Priča o Domenici Žuveli, otočanki koja je s 15 godina napustila otok kako bi slijedila svoje snove

Zbog nepostojanja velikog izbora srednjih škola na otoku dio otočana nakon osnovne škole odlazi u grad kako bi ispunili svoje želje i snove. Promijeniti sredinu s nepunih 15 godina često nije lako, ali to je napravila i Domenica Žuvela, koju je želja za upisivanjem srednje glazbene škole odvela najprije u Dubrovnik gdje je pohađala Umjetničku školu Luke Sorkočevića, a zatim u Split gdje je trenutno apsolventica na Glazbenoj akademiji.

Potvrdu da je donijela dobru odluku kada je na prvo mjesto stavila glazbu Domenica je dobila na ovogodišnjem Splitskom festivalu osvojivši nagradu za najbolju debitanticu pjesmom koju potpisuje obitelj Huljić. Ova simpatična otočanka slobodnog vremena trenutno nema jer osim što je započela samostalnu karijeru pjeva u grupi Boss, podučava klavir i radi u glazbenom vrtiću. Iako Domenica iza sebe ima brojne nastupe kao prateći vokal nekima od najpoznatijh hrvatskih izvođača, a odnedavno i vlastita dva glazbena spota, kada govori o glazbi ostaje skromna pa smo razgovor posvetile njezinom rodnom otoku Korčuli i ranom odlasku s njega.

Domenica

Domenica Žuvela (izvor: osobna arhiva)

ZUCCHERO – DOMENICA

Mladi se otočani već generacijama rađaju u gradu, ali Domenica se rodila na otoku i to baš jedne nedjelje kada se ”sve poklopilo”: ne samo da su joj roditelji voljeli Zuccherovu pjesmu Domenica, već se igrao i lokalni derbi između veloluškog Hajduka i blatskog Zmaja. Po tati Velolučanka, po mami Blajka, bila je razlog za veliko slavlje bez obzira na rezultat utakmice, pa joj i danas stariji znaju kazati kako se sjećaju kako se tog dana slavilo.

RANI ODLAZAK

Iako se za Korčulu kaže kako je otok glazbe, nepostojanje srednje glazbene škole bio je razlog zašto se Domenica odlučila na nastavak školovanja u Dubrovniku. –Od malih sam nogu pokazivala interes za glazbu pa me je srce tim putem odvelo u Umjetničku školu Luke Sorkočevića. Nije mi bilo baš lako tako rano otići u novu sredinu, ali srećom tu je bio Ženski đački dom koji mi je bio veliki oslonac i potpora u svemu jer nakon cjelodnevnih obaveza u školi navečer bi me uvijek dočekali topli obrok i druženje s curama, prisjeća se Domenica.

Otočani koji odsele u grad zbog škole ili fakulteta trebaju se dobro naoružati strpljenjem jer i van školskih obaveza puno je izazova pred njima. Prvi od izazova s kojim se susretnu prilagodba je govora i naglaska, a nakon toga i suočavanje s činjenicom da od sada trebaju satima putovati do obiteljskog doma. Domenica je prošla i jedno i drugo. Kad je mogla, koristila je vikende kako bi otputovala kući što je značilo 5 do 6 sati vožnje u jednom smjeru, ali nije joj bilo teško jer je znala da je doma čekaju ukućani i omiljena večera: blitva i za desert paradiže.

Ispod oblaka

Izvor: osobna arhiva

Prilagodba otočkog naglaska standardnom govoru bila joj je možda nešto teža: –Sjećam se da sam nekada morala par puta ponavljati rečenice ili riječi jer me nitko ne bi razumjeo zbog brzine i ‘gutanja slova’, iskreno će Domenica te dodaje kako je između nje i vršnjaka razlika u početku bila i u tome što su djeca u gradu imala puno veći izbor slobodnih aktivnosti koje im kasnije mogu iz hobija prerasti u nešto više i odrediti možda ono čime će se jednog dana baviti. S druge strane, čini joj se kako je prednost manje sredine to što se djeca više drže zajedno.

Poslije srednje škole Domenica je upisala Glazbenu akademiju u Splitu i tako nastavila život van otoka, samo u drugom gradu. –Srce me davno za glazbom odvelo van otoka pa sam jednostavno prihvatila da je to tako moralo biti i da to radim kako bih u svakom pogledu napredovala. Da bi znao cijeniti ono što imaš i odakle si, moraš probati i vidjeti sve što ti se nudi, objašnjava ova studentica koju od diplome trenutno dijeli samo diplomski rad.

Domenica klavir

Izvor: osobna arhiva

STEREOTIP BR. 1: ako si s otoka sigurno se svi znate

Poznato je da postoje stereotipi koji se vezuju uz otočane koji studiraju u gradu. Ako im se ne spočita kako su škrti, onda ih se voli podbosti primjedbom kako im roditelji zasigurno šalju tećice trajektom kako ne bi umrli od gladi. S ovim se stereotipima Domenica nije susrela tijekom studiranja, ali kaže kako je neizostavno pitanje bilo: Poznaješ li možda…? Uz to, specifičan dijalekt ljudima je često znao biti simpatičan.

OTOK JE DOM

Domenici je rani odlazak od kuće bio težak, ali zna da nije pogriješila jer srednju školu opisuje kao jedno od najljepših perioda u životu koje je urodilo cjeloživotnim prijateljstvima. Grad joj je, smatra, proširi vidike jer je imala priliku upoznati nove običaje, kulture i ljude.

– Otok je često prezentiran kao izolirana sredina, koja ima svoje prednosti i mane, ovisno kako je gledaš. Smatram da ljude definitivno oblikuje sredina pa teška srca moram reći da otok ostavlja mali prostor za veliki napredak. Nismo svi isti i možda se netko neće složiti sa mnom, ali tu dolazim na početak moje priče i razloga odlaska, priznaje Domenica. Da odlazak ne bi bio svrha sam sebi, smatra da u svemu treba imati cilj, znati ono što želiš i što te čini sretnim. Za nekoga to je grad, dok je drugome otok.

Domenica 1

Izvor: osobna arhiva

Ipak, ma koliko daleko otišao, čini se kako se od otoka otočanin ne može otrgnuti pa na pitanje što je za nju otok Domenica jednostavno odgovara: Za mene je otok dom.

Idem doma koliko uspijem, ne toliko koliko bih voljela, ali opet često s obzirom na sve obaveze koje imam. Idući odlazak doma vjerojatno je tek za Božić pa me već vesele nadolazeći blagdani i onaj miris drva koji osjetim kad se iskrcam iz trajekta. Neprocjenjivo! -zaključuje Domenica prizivajući u sjećanje istinski otočki doživljaj: trajekt koji zimi pristaje u luku, otvora se prova, a vas odjednom zapljusnu bura i miris spaljenog drva, oboje mirišući kao otok, kao dom.

Oglasi

Potirna: nastanak i propast jednog naselja

Otok Korčula ima nekoliko malih naselja koja su nekoć imala svoje stalne stanovnike i identitet, no danas više ne postoje, bar ne na onaj način na koji su postojala prije. Jedno od njih je Potirna – naselje na zapadnom dijelu Korčule koje je imalo školu i brojilo preko 200 stanovnika, a danas su kuće većinom napuštene ili pretvorene u vikendice. Ovo je priča o tome kako je jedno naselje na otoku nastalo i nestalo, kako se u njemu živjelo i gdje su mu danas stanovnici i njihovi potomci.

Moj sugovornik bio je gospodin Kuzma Petković Borčić, rođen 15.03.1932. u najstarijoj obitelji u Potirni. Prema predaji obitelji Petković Borčić, upravo je njihov predak prvi stanovnik Potirne – naselja koje je ime dobilo po obližnjem polju ili, bolje rečeno, plodnoj krškoj zaravni kakvu otočani nazvaju poljem. Dokaze za to obitelj Petković pronalazi u prvim katastarskim mapama iz 1836. u kojima su na području današnje Potirne zabilježena tek dva naselja: Borčići i Šimunovići. Prvi poznati predak obitelji Petković Borčić (po kojem je obitelj dobila nadimak jer je žrvanj za žito vezao za bor), na Korčulu je došao iz Njeguša pokraj Boke Kotorske oko 1750.-ih. Nastanio se uz more u uvali Lovišća, a onda je pred gusarima pobjegao na područje Potirne i tamo zasnovao obitelj. Uz njega polje su nastanile obitelji Šimunović, Šeman, Cvitanović i Favro, a u nadolazećim desetljećima započelo je masovnije naseljavanje područja koje dobija ime Potirna i dijeli se na Gornju i Donju Potirnu.

Potirna

Adresa u Potirni

OBITELJSKA KUĆA: Što je nekada bio luksuzni namještaj?

U Potirni su nekada živjele dvije vrste stanovnika. Prvi su bili oni privremeni koji su tu imali ”stan” u kojem se boravilo tijekom obavljanja određene poljoprivredne djelatnosti, ili tijekom ljeta, i njih se nije smatralo ”pravim” Potirnjanima. Drugi su bili oni koji su tu bili stalno, cijele godine, poput obitelji barbe Kuzme.

On, njegovi roditelji, tri brata, sestra i baba živjeli su zajedno. Imali su dvije gustrine radi opskrbe pitkom vodom i dvije kuće isth dimenzija (9 × 6 m2) te pored njih komin. Raspored je bio takav da je u jednom dijelu bila pregrađena spavaća soba roditelja, a u drugom babin krevet. Odvojeno je bio prostor za djecu. Sva su djeca ležala zajedno, često s glavom okrenutom tamo gdje su onom drugom bile noge kako bi lakše stali. Nisu imali krevet nego su spavali na slavnicimadracu nadjeveno slamom, a pokrivali su se suknicama – suknenim lancunom ili starinskim krturom koji bi se sklepao od onoga što se imalo. Suknice su žene radile od domaće vune, prevši je na kolu koje su zvale krosno.  Kako je krosno u Potirni ipak bilo rijetko, suknice bi se najčešće naručile od žena koje su ih radile u Veloj Luci ili Blatu. Ako suknice nisu bile dovoljne, za hladnih noći noge bi se pokrile tipnicama – pokrivalom koje je stajalo ispod mazginog sedla.

IMG_4072

Kad bičva pukne ona se, po starinsku, izmenda na gljivi

Sama kuća imala je nekoliko vrijednih komada namještaja poput škrinje koju je u dotu donijela baba kada se udala. U jednom se kraju škrinje, pomalo skrivena, nalazila kotula. Kotula je bila neka vrsta starinskog sefa: imala je poseban poklopac i mogla se zaključati pa se u njoj držalo obiteljski nakin, novac, vrijedne dokumente. Drugi dio namještja bio je kašun – veliki sanduk s poklopcem koji se također mogao zaključati, a služio je kao špajza za pohranu tjestenine, kruha, brašna… Vjerojatno najvrjedniji komad namještaja u kući, prisjeća se bara Kuzma, bio je komo koji je pak njegova majka donijela u dotu. Velikih dimenzija, po cijeloj je dužini imao škafetine (ladice). Svaka ladica pripadala je jednom članu obitelji za pohranu odjeće umjesto ormara.

Dnevni život se odvijao u kominu: maloj prostoriji s otvorenim kaminom oko kojeg je stajao škamel ili puntižel – daska za sjedenje. Gdje se je kuhalo tu se je i jelo, za trpezom (stolom), oko koje su bili banci – debele klupe na kojima se sjedilo. Jeli su svi zajedno iz terine – velike emajlirane posude slične onoj kakva se i danas koristi za pripremu zelja. Djeca su sjedila bliže terini, klečeći na bancima, i međusobno se tukla laktovima kako bi što lakše došla do onoga što je u posudi. Na jelovniku su najčešće bili zelje i kaša te za boljih dana tjestenina.

IMG_4084

Gustrina kao temelj života

Oni najmanji sjedili su na tipancu i također bi im se hrana poslužila na jednom tanjuru. Ako dijete pak nije moglo samostalno žvakati hranu, hranile bi ga mama ili baka tako što bi zelje prvo stavile u svoja usta, prožvakale i tek onda dale djetetu.

ŽIVOT U POTIRNI: Glad za kruhom

Osim u Potirni, obitelj Petković Borčić imala je kućicu i u obližnjoj Veloj Luci. Tu bi ostajali prespavati kada bi dolazili na misu. Tijekom tjedna Potirnjani bi svakodnevno dolazili u Velu Luku prodati ribu i drva i time kupiti potrebne stvari poput tjestenine, konca, igle, zakrpi za odjeću i o prazniku mesa. Osim u Velu Luku odlazilo se i u 12 km udaljeno Blato iz istih razloga.

Ribe su Potirnjani imali dovoljno. Lovili su je barkama koje su im stajale u obližnjim uvalama, sa mrežom potegačom. Potezalo se ručno na mulinele.

IMG_4086

Meso se također imalo od životinja koje su gojili no znalo se je kad je stajun za ubijanje životinja pa se je van toga meso kupovalo. Zanimljivo je da se sol nikada nije kupovala – ona se skupljala u uvalama po stijenama.

Kruh se mijesio i pekao jednom tjedno od pšenice koju su ljudi sami uzgojili i želi. U cijeloj Potirni bilo je tek nekoliko peći za kruh, u većim kućama. Običaj je bio da se najednom ispeče 7-8 velikih kruhova, kojima se onda raspolagalo kroz tjedan. Majka bi obično dala krišku (fetu) djeci koja su se igrala, ali vrlo pažljivo i ne onoliko koliko su djeca htjela. Kruh se jeo s maslinovim uljem, ili, ako se ubila svinja, s mašću, ali to je bio luksuz. Kolači su se pekli za blagdane i to su bile tradicionane slastice poput pršurata, lumblije, sirnice.

OTVARANJE ŠKOLE, TALIJANSKA OKUPACIJA I ZBIJEG U AFRIKU

Sve do 1940. mali su Potirnjani baš poput njihovih roditelja svakodnevno odlazili u 7 km udaljenu Velu Luku no iz drugog razloga – kako bi pohađali školu. Barba se Kuzma sjeća svog starijeg brata koji je svaki dan išao pješke bos, ljeti i zimi, sat vremena kozjim putem preko brda.

Onda se 1940. po prvi puta otvorila škola u Potirni. Brojila je skoro 30 učenika mješanog uzrasta i barba Kuzma je bio njezina prva generacija. Tu je krenuo u prvi razred i pola drugog, no učitelj iz Potirne uskoro je mobiliziran, a Talijani su postavili svoju učiteljicu. Bilo je to vrijeme Drugog svjetskog rata.

Obitelj Petković Borčić za Talijane je bila pobunjenička –di rebelli. Najstariji brat poginuo je u partizanima, oca su odveli u logor, a kuću zapalili pa je Kuzma Petković s majkom otišao u zbjeg u Afriku gdje je završio drugi razred. U Africi je prvi put dobio cipele i vidio čokoladu.

Potirna, vrt

..Glad, nevoja, strah, bježanje. U svemu tome čovjek brzo ostari” – kaže barba Kuzma prisjećajući se dolaska njemačkih vojnika u Potirnu. Njihova je straža bila na glavici sv. Jurja odakle su imali dobar nadzor, zato su se ljudi iz sela noću iskradali i odlazili u obližnju uvalu Zaklopaticu. Tu su čekali brod koji bi ih odveo u zbijeg – najprije na Vis, a poslije čak do daleke Afrike. Kako se nije znalo kad će brod doći, ljudi bi i po desetak puta odlazili u uvalu u nadi da će ga dočekati, čekajući skriveni u šumi. Jednom prilikom, čekajući brod, barba Kuzma je bio s prijateljima od kojih je jedan uočio konzervu koju je nanijelo more. More je nagrizlo metal, a unutra je bio margarina. Prijatelj je pomirisao konzervu i umjesto pokvarenog margarina namirisao je i uzviknuo: sir!, pa su zajedno pojeli konzeru očistivši je do kraja. Te večeri nitko od njih nije oka sklopio, a kako nije bilo wc-a, nego se sve obavljalo u prirodi, mještani su ih zbog smrada tjerali od sebe.

MLADENAŠTVO

Sobodno vrijeme mladi Potirnjani nekoć su kratili plesovima, pogotovo tijekom poklada. Zanimljivo je kako su se najveći plesovi održali upravo tijekom Drugog svjetskog rata. Mjesto održavanja plesova najčešće bi bila nova, još neuređena kuća čiji bi prostor na sezonu ili dvije ustupio vlasnik u zamjenu za novčanu naknadu od prodanih ulaznica. Prikupljenim novcem vlasnik bi kasnije opremio kuću.

Dvor u Potirni

Dvor u Potirni

Godine 1948. barba Kuzma nastavlja školovanje i odlazi u tehničku školu u Splitu. Nakon završetka vraća se u Velu Luku. Škola mu je, kaže, donekle donijela ”loš imidž”. ,,Govorili su za mene da sam skulan, i da pribiram”, prisjeća se barba Kuzma objašnjavajući kako su mu sumještani spočitavali da se previše premišlja oko izbora cure. Međutim svoju ženu Mariju upoznao je baš nakon povratka iz Splita i nju je, izmeđuostalog, osvojio pjevanjem serenada pod prozorom.

Bračni par Marija i Kuzma Petković

Bračni par Marija i Kuzma Petković

Po starinsku, s curama se moglo pričati dok kampanel ne odzvoni Zdravu Mariju (sat na zvoniku otkuca 18:30). Nakon toga cure su morale kući, a muški su ostajali sa svojim društvom, klapom, koje se nastavljalo družiti. Muške klape obično bi noć provele tako što bi obišle prozor svake cure koja se nekome u klapi sviđala te bi zapjevali serenadu. Ako si pošla spat, bila ti laka noć. Anđeli od raja bili ti na pomoć, bili su samo neki od stihova otpjevanih a cappella. Bio je to početak 50-ih godina prošlog stoljeća, a običaj se s vremenom posve izgubio.

Potirna, Korčula

Posljednji stalni stanovnik Donje Potirne

Poslije rata život u Potirni nastavio je novim tijekom. Roditelji barbe Kuzme vratili su se u Potirnu te popravili krov kuće koju su Talijani zapalili, međutim djeca su odrasla i krenula svojim putem, daleko od rodne kuće.

Danas su napuštene poljske kuće u Potirni tek spomenik nekadašnjeg života, a samo naselje služi za ljetni odmor onima koji tu imaju vikendice.

 

Tko je živio na otoku Gubeša?

Jedna od zanimljivosti veloluškog zaljeva je Gubeša – otok pomalo bizarnog naziva koji nimalo ne odgovara savršenom otočiću, gotovo kružnog tlocrta, promjera tek nešto više od stotinjak metara. Suhozid koji opasava otočić danas budi maštu mještana koji nagađaju kako su na njemu nekoć bili ostavljani gubavci da umru daleko od očiju svijeta, no istina je potpuno drugačija: Gubeša je bio ljetnikovac bogatih Rimljana.

Otok je smješten na zapadnoj strani lagune Gradina, obrastao gustim mediteranskim aromatskim, medonosnim i ljekovitim raslinjem te maslinama koje na otoku uspijevaju još od doba Rimljana. Upravo su Rimljani prepoznali iznimnu slikovitost i ljepotu položaja i na njemu u vremenu neposredno nakon Kristovog rođenja sagradili raskošno ladanjsko zdanje, villu rusticu, od kojeg su danas vidljivi temelji zidova, cisterna i brojni ulomci različite keramike, posebno amfora. Na Gubeši se i danas mogu vidjeti dijelovi sustava za centralno grijanje ili kockice mozaičnih podnica razbacane po okolnim suhozidima i terasama što svjedoči o kvaliteti njihovog ladanjskog života.

Gradina i Gubeša

Uvala Gradina i otok Gubeša

U prošlom je stoljeću čitav otočić bio obrađivan i zasađen vinovom lozom, a danas je istinska robinzonska oaza s ukupno tri povremeno naseljene, donedavno ribarsko-seljačke kućice, uređene za prihvat suvremenih nomada koji netaknutoj prirodi i nepatvorenom okolišu (barem u vrijeme odmora) daju prednost nad konfekcijskim objektima koji su preplavili priobalje.

Kao kuriozitet treba napomenuti da je u ovom jedinstvenom i  inspirativnom okolišu nastalo više glazbenih uspješnica koje su tijekom godina boravile na samim vrhovima domaćih top lista poput: Zemlja dide mog, Kad mi dođeš ti i Ne diraj moju ljubav.

Za kraj, ne zaboravimo kako su i drugdje lokalni stanovnici usamljene otoke s ostacima starijih zdanja redovito nazivali Gubeša, Gubavac… Stoga ako se zateknete na Gubeši, osluhnite zvuk tišine i neka vam misli odlutaju u smjeru Robinsona Crusoa koji je, poput vas, imao privilegiju uživati u intimnosti otoka.

Old Trikop Team- žene koje znaju kako probuditi otok

Najluđi mjesec u godini na otoku Korčuli zasigurno je veljača. Tada ulicama jednog od njegovih mjesta, Blata, slobodno prošetaju zmajevi, divovske muhe i zlatne ribice, a jedne su ga godine posjetili i likovi iz Narnije. Za sve to zaslužna je skupina pod nadimkom ”Old Trikop team” čije članice već devet godina pažljivo smišljaju i ručno rade sve svoje maske koje potom predstave na maškaranim tancima uoči velikog poklada.

narnia-2015

Narnia, 2015. (privatna Facebook arhiva)

Njihova želja bila je oživjeti ovaj starinski običaj koji se u Blatu polako gasio i potaknuti i druge da dođu maskirani na Vele maškarane tance u dvorani Doma kulture. Od sada već davne 2009. godine dijeli ih devet originalnih maski među kojima su: ovce s pastiricom, muhe, grčki kipovi, zlatne ribice, lego grad, charleston leptirice, likovi iz Narnije, zmajevi i ovogodišnja tema pretežno vedro. Ove maske donijele su im brojne prve nagrade i pozitivne komentare.

zlatne-ribice-ii

Zlatne ribice, 2012. (privatna arhiva)

Zmajevi, Narnia, Lego grad… – sve je ručno rađeno

Old Trikop Team čine mlade žene različitih godina i zanimanja no sve njih veže isto: ljubav prema maskiranju i izradi kostima. Svake godine, obavezno barem dva mjeseca prije maškara, kreću sa svojim noćnim sastancima u prostoriji nekadašnje tvornice Trikop po kojoj su dobile nadimak, a koju im velikodušno ustupi Viteško udruženje kumpanjija. I dok vani puše otočka bura, one zimske večeri provode razrađujući planove za nadolazeći karneval, pretvarajući zamisli u maske – svaku noć, sve do poklada. Proces je uvijek isti: najprije rade na ideji, a potom počinje plan izrade kostima.

This slideshow requires JavaScript.

Mnogi im ne vjeruju, ali maske izrađuju ručno: lijepe, bojaju, buše, šiju – sve po potrebi i iz glave. Ipak, priznaju, nedostaje im jedna profesionalna krojačica pa pri izvedbi maski često improviziraju pokušavajući pronaći što efikasnije rješenje. Ne uspije im sve od prve, ali njihov način je pokušavati – dok ne uspiju.

Materijale potrebne za izradu maski grupa većinom kupuje u lokalnim dućanima, a iako paze na troškove svaka gotova maska na kraju košta minimalno 300 do 400 kuna. Pri tome svatko je zadužen za izradu svog kostima. Zahvaljujući uloženom trudu, jednom dovršene, njihove maske uvijek plijene pažnju bile one naoko jednostavne poput grčkih kipova umotanih u toge ili komplicirane poput kentaura sa stražnjim nogama s vlastitim mehanizmom zbog kojeg se miču pri hodanju. Tajna efektnosti naoko i najjednostavnije maske je u brojnosti grupe, pažnji na detalje i rekvizitima, otkrivaju Trikopice. Zato njihovi zmajevi rigaju vatru, grčki kipovi nose krov akropole, a pretežno vedro ima oblake koji svijetle u mraku. Uz to, pri prestavljanju obavezno izvedu koreografiju.

Najbolja anti-stres terapija

Noćni sastanci, šale se cure iz Trikop teama, postali su im svojevrsna anti-stres terapija nakon napornog dana. Tako je velika dvorana nekadašnjeg Trikopa postala mjesto gdje su nastale brojne zadivljujuće maske, ali i mjesto gdje su se sklopila mnoga prijateljstva. Naime sastav Old Trikop Teama okupio se pomalo slučajno: nakon što je nekoliko članica kumpanije odlučilo započeti s maškaranjem pozvale su sestre, prijateljice i ostale zainteresirane da im se pridruže. Kako su došle sa svih strana nisu se sve u početku znale no uskoro su postale prijateljice. Možda Old Trikop Team čine samo žene, međutim one se do sada nikad nisu posvađale.

Osim originalnih kostima i prijateljstva, ovu ekipu obilježilo je još nešto: organiziranje zabava povodom ispraćaja trudnica jer u 9 godina koliko se okupljaju rodilo se ukupno 25 djece. Zato svake godine bar jedna od njih preskoči maškare, zbog čega ne mogu točno reći koliko ih ima: broje od 11 do 17 stano aktivnih članica.

pretezno-vedro-viii

Pretežno vedro, 2017. (privatna arhiva)

Ove godine na maškarama su se pojavile pod temom pretežo vedro. Pri izradi maske po prvi puta su koristile predmete iz prirode kao što je kora drveta za izradu stabala, a bilo je i bojanja tjestenine koja se pretvorila u sivu kišu te drugih pokušaja snalaženja pri samoj izradi oblaka. A dok traje proces izrade, otkrivaju, pojedinim članicama ideje ne daju spavati pa ih razrađuju čak i noću u krevetu. U Blatu, priznaju, ima još dobrih grupa s originalnim maskama i uvijek postoji strah da bi se ideja mogla duplicirati, ili u krajnju ruku otkriti. Zato je svake godine izabrana tema strogo čuvana tajna.

Ako mislite da su ove godine Trikopice maskom nadmašile same sebe i da bolje ne može, znajte da je to nešto što su već čule te poručuju kako uvijek postoji još. A do sljedećih maškara i novog iznenađenja i dalje će im najveća podrška biti njihove obitelji, posebno muževi i bake, koji strpljivo pričuvaju djecu dok one izrađuju svoje kostime iz mašte.

Originalan tekst pročitajte ovdje: The craziest month of the year on the island of Korcula

Otočki ”Cro-Express”: blizanke Jurković osvojile peti naslov državnih prvakinja

Velolučke blizanke Jurković sa samo 15 godina na tragu su veslačkih velikana kojima hrvatski jug nikada nije oskudjevao. Ivana i Josipa dio su četverca koji je na Državnom juniorskom i kadetskom prvenstvu u Zagrebu pomeo konkurenciju. Osim toga sjajne sestre u svojim vitrinama imaju još četiri naslova prvaka države.
Ivana Jurković, Maja Petković, Josipa Jurković i Diana Družić. Foto: privatna fb arhiva

Ivana Jurković, Maja Petković, Josipa Jurković i Diana Družić. Foto: privatna fb arhiva

Ako Hrvatska u veslanju ima svoj zlatni četverac na pariće poznat kao Cro-Express, onda možemo reći kako veslački klub Ošjak iz Vele Luke na otoku Korčuli ima svoj ženski četverac ”VL-Express”. Njega čine srednjoškolke Josipa Jurković, Ivana Jurković, Maja Petković i Diana Družić, a četverac je na ovogodišnjem Državnom juniorskom i kadetskom prvenstvu u Zagrebu osvojio zlato.

Osim dobrih rezultata, ženski četverac iz Vele Luke ima još jednu sličnost sa seniorskim svjetskim prvacima, dečkima iz Cro-Expressa. Naime dok za njih veslaju braća Sinković, ”VL-Express” ima svoje sestre, blizanke Jurković. Osvojivši na ovogodišnjem Državnom prvenstvu na zagrebačkom Jarunu prvo mjesto u četvercu i prvo mjesto u dubelu, sestre su se Jurković po peti puta okitile naslovom prvakinja  Hrvatske, a tek im je 15 godina. Kako je veslati sa sestrom, kako usklađuju treninge i obaveze u gimnaziji i imaju li neki predmet za koji vjeruju kako im na natjecanjima donosi sreću otkrile su nam u razgovoru.

Trening dva sata dnevno ali škola na prvom mjestu

Mali veslački klub Ošjak za koji veslaju Josipa i Ivana pod vodstvom trenera prof. Tina Dragojevića već dugi niz godina postiže velike rezultate. Dokaz tome je i šest medalja s ovogodišnjeg Državnog juniorskog i kadetskog prvenstva, od čega su čak četiri zlatne i nose naslov prvaka Hrvatske. Iza svega stoje veliki trud i svakodnevni treninzi, kako bi se unatoč skromnoj opremi kojom klub raspolaže mogli postizati dobri rezultati.

Foto: Željana Musulin

Foto: Željana Musulin

-Treniramo jednom dnevno, a prije velikih natjecanjima i dva puta na dan, ujutro i popodne. Prosječan tening traje najmanje 2 sata i odveslamo 10-15 km, a ako pada kiša ili je vjetar jak onda imamo razne vježbe u klubu, kaže Josipa.

Mladim se veslačicama često zna dogoditi da se tijekom veslanja vrijeme promijeni pa pokisnu, no izlike za izostanak s treninga nema. Zato prvo riješe školske obaveze i domaći rad, kako bi popodne mogle posvetiti treningu, a navečer im ostane vremena za ponavljanje gradiva ako sljedeći dan imaju usmeno ispitivanje, otkriva nam Josipa. Ipak ponekad, priznaje Ivana, ako je u školi neki važan ispit preskočit će trening koji će kasnije nadoknaditi.

Najbolje je veslati sa… Sestrom!

Veslanje je jedan od fizičkih najzahtjevnijih sportova, a Josipa i Ivana su ga odabrale jer su htjele probati nešto novo. Sada treniraju već pet godina i sudeći prema rezultatima čini se kako je to bio dobar izbor. Više od 120 odličja i pehara s raznih natjecanja, nagrada za najbolje sportašice Vele Luke i pet naslova državnih prvakinja od kojih su dva najnovija osvojile ove godine na Državnom prvenstvu na Jarunu gdje se natjecalo preko 20 klubova, samo su potvrda njihovom uloženom radu i trudu.

-Sjećam se svog prvog državnog prvenstva 2011. godine. Tada sam prvi put došla na Jarun i vidjela sve te veslače na jednom mjestu. Imala sam 12 godina i nisam znala što očekivati, no na tom sam prvenstvu prvi put osjetila čežnju za što boljim plasmanom što se i dogodilo. Prvo državno prvenstvo donijelo mi je medalju i naslov državne prvakinje. Osjećaj nije mogao bit bolji, prisjeća se Josipa.

Foto: veslanje.hr

Foto: veslanje.hr

Na prvom prvenstvu na kojem su se natjecale kao mlađe kadetkinje Ivana je osvojila zlato s Majom Petković u dvojcu na pariće, a Josipa zlato u disciplini samac na stazi dugoj 500 metara. Sljedećih godina blizanke su veslale zajedno i dobri rezultati su se nastavili. Možda djelić njihovog uspjeha upravo leži i u tome što su sestre.

-Za mene veslanje sa sestrom ima samo velike prednosti. Dok veslamo znam kako ona funkcionira pa budući da sam štroker točno znam kako ću postaviti tempo i jačinu, ističe par minuta starija Ivana, a Josipa dodaje kako je prednost i to što skupa odrastaju pa znaju sve svoje vrline i mane što im omogućuje da se međusobno podupiru i jedna drugoj ulijevaju snagu onda kada je potrebno.

,,Neka pobijedi najbolji”

Poznato je kako mnogi sportaši imaju male rituale ili srećonoše koji im pomažu zadržati pozitivan stav prije važnih natjecanja. Sretna majica, pjesma ili različite čarape samo su neki od njih, stoga nas je zanimalo imaju li i blizanke svog srećonošu.

-Sestra i ja imamo majice i kape koje nosimo kada veslamo jer smo s njima postigli dobre rezultate te lančiće koje uvijek nosimo sa sobom, otkriva Ivana, a Josipa dodaje kako prije svakog natjecanja izmoli da sve protekne u najboljem redu i pobijedi onaj najbolji.

Foto: Željana Musulin

Foto: Željana Musulin

Ipak, složit će se, niti jedan srećonoša ne pomažu ako prije natjecanja nisu uloženi sati i sati treninga.

-Prvo i najbitnije u ovom sportu je volja za veslanjem i upornost da ne odustaneš kad su jači treninzi i ne kažeš ja ovo ne mogu ili meni je ovo teško. Ključ za postizanje dobrih rezultata upravo je upornost u radu, ističe Ivana.

A sestrama Jurković upornosti ne nedostaje pa će radom i treningom u budućnosti pokušati nastaviti rezultate. Još ih gotovo četiri godine dijele od završetka gimnazije pa ne žele puno predviđati, ali jedno je sigurno, a to je kako svoju ljubav prema veslanju i dalje žele njegovati.

-Za četiri godine vidim se na fakultetu, ali i na nekoj većoj razini u svojoj veslačkoj karijeri. Naravno sa svojom sestrom, dodala je za kraj Josipa.


Petra Radić + srednja.hr

Nagrađivani uljar iz Vele Luke Jadran Zlokić: Mladi na otocima imaju perspektivu ali država bi trebala pomoći

Vela Luka na Korčuli, do nedavno najmaslinarskije mjesto u Hrvatskoj, u proteklih nekoliko godina bilježi stalan pad uroda maslina. Posebno poražavajuća bila je ova godina kada je zbog napada moljca i maslinine muhe većina ploda uništena, a kako bi se spasilo što je ostalo branje maslina započelo je još u rujnu. Da bi se ovakva godina ubuduće izbjegla, trebat će više pažnje posvetiti prskanju masline, ali i gnojenju, vjeruje Jadran Zlokić, višestruko nagrađivani Velolučki uljar s dugogodišnjim iskustvom, čovjek koji je 1995. pokrenuo prvu privatnu uljaru u Hrvatskoj, jedinstvenu po tome što uz tradicionalnu tehnologiju nudi i suvremeni sustav prerade.
Jadran Zlokić

Jadran Zlokić

U obitelji Zlokić ljubav prema maslini postoji naraštajima, ali Jadran je svoj put u svijetu uljarstva i maslinarstva započeo pomalo neplanirano. Vrativši se iz rata gdje je dio vremena proveo kao zatočenik logora u Bileću, ovaj bivši tehnički rukovoditelj u turizmu ostao je bez posla pa je odlučio od Zadruge uzeti maslinik u najam. Uvidjevši kako Veloj Luci nedostaje uljara 1995. podigao je kredit i pokrenuo uljaru Zlokić, pokazavši kako, ako se radi, na otoku može biti pristojnog života.

Nema do lastovke

-Ideja o pokretanju uljare započela je još ’93. na ’94. kada smo svake večeri prijatelj i ja nosili masline na preradu, pa mi je on sugerirao da pokrenem vlastitu uljaru. U Savezu su mi izašli u susret te sam 1995. podigao kredit i kupio mali pogon: dvi preše, mlin i separator, prisjeća se Jadran. 1995. bila je ujedno i zlatna godina za novootvorenu uljaru, ali i za zadrugu u Veloj Luci. Prerada je trajala čak pet mjeseci, a ukupno je prerađeno oko 3000 tona ploda. Uz rodne godine uskoro je nastala i potreba za proširenjem uljare pa se uljara Zlokić 2001. preselila u novi prostor koji se prostire na 600 m2, s 5000 m2 okolnog zemljišta u sklopu kojeg se može pogledati i etnografska zbirka te kušati ulje.

Izvor: uljarazlokic.com

Izvor: uljarazlokic.com

Nakon preseljenja u veću uljaru ovaj bivši branitelj, a danas uljar, vidio je kako postoji još mjesta za napredak, zato je na predjelu “Požar” u Veloj Luci s još dvojicom prijatelja zasadio maslinik na državnom zemljištu za koje je dobio koncesiju od Ministarstva. A da sadnja maslinika nije bila nimalo lak posao potvrđuje i činjenica da je trebalo najprije iskrčiti krš, osigurati vodu i obraditi zemljište, a potom zasaditi čak 3000 stabala maslina. Od posađenih stabala 90% maslinika čini lastovka, sorta uobičajena za zapadni dio otoka Korčule o kojoj Jadran ima samo riječi hvale:

–Lastovka je vrhunska sorta i specifična. Zašto specifična? Ulje joj je puno polifenola koji štiti ulje od oksidacije pa  može dvije-tri godine odstajati da ne promijeni supstancu. Lastovka je i samooprašivač te je vrlo plodna – ciklus oplodnje traje joj 24 dana. Uz sve to daje i do 25-26 posto ulja, ističe Jadran dodajući kako je lastovka jedina maslina koja je ove godine rodila i koliko-toliko se othrvala štetniku.

O čemu ovisi kvaliteta ulja?

Prije dvadeset godina, prema riječima Jadrana Zlokića, urod maslina u Veloj Luci znao se popeti i do 3500 tona ploda, međutim zadnjih godina taj broj neprestano pada – ove i prošle godine sveukupni urod bio je tek 1000 tona. Razlog slabom urodu ovaj iskusni uljar velikim dijelom vidi u tome što su ljudi, izgubivši državne poticaje, ostali bez sredstava koja bi ulagali u masline. Prije svega bi trebalo imati dovoljno novaca za gnojenje maslina, jer bez pognojenog stabla nema ni dobrog ploda.

Izvor: uljarazlokic.com

Izvor: uljarazlokic.com

-Ako bude zaštite i dostatnih sredstava za brigu o maslinama moći ćemo ovakvo stanje spriječiti. Jer nije ove godine samo problem što nema uroda, nego što je i loša kvaliteta ulja. Puno je gore pustiti da plod napadne štetnik, nego stablo poprskati prema propisanim karencama, kaže Jadran koji vjeruje kako svatko stablo masline može dati visoku kvalitetu ulja, ali plod mora biti zdrav i zaštićen.

-Posjetitelji uljare uvijek me pitaju koji je način prerade maslina bolji: kontinuirani ili prešanje, ali uvjet za dobivanje kvalitetnog ulja nije sustav prerade nego kvalitetan plod. Ako nemaš kvalitetan plod nećeš imati ni kvalitetno ulje i ni jedan sustav ti to ne može nadoknaditi, dodaje.

I dok kvaliteta ulja prije svega ovisi o zdravom plodu, postotak ulja koji se dobije iz ploda masline ovisi o sastavu zemlje, starosti stabla, ali i sorti i urodu. Najveći postotak dobijen u uljari Zlokić bio je visokih 27%, dok je 26% dobiveno više puta.

Masline odstajale u moru

Ovogodišnje visoke temperature pogodovale su štetnicima pa je velik dio ploda otpao sa stabala i prije samog branja. A štetnika je bilo više – osim moljca, masline su napadale maslinine i mediteranske muhe koje dođe na ubod maslinove muhe, snesu jaja i započnu infekciju u plodu. Zato je Jadran nakon razgovora s ljudima iz struke odlučio malo kasnije započeti s preradom ulja.

-Nismo ove godine bez razloga krenuli s preradom nešto kasnije i rekli ljudima da plod neko vrijeme drže u moru. Maslina je voće baš kao i jabuka, a kad jabuku zagrizeš, oštetiš je i započinje proces oksidacije, tj. raspadanja. Da bi ga zaustavio treba plod staviti u  more ili vodu kako bi ostao bez kisika. U moru se crv počne gušiti i izađe nakon tri do četiri dana. Ove su godine u svakom plodu bila tri do 4 crva što je puno, ali more je zaustavilo oksidaciju i onaj tko to nije napravio preradio je i plod i crva u njemu. U tom se slučaju proces oksidacije nastavio u ulju, govori Jadran.

_IGP2430

Držanje maslina u moru običaj je od starine, no prema pravilniku Ministarstva plod ne smije odstajati u moru ili vodi te se savjetuje da se masline najkasnije 24 do 48 sati od berbe dadu u preradu.  Držanjem maslina u moru, miris i okus ulja se mijenja i isto ne ulaze u kategoriju ekstradjevičanskih, no kemijski sastav takvog ulja je dobar. Kako bi provjerio što misle potrošači, Jadran svojim posjetiteljima u etnografskoj zbirci obično nudi tri ulja od kojih je prvo dobiveno iz ploda koji je odmah prerađen, a zadnje iz ploda odstajalog u ulju i čak 8 od 10 posjetitelja više voli ulje čiji je plod neko vrijeme bio u moru.

-Parametri u plodu koji je odmah prerađen jesu dobri, ali nisu loši ni u ovom koji je odstajao u moru. Jedino okus nije po plodu nego je malo drugačiji. Mi kažemo da je to ulje ”starinsko”, ali je ispravno i ukusno iako ga pravilnik nije prihvatio. A zašto ga pravilnik ne prihvaća? Zato što je i njega pisao netko kome tako odgovara i jer sada imamo duplo više hidraulika, a jednak broj stabala.

O mladima i međama

Na mladima svijet ostaje, ali mladih na otoku sve je manje. Ipak, smatra Jadran, onaj tko je spreman raditi može živjeti od maslinarstva, a u Veloj Luci ali i na otoku svakako još ima prostora za otvaranje poljoprivrednih gospodarstava. Međutim mladog čovjeka koji se odluči zasaditi svoj maslinik prije prvog dobitka čeka 10-15 godina ulaganja, a naš sugovornik dodaje kako su veliki problem i međe zbog kojih je teško dobiti plantažu.

– Ja sam išao korak po korak – jedna uljara, druga, onda etnografska zbirka, a sada mogu ulagati dalje u maslinik, ali znam da mladom čovjeku koju tek počinje nije lako. Sadnice, čišćenje terena, traktori, plaćanje koncesije, to je veliki zahvat i sve skupa me koštalo malo manje od 2 milijuna kuna. Ali maslina je zahvalno stablo i ako mi u godini svaka da samo 20 kila uroda što nije puno, to je 60 tona ploda. Neka postotak ulja bude samo 15% to je skoro deset tisuću litara ulja. Po današnjim cijenama to je oko 400,000 – 500,000 kuna. Ako na troškove obrade, čišćenja i ostalog ode 200,000 kuna i dalje ostaje jako dobra  mjesečna plaća, priča Jadran.

Izvor: uljarazlokic.com

Izvor: uljarazlokic.com

Maslinovo ulje je prehrambena namirnica i kao takvo svoje će tržište uvijek pronaći, smatra Jadran čiji je početak u svijetu uljarstva i maslinarstva također bio težak, no danas je izgradio svoj ugled i klijentelu. Drži kako za onoga tko želi raditi na otoku ima mogućnosti svjestan je rizika, pa ističe kako bi bilo dobro da nekakav poticaj dođe i od države.

-Otočani bi trebali imati beneficije. Evo primjer: sav materijal koji sam uložio u izgradnju uljare morao sam platiti i dovesti na otok, dakle moja gradnja odmah je skuplja 30%. Sutra da to prodam zbog toga što je na otoku koštat će 30% manje. I umjesto da se ostanak na otoku potiče mi sada ne smijemo više ni ribati. Još malo pa nećemo znati ni plivati, pa se ne čudim mladima da odlaze, zaključuje naš sugovornik.

Zemlja dide mog

-U budućnosti ćemo se morati više posvetiti zaštiti ako želimo imati ulja. Po starinsku je bilo pravilo da uvijek treba imati ulja za tri godine. Pokojni stari nisu to rekli bezveze i očito su prošli kroz nevolje koje smo mi ove godine doživjeli pa su u kamenicama uvijek imali ulja za tri godine, kaže vlasnik uljare Zlokić.

U međuvremenu Jadran planira i dalje nastaviti posjećivati međunarodnu manifestaciju maslinara i ulja, Noćnjak, gdje voli razmjenjivati iskustva s prijateljima maslinarima ali i čuti pokoji savjet od ljudi iz struke. Sve korisne informacije iskoristit će za daljnje usavršavanje jer kao što i sam kaže bez tehnike ali i savjeta struke nema napredovanja.

-Ovo je zemlja dide moga. Išli smo u obranu ove zemlje, tu su nam geni. Onaj tko živi od zemlje neće nikada biti bogat ali će pristojno živjeti. Onaj tko ima sve što mu treba i tko je zdrav za mene je bogat čovjek.  Zadovoljan sam onim što radim jer sve radim zato što to želim, a ne zato što me netko prisiljava, ali gledam mlade i mislim na njih, dodaje za kraj.