Tko je živio na otoku Gubeša?

Jedna od zanimljivosti veloluškog zaljeva je Gubeša – otok pomalo bizarnog naziva koji nimalo ne odgovara savršenom otočiću, gotovo kružnog tlocrta, promjera tek nešto više od stotinjak metara. Suhozid koji opasava otočić danas budi maštu mještana koji nagađaju kako su na njemu nekoć bili ostavljani gubavci da umru daleko od očiju svijeta, no istina je potpuno drugačija: Gubeša je bio ljetnikovac bogatih Rimljana.

Otok je smješten na zapadnoj strani lagune Gradina, obrastao gustim mediteranskim aromatskim, medonosnim i ljekovitim raslinjem te maslinama koje na otoku uspijevaju još od doba Rimljana. Upravo su Rimljani prepoznali iznimnu slikovitost i ljepotu položaja i na njemu u vremenu neposredno nakon Kristovog rođenja sagradili raskošno ladanjsko zdanje, villu rusticu, od kojeg su danas vidljivi temelji zidova, cisterna i brojni ulomci različite keramike, posebno amfora. Na Gubeši se i danas mogu vidjeti dijelovi sustava za centralno grijanje ili kockice mozaičnih podnica razbacane po okolnim suhozidima i terasama što svjedoči o kvaliteti njihovog ladanjskog života.

Gradina i Gubeša

Uvala Gradina i otok Gubeša

U prošlom je stoljeću čitav otočić bio obrađivan i zasađen vinovom lozom, a danas je istinska robinzonska oaza s ukupno tri povremeno naseljene, donedavno ribarsko-seljačke kućice, uređene za prihvat suvremenih nomada koji netaknutoj prirodi i nepatvorenom okolišu (barem u vrijeme odmora) daju prednost nad konfekcijskim objektima koji su preplavili priobalje.

Kao kuriozitet treba napomenuti da je u ovom jedinstvenom i  inspirativnom okolišu nastalo više glazbenih uspješnica koje su tijekom godina boravile na samim vrhovima domaćih top lista poput: Zemlja dide mog, Kad mi dođeš ti i Ne diraj moju ljubav.

Za kraj, ne zaboravimo kako su i drugdje lokalni stanovnici usamljene otoke s ostacima starijih zdanja redovito nazivali Gubeša, Gubavac… Stoga ako se zateknete na Gubeši, osluhnite zvuk tišine i neka vam misli odlutaju u smjeru Robinsona Crusoa koji je, poput vas, imao privilegiju uživati u intimnosti otoka.

Oglasi

Najljepše legende otoka Korčule

O bogatstvu nekog naroda ne svjedoče samo novac i prirodne ljepote, nego i kulturna baština. Narodne bajke, priče, mitovi i legende, koje su se usmenom predajom stoljećima prenosile s koljena na koljeno, govore o prošlim vremenima pokazujući kako se nekada živjelo i u što se vjerovalo, prepuštajući čitatelju i slušatelju da povjeruje u ono što sam odabere. Jedan dio ovog kulturnog bogatstva pripada i otoku Korčulu, a U najljepšim legendama otoka Korčule pronaći ćete tek djelić brojnih pripovijesti. I dok je u prve dvije legende utjecaj mašte više nego očit, legenda o Črnomirima i legenda o Gospi od Otoka koja je spasila Korčulu za sobom donose i neke povijesne činjenice te zapise, pa čitatelju ostavljaju prostor za daljnje istraživanje.

Posebno hvala Anđeli čije će vas fotografije s lakoćom provesti kroz neka davna, čarobna, minula vremena.

Zlato s Glavice

crkva sv ivana

crkvica sv. Ivana

Velolučanima je dobro poznato kako se u Gradini na poluotoku Glavica nalazi crkva sv. Ivana, međutim malo tko zna za legendu koja kaže kako je nekoć pokraj crkve stajala velika kamena kugla.  Na vrhu kugle bila je ručka, pa je kugla nalikovala posudi, no nitko je nije mogao otvoriti, niti podići koliko je bila teška. Mladići iz obližnje Vele Luke često su znali doći i natjecati se tko će podignutu kamenu kuglu, no nijedan je nije mogao niti pomaknuti.

Jedne večeri puhao je jak vjetar i na moru je nastalo nevrijeme. U uvalu Gradine sklonio se grčki brod. Iako nije mnogo poznato o pridošlicama, njihov dolazak nije bio slučajan. Po mraku su krenuli na Glavicu, a sa sobom su samo ponijeli vreće. Kad su se popeli pred crkvicu otvoriti su kuglu koja je bila prepuna zlatnika i ispraznili je.

Sutradan kad su se mladići vratili na Glavicu, kamena kugla bila je lagana i svaki ju je mogao podići. Kad su je otvorili na dnu su ugledali tek nekoliko zaboravljenih zlatnika. Ljuti što im je promaklo zlato mladići su pobacali preostale zlatnike, koji i danas leže na Glavici čekajući da ih netko pronađe.

Morska djevojka Nera

Prema jednoj legendi u moru oko smokvičkim uvala žive morske djevojke. Nekoć vrlo davno, mladić Antonio spustio se iz Smokvice do obližnje uvale kako bi uživao u moru i mirisu borova. Budući da je bilo vruće odlučio se okupati, a kada je zaronio osjetio je kako ga nešto dodiruje. Okrenuo se i ugledao prekrasnu djevojku duge crne kose kako nestaje među morskom travom.

pogled s Glavice

Poslije tog dana Antonio se svakodnevno vraćao u uvalu ne bi li ponovno susreo istu djevojku, no njegov trud bio je uzaludan, jer djevojke nigdje nije bilo. Nije znao da ga ona potajno gledala skrivajući se iza morskih stijena. Jednog dana dok se Antonio sunčao na stijeni, djevojka je skupila hrabrost i prišla mu, misleći kako spava. Kada mu se približila Antonio je otvorio oči, no ona nije uspjela pobjeći, jer joj se kosa zaplela o borove grančice. Antonio je pomogao lijepoj Neri da se oslobodi i od tada su dane provodili zajedno.

Nerin otac, Kralj mora, doznao je kako mu se kći u obližnjoj uvali potajno sastaje s mladićem. Ljut na nju zaprijetio joj je kako će, ako se nastave sastajati, mladića pretvoriti u kamen. U strahu za svog Antonia, Nera je obećala ocu kako ga nikad više neće vidjeti uz samo jednu želju: da u obližnjoj uvali u kojoj su se Antonio i ona sastajali, stijene poprime obrise njezine kose koju je Antonio jako volio. Obrisi kose i danas se vide u stijenama uvale, dok ih more dodiruje pričajući o sjećanju na veliku ljubav.

Braća Črnomiri

čara

Čara

Legenda kaže kako je oko 1000. godine mletački knez-namjesnik Petar Orseolo II, koji je u to vrijeme vladao Korčulom, zahtijevao da mu svako selo na Korčuli da kneževinu, a od Čarana je zahtijevao vinograde.  Sva sela odazvala su se njegovoj naredbi i dala knezu svoja najbolja zemljišta, no Čara je odbila. Čarom je tada upravljala moćna obitelj Črnomir koju je činilo devetero braće i jedna sestra, a najstariji brat Petar Črnomir bio je seoski poglavar. Kada je knez pozvao Petra i ponovio svoj zahtjev da mu preda zemlju, Petar je pokušao opravdati knezu kako je selo siromašno, no knez je bio ustrajan i zaprijetio kako će mu, ako ne ispuni zahtjev, odrubiti glavu. Vidjevši kako se s knezom neće moći nagoditi Petar je prema predaji rekao: ,,Ako ti je to malo, tada uzmi ovo-”, pustio vjetar i pobjegao.

Razljućeni knez poslao je za Petrom svoje stražare, koji su ga dostigli i ubili kod mjesta Klokolina. Kad su za to čula ostala braća Črnomir, ustala su s Čaranima protiv kneza kako bi osvetila Petrovu smrt, no knez se skrio iza korčulanskih zidina i zatvorio gradska vrata. Tri dana trajala je borba preko zidina i naposljetku su gladni i izmoreni Čarani potražili pomoć od ostalih sela na Korčuli. Unatoč traženju nitko im se nije odazvao osim Blata na čelu s glavarom Mončimulom. Ipak pojačanje još uvijek nije bilo dovoljno da se svlada mletačka vojska, stoga su Črnomiri pričekali da prođe neko vrijeme i knez ponovno počne obilaziti svoje kneževine. Ovog puta braća su mu postavila stupicu i ubila ga batom, te zakopala na mjestu koje se danas zove Knežev grob. Nato su Mlečani poslali vojsku protiv Čare, još dva brata Črnomir su poginula, dok su ostali osuđeni na galiju i poslani u Veneciju, a njihova kuća zajedno s ostalim kućama u selu je spaljena.

U Čari i danas stoji spomenik u sjećanje na hrabru braću Črnomire, a vjeruje se kako je pronađen i Petrov grob u kojem je uz kosti bio pohranjen prsten s natpisom: ”Pro patria”.

Gospa od Otoka

korculanske zidineSvetkovina Uznesenja Blažene Djevice u puku poznatija kao blagdan Vele Gospe posebno se svečano obilježava u Korčuli. Tog dana vjernici iz Korčule, Lumbarde, Orebića ali i okolnih mjesta slave Gospu od Otoka, koja je prema legendi 15. kolovoza 1571.godine pomogla da se Korčula obrani od napada Turaka.

 Nešto prije same bitke kod Lepanta, 15. kolovoza 1571. godine, turska flota od dvadesetak brodova pod vodstvom zapovjednika Uluz Alija, uplovila je u korčulansku uvali kako bi zauzela grad. Iako je grad u to vrijeme bio pod vlašću Mletaka, knez i plaćenici su pobjegli, pa je Korčulane u obrani predvodio svećenik Antun Rozanović. U svome dnevniku Rozanić piše kako su se u ranu zoru na blagdan Vele Gospe zvonari popeli na vrh zvonika kako bi slavili blagdan, no tek što je zvono dvaput udarilo primijetiše kako im se približava neprijateljska flota. U gradu je tada nastala velika panika, mnogi su pobjegli kroz topovske otvore ili se bacili niz zidine, a gradom je odzvanjao plač.

Antun Rozanović i njegov brat Vicko uspjeli su zazidati otvore kroz koje su ljudi bježali, postaviti topovnike i ohrabriti preostale na boj. Malobrojna ali snalažljiva obrana uspjela se oduprijeti turskom brodovlju, a u tome joj je prema legendi pomogla Gospa od Otoka. Gospa je poslala jako nevrijeme koje je oštetilo i otpuhalo tursko brodovlje dalje od zidina pa su, unatoč njenoj snazi, malobrojni Korčulani zadali veliki gubitak turskoj floti. Ovu pobjedu Korčula smatra jednom od najvažnijih datuma u svojoj povijesti.

Moji izvori iz kojih možete pročitati više:

o Neri

braći Črnomiri ; službeni zapisi o Črnomirima

tko je od otočana (poimenice) 1571. sudjelovao u obrani Korčule