pročitati da za Božić želim novu web kameru. Možda se onda napokon javim u stilu voditeljica s Eurosonga: Guten Abend moj otoče, za dosad uložen trud u području novih tehnologija Njemačka roditeljima šalje 12 bodova.

stu. 2 2013

Sjever je gotovo savršen, ali južnjaci bolje tulumare

Kada bi ljude karakterno mogli podijeliti na sjevernjake koji su na prvi dojam suzdržani i zatvoreni, i na južnjake koji su otvoreni i nešto glasniji, i kada bih sebe morala svrstati u jednu od te dvije kategorije, rekla bih da mi je sjeverni karakter nešto bliži. Otišavši poslije srednje škole na studij nešto sjevernije, već nakon prvih mjeseci shvatila sam kako su sve moje bliske prijateljice južnjakinje. Sada, nekoliko godina poslije, evo me u još sjevernijem gradu i pogodite što? Oko mene opet društvo s juga, ovog puta iz Njemačkoj južnih zemalja. Čini se da čovjek ipak ne može pobjeći od sebe samoga.

Ako pričamo o razlikama između nas, geografskih južnjaka, i ovdašnjih sjevernjaka, onda mogu reći kako se dosta razlikujemo u poimanju tuluma. Kada bi to poimanje trebala opisati pjesmom, onda bi za nas južnjake vrijedila ‘‘Ovo će biti dobra noć predosjećam”, dok bi sjevernjacima Doris Dragović otpjevala ”Malo mi za sriću triba”, jer imaju oni neku predodžbu kako bi tulum trebao izgledati, samo im šteka realizacija.

Tulumara: Prostorija za proslave, a ne soba za rasprave

Nisu svi njemački tulumi loši, daleko od toga. Zabave u klubovima su odlične, kao i tulumi u domskim kuhinjama, samo tu se radi o poznatom društvu i atmosfera je domaća. Ako pak treba zabaviti više ljudi koji se međusobno ne poznaju, onda uzvanici kao da neznaju što bi. Evo na što točno mislim:

Izvor: collider.com

U sklopu doma imamo veliku prostoriju za tulume, sličnu tulumari zagrebačke Šare. To je prostor u kojem svi studenti mogu slobodno slaviti i zabavljati se bez straha da će se nešto oštetiti ili da će čuvar doći provjeravati tko to pravi buku u dva ujutro. Ta naša tulumara ima apsolutno sve: puno prostora, velike zvučnike, improvizirani šank, pa čak i stol za stolni tenis, te stolni nogomet. No, u tome i leži problem. Šank i glazba s jedne, te stolni nogomet s druge strane: kombinacija koja nikako ne ide uz noćni izlazak.

Generalno, ljudi se vani žele zabaviti. Samo, naš južnjački pojam zabave čini se dosta drugačiji od ovog sjevernjačkog. Zamislite Hrvate kako na studentskom tulumu koncentrirano raspravljaju jedni s drugima dok se u pozadini čuje prigušena muzika. Da ne spominjem tulum uz igranje društvenih igara. Društvenih igara!? Kod nas je jedina društvena igra ona kada se netko u tri ujutro popne na stol, izbaci ruku u zrak i nastavi đuskati u ritmu. A mnogo ih jutro poslije igra i memori, pa se neki sjete kako su večer prije završili igrajući ‘Twister‘. Ima i onih koje glava boli od Monopolyja za šankom, ali to je već neka druga priča.

Južnjačke zabave možda ovako zvuče barbarski, ali tko još izlazi u bučne mračne prostorije kako bi pričao s prijateljima? Ja ne, razgovori se odvijaju na kavi. Mi južnjaci (i protom mislim na sve Hrvate) izlazimo kasno kada znamo da je kafić ili klub već pun, pijemo piće i plešemo. Nema tu neke filozofije:dobra glazba + ples= dobra atmosfera i dobar provod. Povedene tom predodžbom ovdašnje južnjakinje i ja otišle smo prije tjedan dana po prvi puta u zajedničku studentsku tulumaru i doživjele šok i nevjericu: polumračna prostorija s masivnim zvučnicima iz kojih se pokušava probiti neki plesni hit, dok ljudi stoje poput uzvanika na otvorenju izložbe: drže piće, pijuckaju i smješkaju se jedni drugima uz sitno čavrljanje. Pet mladića nadvilo se nad stolni nogomet, još toliko bilo ih je iznad stolnog tenisa, dok su cure stajale sa strane i gledale. Dalje u kutu dva para plesala su nekakav latino američki ples. Cura u smeđim čizmama i crvenom nogometnom dresu upravo je izvodila okret, dok je iz zvučnika dopirala melodija poput one s velikih festivala elektronske glazbe. Nije mi bilo jasno gdje smo to upravo ušli i nisam bila jedina.

,,Fool me once, shame on you; fool me twice, shame on me.” Nova greška bila je na meni.

Par dana poslije studentske zabave u tulumari, domom se pročulo kako se uskoro sprema još jedan veliki tulum. Španjolke su samo čule ‘fiesta’, Grkinjama je bilo dovoljno reći big party, mi Hrvati ionako volimo slaviti, i eto nas opet. Kad smo ušli, bilo mi je jasno da je priča vrlo slična kao i prošlog puta, no nismo se dali smesti. Ovaj put bilo nas je više pa smo slijedili primjer: piće u lijevu ruku, desna ruka slobodna za gestikulacije i duboki razgovori mogli su početi.

Izvor: deviantart.com

Sat vremena poslije prijateljica i ja odlučile smo ići do kraja i zaigrati stolni tenis, pa smo poslale jednog dečka da izvidi situaciju. Ispostavilo se da moramo sa sobom imati studentsku karticu kako bi je mogli ostaviti u zamjenu za rekete, ali ni ja ni ona nismo je imale, pa smo pokušale pregovarati. Računale smo kako su koeficijenti na našoj strani, jer što bi drugo šest mladića samih za stolom trebalo napraviti, nego pustiti dvije cure da odigraju koju partiju s njima. Uz to glavni lik koji je tražio iskaznice imao je majicu Star Treka. Mislim se u sebi: puno muških + nema žena +majica Ster Treka= laka meta. O kako sam se prevarila. Čak ni moj komentar: -Je li to Kirkov Enterprise? Odlična majica!, nije pomogao. Mislim da sam u tom trenutku definitivno dosegnula dno dna (neke dijele komplimente radi brzih auta, ja eto radi 10 minuta stolnog tenisa). Lik je samo odgovorio kako mu je žao ali bez iskaznice nema reketa i razgovoru je bio kraj.

Draga tulumaro, mislim da je naša ljubav pukla. Lijepa si i oku ugodna ali nemaš ‘ono nešto’, fali ti karakter. A nitko ne voli lijepe tulumare bez karaktera, jer ljepota prolazi a uspomene ostaju. Ako se ikada promijeniš javi se. Čekat ću te još ovu godinu,

tvoja Petra.

lis. 18 2013

Hallo aus Deutschland

Prije malo više od dva tjedna izvadila sam kofer i naprtnjaču, spakirala sve stvari, sjela na kofer, pretrpala naprtnjaču i krenula na put. Ovu godinu provesti ću zaista daleko od svog otoka. Otišla sam na studentsku razmjenu u obećanu zemlju emigracije: u Njemačku.

Zašto baš Njemačka? A zašto ne.

Zadnja godina studija činila mi se kao dobra prilika da isprobam nešto novo. No, izgleda da nisam bila jedina koja tako razmišlja. Do sada su s moje godine na razmjenu odlazili tek student do dva, no u ovoj akademskoj godini ta se brojka popela na više od deset studenata koji će jedan semestar ili cijelu godinu provesti studirajući vani. Uglavnom se odlazi na semestar, no meni se to činilo malo jer taman bih se privikla i trebalo bi otići kući. Uostalom, mi Hrvati smo poznati po tome da uvijek ostajemo do kraja: na kavi, u klubu, bilo kakvoj zabavi… pa zašto bih ja prva otišla s razmjene? I tako sam odlučila pronaći zemlju u kojoj se nudi razmjena na duže vrijeme.

Sada sam (prilično sam uvjerena) jedina dalmatinska otočanka na fakultetu, no nisam i jedina Hrvatica. Na Sveučilištu koje ukupno broji oko 18,000 studenata znam za nas sedmero: prikladna brojka ako se poveže s legendom o dolasku Hrvata, no ovog puta ne u drevnu postojbinu, već u zemlju piva, kobasica i kiselog zelja.

Europa u malom

Poznato je kako su razmjene izvrsna prilika za upoznavanje i druženje se s ljudima iz drugih zemalja. Ono zbog čega su razmjene još bolje je to što programi poput Erasmusa okupljaju ‘Europu u malom’. Gdje god išli, na kojem god druženju sudjelovali, kad bi nas netko pitao odakle smo samo bi rekli: ima nas odasvuda! Onda počne nabrajanje: iz Grčke, Slovačke, Hrvatske, Španjolske, Finske, Rumunjske… Zapravo svako druženje pravi je mali Euro summit, samo bez onih dosadnih političkih prepucavanja. I pritome svatko od tih mladih ljudi ne samo da se druži već i prezentira svoju državu, i za sada to rade bolje od svih političara koje sam mogla vidjeti na televiziji. Netko bi možda rekao da je to lako budući da se samo radi o izlascima, no nije baš tako- imali smo i sasvim ozbiljnih situacija. Primjerice Španjolska je jedne večeri ostala bez novca, pa su joj posudile Slovačka i Hrvatska i to bez kamata. Grčka se istaknula po svojim organizacijskim sposobnostima, a Finska po srdačnosti. Zvuči neobično? Možda zato što previše vjerujemo u stereotipe.

Hrvati zaista najljepši

Romantični u duši

Puno me ljudi pitalo kakvi su Nijemci. Teško mi ih je svrstani u jedan ‘koš’ jer bilo je svakakvih situacija. Recimo prvog dana kad smo prijateljica i ja stigle mučile smo se pokušavajući dovući tih tristo kila kofera u autobus javnog prijevoza, a vozač nas je samo drsko upitao namjeravamo li ući još danas. Dva dana poslije vozač istog javnog prijevoza ponudio se iskrcati me na neoznačenom mjestu samo kako bih lakše prešla most i našla novo stajalište. Sveukupan dosadašnji dojam je kako su Nijemci jako ljubazni. Zapravo iznenađujuće ljubazni i od pomoći. Nadam se da će tako i ostati.

E sad, što se tiče fizičkog izgleda, to treba također napomenuti, jer u narednim ću se rečenicama pridružiti onima koji opjevavaju mitsko-božansku i nenadmašnu ljepotu Hrvatica i Hrvata. Samo da znate to nije ni mitska, ni legendarna, a najmanje nenadmašna, već samo realna činjenica. Ovdje nedostaje više cura sa stilom i primijetila sam, kovrčavom kosom, dok dečki nemaju onu odvažnost koju naši imaju. Gledati kako neki dečko pita moju prijateljicu je li zainteresirana za njegovog prijatelja koji se skoro pa sakrio za susjednim stolom u klubu bilo je prežalosno. Mislim da Hrvati nisu takvi i da većina (hvala Bogu) ne pati od manjka samopouzdanja.

Pazi što pričaš

Izvor: en.wikipedia.org

Došle tako prijateljica i ja u stranu zemlju, i ni pet ni šest, komentiramo mi lijepo na hrvatskom kad god nam se prohtije. Neku je večer bio organiziran Pub crawl, obilazak pubova pri čemu pijete i družite se, no bilo je previše ljudi pa su nas podijelili u dvije grupe. Nas dvije bacile smo se na komentiranje kako smo u grupi sa samim ženama i kako puno žena na jednom mjestu nikada nije dobro. Mislite da se nije našao netko tko nas je poslije toga pitao: O, a jeste li vi iz Hrvatske?

Par dana poslije napravila sam izlet do Ikee. Bijeli zidovi u domu i sterilan namještaj nisu baš neki interijer, pa sam to odlučila malo zašareniti. Taman sam izašla iz trgovine i dovukla sve do autobusnog stajališta, kad čujem kako cura do mene komentira svojoj mami:

-Vid’ ove kol’ka je. Nato se njena mama okrene i upita me:

-Wissen Sie, wann der Bus fährt?

-Evo sad u šest, odgovorim joj. Touche.

Skype

Ovdje sam smještena u domu i jako sam zadovoljna: svatko ima svoju sobu, wc, kupaona i kuhinja su zajednički, no uvjeti su vrlo humani. Što se tiče cijena najamnine, one se kreću od nekih 165 do 280 eura po sobi. Docimerica mi priča kako je sobu u domu Nijemcima teško dobiti, jer u grad stiže sve više studenata i gotovo je nemoguće pronaći slobodan smještaj, no za nas erasmusovce je sve bilo odlično organizirano. Mogli smo čak birati želimo li cimera ili ne, te želimo li svoju kupaonu. Pri tome viša cijena sobe ne garantira i veću privatnost, a na kraju koji i kakav dom će vas dopasti ipak je stvar sreće.

Jedna od ljepših domskih blagodati je naravno internet. Samo Nijemci su se i tu dosjetili kako stati na kraj tisućama studenata koji usporavaju mrežu danonoćno gledajući videa s You Tubea: svatko dnevno može potrošiti oko 2GB prometa. Ako prekoračite internet vam se ugasi. Problem je u tome što je 2GB prometa manje od jednog sata video poziva putem Skype-a. Zato, da ne bude problema, prvo zovem doma. A mama je ovog puta svojim izjavama nadišla i samu sebe:

-Čuvaj se trgovaca organima, zadnje je što mi je rekla. (Mislim da ću je prijaviti za cyberbulling.)

Inače svi imaju neku poruku: nauči njemački, donesi mi određenu majicu, provjeri kad te mogu posjetiti, pošalji razglednicu, jedi svaki dan (da, opet mama)… Ja im samo kažem: vidimo se na kavi za Božić. Sasvim sam sigurna da će se do tada dogoditi ona velika metamorfoza kad će mi se svi jezici toliko izmiješati u glavi da ću naručiti veliku kavu s toplim Milch, ili kako se ono kaže, mlijekom. Onda ću još dodati kako se kod nas u Njemačkoj to radi malo drugačije. Uvjerena sam, zvučat ću totalno svjetski.

kol. 29 2013

Video

Kupi, napuši, odveslaj

Prije gotovo dva mjeseca, kada je u Zagrebu napokon tjedan dana u komadu zasjalo sunce, a srpanj pokazao prve naznake nesnosnih vrućina, moji planovi za nadolazeće ljeto bili su opsežniji od Obaminih zdravstvenih reformi. Dugo sam razmišljala čemu se želim posvetiti kada napokon dođem doma i konačan raspored za ljeto 2013. trebao je izgledati ovako: ujutro ću čitati sve one knjige koje preko godine nisam mogla, naučit ću kuhati nešto što ne treba samo staviti u proključalu vodu, poslije ručka ću na kupanje do pet, od pet do ponoći ću raditi i nakon toga idem vani. U mojoj glavi plan je zvučao odlično. Sada na kraju ljeta što sam uspjela realizirati? Skoro pa ništa. Naučila sam čistiti ribu i pročitala sam 150 str. jedne knjige.

Prijatelji me svake godine pitaju zašto radim ljeti. Iskreno, da ne radim ne znam što bih radila. Svi oni ionako ovdje provedu tek dva tjedna, a meni poslije ostaje punih mjesec i po dana do listopada koje treba nekako popuniti. Loša strana svega je što često slušam priče koje započinju sa: ,,Ajme sjećate li se kad smo bili tamo i tamo..?”, i onda započne nabrajanje tko je sve bio i što se sve zbilo, a moje ime uvijek završi pokraj rečenice: ,,Zaboravili smo, tebe nije bilo, ti si radila.”

I kako uskladiti posao i ono malo slobodnog vremena koje biste najradije proveli spavajući? Ovdje jedno veliko hvala ide svim mojim prijateljima (posebno Kikiju, Muki i Sandri) koji su se ovog ljeta spremno odazivali na svaki poziv, čekali da završim sa smjenama i podržavali sve ideje ma koliko sulude bile. Tako smo uspjeli stvorili zajednička sjećanja.Kupi, napuši, odveslaj

Kako je sve započelo

Lani smo išli na kupanje ujutro. Da bi prešli cijelu velolučku valu i došli do plaže trebalo bi nam dobrih 20 minuta. Onda se Moja bolja polovica dosjetio kako u ormaru ima narančasti brod Explorer iz pradavnih dana kad je još cijeli mogao stati u njega i ideja je rođena. Prvi pokušaj bio je test. On i ja sjest ćemo u Explorer i odveslati s jednog kraja velolučkog zaljeva na drugi da vidimo može li se i koliko će nam trebati vremena. Nas dvoje od skoro dva metra, mali čamac za napuhavanje i vesla. Samo ću reći da, kad smo došli ispred polazne točke, pristaništa, djeca koja su se tamo kupala upirala su prstom u nas i smijala se: Utopit ćete se. Međutim par desetogodišnjaka nas nije smelo, pokopali smo preostali ponos, oprostili se s dobrom reputacijom i odvažno doveslali do drugog kraja.

Ovog ljeta veslanje u Exploreru preraslo je u tradiciju. Kiki je kupio jednog za sebe, pa sad umjesto da dio društva hoda, a dio vesla, svi zajedno doveslali na plažu. Kako nam je bilo? Pogledajte!

srp. 4 2013

Zabranjena ljubav siromaha i bogatašice: Kako je moja obitelj dobila nadimak Trogirka

Ako živite u malom mjestu gdje još sigurno netko nosi isto ime i prezime, najvažniji je nadimak. Stari ljudi uvijek govore kako nadimak puno toga otkriva: ne samo tko su vam roditelji, nego i pojedine porodične karakterne crte ili porijeklo. U mom mjestu svaka obitelj nosi nadimak, i dok se neki njime ponose, drugi ne vole da im se prišiva uz ime. Mnogo puta su me pitali koji je moj nadimak, ali ja ga u svom mjestu nemam, jer se tata doselio s Visa. No, zato nas na Visu zovu Trogirka. Naš nadimak ne samo da govori o našem porijeklu, već nosi i priču o zabranjenoj ljubavi, bijegu i tužnoj sudbini prvih predaka za koje znamo.

P.S. Hvala rođaku Hrvoju što je oživio staru obiteljsku priču.

Najstariji poznati predak s tatine strane bio je moj prapradjed Ivan Radić iz Radošića (selo poznato po bikijadi i izlazu na autoputu) u Dalmatinskoj zagori. Kako u široj okolini Radošića zapravo nema Radića, u obitelji se pretpostavlja kako su se njegovi djed ili otac najvjerojatnije oženili djevojkom iz obitelji Topić i doselili u taj kraj. O prapradjedu Ivanu danas malo znamo, a o njegovoj braći, sestrama ili rođacima ništa.

Izvor: private-guides.com

Prapradjed Ivan dolazio je iz siromašne obitelji. Već kao mladić trbuhom za kruhom preselio se u Trogir gdje se prehranjivao radeći kao nadničar.Unatoč siromaštvu, prapradjed je imao nešto drugo, a to je naočitost. Tako je u Trogiru upoznao, i zaljubio se u lijepu Mariju Russo, te su njih dvoje ubrzo započeli vezu. Problem je bio što je Marija bila djevojka puno višeg društvenog položaja od njegovog. Dolazila je iz bogate trgovačke obitelji aristokratskog držanja (a možda i korijena) koja je imala nekoliko sinova i nju, kći jedinicu. Njena obitelj vezu s Ivanom smatrala je sramotnom i nedopustivom, stoga je Marija znala da se nikada neće moći udati za Ivana. Jedino što je Ivanu preostalo bilo je da Mariju, uz njezin pristanak, otme.

Tako je jedne večeri, prije 132 godine, Marija iz obiteljske kuće uzela zlatni nakit, a Ivan u Trogiru ukrao kaić. Budući da nije imao novaca, kuću u nasljeđe, ni gotovo ništa svoje, jedino što mu je preostalo bilo je pobjeći na otok Vis gdje mu je živio rođak s majčine strane. Kako je rođakova obitelj stekla imetak baveći se brodarstvom, Ivan je računao na rođakovu pomoć. U to vrijeme nije bilo trajektnih linija i naša legenda dalje kaže kako su Ivan i Marija danima povili u malom kaiću, da bi naposljetku stigli do Visa. Rođak Topić ih je srdačno primio i dao im na korištenje jednu malu kućicu na početku Smidereva (dio Visa).

Marija i Ivan na Visu su bili sretni, jer su napokon bili zajedno, no živjeli su u oskudici i vrlo siromašno, pa je prapradjed odlučio okušati sreću u novom svijetu i otputovati u New York. Ivan je u Americi pronašao posao i Mariji redovito slao novac, te se imovinska situacija u obitelji poboljšala, a on bi često došao kući posjetiti obitelj. Vjerojatno se planirao poslije nekog vremena vratiti za stalno, no zarađeni novac je, kako se priča u obitelji, posudio rođaku Topiću koji mu ga nikada nije vratio, zbog čega je Ivan bio prisiljen ponovno se otisnuti preko oceana.

Početak 20. stoljeća

Ljudi su govorili da su Ivan i Marija bili jednostavno zaljubljeni jedno u drugo, pa ne čudi što bi svaki prijelaz oceana rezultirao Marijinom trudnoćom. Imali su desetak djece i svaki put kad bi Ivan došao na Vis, sa sobom bi uzeo najstarije dijete, pa se s vremenom većina obitelji preselila u New Yorku. U obitelji se priča kako su tamo uglavnom bili ‘firemani’ i ‘polismani’, potpuno su se amerikanizirali i najstariji su uskoro zasnovali svoje obitelji, dok je jedina čvršća veza s onima na Visu bio Ivan. Kod kuće su ostali samo Marija i troje najmlađe djece: jedna kći, Pjero i moj pradjed Dinko (Menego), pa je Ivan odlučio i njih prevesti u Ameriku.

Izvor: sailweekcroatia.com

Poslao im je brodske karte na liniji Trst–New York, a Marija je sredila dokumente i oni su napustili Vis, no onog dana kad su doputovali u Trst započeo je Prvi svjetski rat. Misleći kako je to tek kratkotrajan sukob Marija i djeca vratili su se na Vis pričekati da rat završi, no on je nastavio trajati još pune četiri godine. U međuvremenu je Ivan umro. Nezna se kako ni od čega, no nagađa se da je umro od tuge jer Marija i djeca nikad nisu stigli u Ameriku. Tako on i Marija, usprkos svim preprekama i velikoj ljubavi, nikada nisu uspjeli živjeti duže vrijeme zajedno.

Dio obitelji koji je ostao na Visu bio je u nezavidnom položaju. Veza s onima u Americi nakon Ivanove smrti bila je slaba, dolari nisu pristizali i oni su opet zapali u siromaštvo. Pradjed Menego mom ocu je spominjao kako je bio toliko gladan da bi u jesen nakon berbe znao tražiti zaostali rogač kako bi ga pojeo. Marija je u to vrijeme zarađivala skromnu plaću služeći po imućnijim kućama, međutim nikada nije ostala bez svog ponosnog držanja, fizičke ljepote i ponosa, a unatoč siromaštvu obitelj je živjela časno, pa su po Mariji dobili nadimak Trogirka. U to vrijeme su se preselili iz Topićeve kuće i živjeli na trgu Patija.

Godine 1923. stvari su za obitelj napokon krenule nabolje. Menego je služio vojsku u mornarici Kraljevine Jugoslavije gdje je pohađao nešto poput škole rezervnih oficira mornaričkih strojara. Kad su čehoslovačke željeznice na Visu kupile Topićevu vilu (danas znanu kao Češka vila), tražio se čovjek s školom za voditelja čamca (nešto kao srednja pomorska, strojarskog smjera). Primili su pradjeda Menega koji se baš tada u 23 godini života oženio s Frankom Roki – Lazo. Otac priča kako je Menegu u čehoslovačkoj službi bilo jako dobro. Strana plaća omogućila mu je da ne samo prehrani svoju obitelj, već i da kupi imanja i sagradi kuću.

Marija Radić – Trogirka, žena neobične ljepote i aristokratskog držanja umrla je negdje između 1944. i 1945. na Visu, ostavivši iza sebe životnu priču kakvu danas najčešće susrećemo u filmovima.

Volim te, otoče

Misli jedne otočanke

Category Misli jedne otočanke