Priča o Domenici Žuveli, otočanki koja je s 15 godina napustila otok kako bi slijedila svoje snove

Zbog nepostojanja velikog izbora srednjih škola na otoku dio otočana nakon osnovne škole odlazi u grad kako bi ispunili svoje želje i snove. Promijeniti sredinu s nepunih 15 godina često nije lako, ali to je napravila i Domenica Žuvela, koju je želja za upisivanjem srednje glazbene škole odvela najprije u Dubrovnik gdje je pohađala Umjetničku školu Luke Sorkočevića, a zatim u Split gdje je trenutno apsolventica na Glazbenoj akademiji.

Potvrdu da je donijela dobru odluku kada je na prvo mjesto stavila glazbu Domenica je dobila na ovogodišnjem Splitskom festivalu osvojivši nagradu za najbolju debitanticu pjesmom koju potpisuje obitelj Huljić. Ova simpatična otočanka slobodnog vremena trenutno nema jer osim što je započela samostalnu karijeru pjeva u grupi Boss, podučava klavir i radi u glazbenom vrtiću. Iako Domenica iza sebe ima brojne nastupe kao prateći vokal nekima od najpoznatijh hrvatskih izvođača, a odnedavno i vlastita dva glazbena spota, kada govori o glazbi ostaje skromna pa smo razgovor posvetile njezinom rodnom otoku Korčuli i ranom odlasku s njega.

Domenica

Domenica Žuvela (izvor: osobna arhiva)

ZUCCHERO – DOMENICA

Mladi se otočani već generacijama rađaju u gradu, ali Domenica se rodila na otoku i to baš jedne nedjelje kada se ”sve poklopilo”: ne samo da su joj roditelji voljeli Zuccherovu pjesmu Domenica, već se igrao i lokalni derbi između veloluškog Hajduka i blatskog Zmaja. Po tati Velolučanka, po mami Blajka, bila je razlog za veliko slavlje bez obzira na rezultat utakmice, pa joj i danas stariji znaju kazati kako se sjećaju kako se tog dana slavilo.

RANI ODLAZAK

Iako se za Korčulu kaže kako je otok glazbe, nepostojanje srednje glazbene škole bio je razlog zašto se Domenica odlučila na nastavak školovanja u Dubrovniku. –Od malih sam nogu pokazivala interes za glazbu pa me je srce tim putem odvelo u Umjetničku školu Luke Sorkočevića. Nije mi bilo baš lako tako rano otići u novu sredinu, ali srećom tu je bio Ženski đački dom koji mi je bio veliki oslonac i potpora u svemu jer nakon cjelodnevnih obaveza u školi navečer bi me uvijek dočekali topli obrok i druženje s curama, prisjeća se Domenica.

Otočani koji odsele u grad zbog škole ili fakulteta trebaju se dobro naoružati strpljenjem jer i van školskih obaveza puno je izazova pred njima. Prvi od izazova s kojim se susretnu prilagodba je govora i naglaska, a nakon toga i suočavanje s činjenicom da od sada trebaju satima putovati do obiteljskog doma. Domenica je prošla i jedno i drugo. Kad je mogla, koristila je vikende kako bi otputovala kući što je značilo 5 do 6 sati vožnje u jednom smjeru, ali nije joj bilo teško jer je znala da je doma čekaju ukućani i omiljena večera: blitva i za desert paradiže.

Ispod oblaka

Izvor: osobna arhiva

Prilagodba otočkog naglaska standardnom govoru bila joj je možda nešto teža: –Sjećam se da sam nekada morala par puta ponavljati rečenice ili riječi jer me nitko ne bi razumjeo zbog brzine i ‘gutanja slova’, iskreno će Domenica te dodaje kako je između nje i vršnjaka razlika u početku bila i u tome što su djeca u gradu imala puno veći izbor slobodnih aktivnosti koje im kasnije mogu iz hobija prerasti u nešto više i odrediti možda ono čime će se jednog dana baviti. S druge strane, čini joj se kako je prednost manje sredine to što se djeca više drže zajedno.

Poslije srednje škole Domenica je upisala Glazbenu akademiju u Splitu i tako nastavila život van otoka, samo u drugom gradu. –Srce me davno za glazbom odvelo van otoka pa sam jednostavno prihvatila da je to tako moralo biti i da to radim kako bih u svakom pogledu napredovala. Da bi znao cijeniti ono što imaš i odakle si, moraš probati i vidjeti sve što ti se nudi, objašnjava ova studentica koju od diplome trenutno dijeli samo diplomski rad.

Domenica klavir

Izvor: osobna arhiva

STEREOTIP BR. 1: ako si s otoka sigurno se svi znate

Poznato je da postoje stereotipi koji se vezuju uz otočane koji studiraju u gradu. Ako im se ne spočita kako su škrti, onda ih se voli podbosti primjedbom kako im roditelji zasigurno šalju tećice trajektom kako ne bi umrli od gladi. S ovim se stereotipima Domenica nije susrela tijekom studiranja, ali kaže kako je neizostavno pitanje bilo: Poznaješ li možda…? Uz to, specifičan dijalekt ljudima je često znao biti simpatičan.

OTOK JE DOM

Domenici je rani odlazak od kuće bio težak, ali zna da nije pogriješila jer srednju školu opisuje kao jedno od najljepših perioda u životu koje je urodilo cjeloživotnim prijateljstvima. Grad joj je, smatra, proširi vidike jer je imala priliku upoznati nove običaje, kulture i ljude.

– Otok je često prezentiran kao izolirana sredina, koja ima svoje prednosti i mane, ovisno kako je gledaš. Smatram da ljude definitivno oblikuje sredina pa teška srca moram reći da otok ostavlja mali prostor za veliki napredak. Nismo svi isti i možda se netko neće složiti sa mnom, ali tu dolazim na početak moje priče i razloga odlaska, priznaje Domenica. Da odlazak ne bi bio svrha sam sebi, smatra da u svemu treba imati cilj, znati ono što želiš i što te čini sretnim. Za nekoga to je grad, dok je drugome otok.

Domenica 1

Izvor: osobna arhiva

Ipak, ma koliko daleko otišao, čini se kako se od otoka otočanin ne može otrgnuti pa na pitanje što je za nju otok Domenica jednostavno odgovara: Za mene je otok dom.

Idem doma koliko uspijem, ne toliko koliko bih voljela, ali opet često s obzirom na sve obaveze koje imam. Idući odlazak doma vjerojatno je tek za Božić pa me već vesele nadolazeći blagdani i onaj miris drva koji osjetim kad se iskrcam iz trajekta. Neprocjenjivo! -zaključuje Domenica prizivajući u sjećanje istinski otočki doživljaj: trajekt koji zimi pristaje u luku, otvora se prova, a vas odjednom zapljusnu bura i miris spaljenog drva, oboje mirišući kao otok, kao dom.

Oglasi

Svadbeni običaj rep-repica

U Veloj Luci se do danas sačuvao običaj zvan ”rep repica”. Običaj se izvodi na vjenčanjima ustaljenim rasporedom: u trenutku kada svadba dosegne vrhunac gase se svjetla i pred mladu iznosi pečen, uspravno serviran svinjski rep. Slijedi prigodna pjesma koja je nekada pozivala samo mladu, a danas poziva oboje mladenaca da kušaju rep.

Malo je mještana Vele Luke koji su prisustvovali veloluškim pirevima, a da bar jednom nisu bili prisutni izvođenju običaja zvanog ”rep repica”. Neobično ime za pomalo šaljivi događaj kada, pred sam kraj pira kuhari, konobari i mladoženjini prijatelji izlaze iz kuhinje prekriveni krpama i stolnjacima te uz buku udaranja lonaca i poklopaca stavljaju pred mladence svečani oval ukrašen povrćem. Na ovalu viri svinjski rep namješten tako da strši u zrak, a vesela družina pritom pjeva prigodnu pjesmu dajući naslutiti kako se mladencima približava prva bračna noć. Od mladenaca se očekuje da zagrizu rep, a cijeli je događaj popraćen dobrim raspoloženjem i šalama.

rep repica

Izvođenje repa repice (privatna arhiva jedne od sugovornica)

Koliko nam je poznato ovaj običaj specifičan je samo za područje Vele Luke, a zanimljivo je kako u susjednom Blatu koje je nastankom, rodbinskim vezama, ali i na druge načine vrlo povezano s Velom Lukom, nismo dobili potvrdu njegovog izvođenje. Pisani dokumenti o običaju ”rep repica”, koji bi više rekli o njegovom značenju i starosti, nisu nam poznati pa smatramo da je ovaj dio etnografske baštine potrebno zapisati te tako otrgnuti od zaborava. U slučaju nepostojanja izvora preostaje nam usmena predaja koja potvrđuje barem stotinjak godina čuvanja i izvođenja ovog običaja.

Gđa. Kosovka Žuvela (81) govori kako su joj roditelji pričali o ženidbenim običajima koji su vladali 1920-ih. Njezina se majka Ana, rođena Padovan Kosan, na blagdan svetog Andrije 1928. godine udala za Filipa Gugića Brkana, a pri kraju svečane večere serviran je ‘‘rep repica’’. Gđa. Žuvela se sjeća kako joj je majka rekla da se radilo o svinjskom repu, ali su joj opis samog događaj tj. detalji vezani uz iznošenje, ukrašavanje i konzumiranje repa vremenom izblijedjeli.

Sugovornik Franko Mirošević Dubaj (88), skrenuo je pažnju i na drugu svrhu ovog običaja, koja je prije svega zabavnog karaktera. Rep je, ističe g. Franko, u sebi krio podrugljivu poruku: baš kao što je rep zadnji dio svinje, tako će i mlada nevjesta u muževoj kući biti na posljednjem mjestu te neće moći gospodariti kućanstvom dokle god su stari živi. Dok se rep posluživao obično bi se pjevala neka popularna lokalna pjesma poput ”Lipa moja draga”.

Da se običaj ”rep repica”  uz neznatne preinake održao do danas potvrđuje nam Kristina Surjan (26), udana 2014. Na primjeru njene svadbe vide se sitne razlike do kojih je došlo u posljednjih nekoliko desetljeća. Tako je rep nekada iznosio glavni hotelski kuhar, a u novije ga vrijeme iznose prijatelji, ponekad u pratnji osoblja kuhinje. Pri tome se svi maskiraju – pokriju se kuhinjskim krpama, stolnjacima i svime što im se nađe pod rukom. Na glavu stave lonce te uzmu kuhače i poklopce kako bi mogli stvarati buku dok izlaze iz kuhinje. Dok nose pladanj s repicom, pjevaju jednostavnu i melodičnu pjesmu koja je danas i nekada ista, a glasi:

Ispod repa teče med,
Doša’ te je (ime) red.
Rep, rep, repica,
Sad se pije zdravica.

Pjesma se dvaput ponavlja, prvo s imenom mladenke, onda mladoženje. Grupa potom uzdignuti rep stavlja pred mladence i od njih se očekuje da ga oboje zagrizu, prvo žena onda muškarac.

Običaj ‘‘rep repica’’ za Velolučane prije svega zabavnog karaktera. Mladenci ga doživljavaju kao despet ili psinu, koju im izvode kum i njegovi prijatelji da bi nasmijali njih i prisutne. Oni moraju u mesnici unaprijed naručiti adekvatan komad mesa, sve pažljivo pripremiti i organizirati o čemu mladenci ni ne moraju biti obaviješteni.

Rep repica je u Veloj Luci običaj bez strogih pravila izvođenja zbog čega izvedba varira, a konstatirali smo da su se neki elementi promijenili kroz desetljeća. Tako, primjerice, rep poslužen pred mladence je u starije doba često bio kozji ili ovčji. U vrijeme 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća u Veloj Luci postaje učestala pojava da obitelj za vlastite potrebe uzgaja svinju, ili više njih, zbog čega je prilikom ”repa – repice” mladencima  najčešće posluživan upravo svinjski rep. Pri tome se pazilo, ističe dio starijih sugovornika, da bude rep neke manje svinje jer je bilo neracionalno ubiti veliku životinju samo zbog ovog običaja.

14215670_1783296221916298_1701291452_o (2)

Rep se stavlja pred madence (privatna arhiva jedne od sugovornica)

Razmišljajući o vremenu nastanka i mogućim motivima izvođenja ovog gotovo rituala, nastojala sam naći i druge krajeve na otocima ili priobalju gdje također postoje barem njegovi pojedini elementi. Najbliža paralela je donekle sličan običaj koji se je još uvijek održao u selima Cetinske krajine, u selima Hrvace, Bitelić, Lučane… (Prema kazivanju Mirka Kelave (80) iz Splita, rodom iz Bitelića).

Povezanost Vele Luke i Cetinske krajine nije posebno izražena. Za neke od najstarijih luških rodova poput Gugića poznato je da potječu upravo iz tog kraja, a i prezime Cetinić, bez obzira na stoljetnu prisutnost na otoku, možda ukazuje na prostore odakle potječe. Povezanost je izražena kroz stoljećima prisutan preljev ”momaka” i nevjesta iz Cetinske krajine na otoke što ne isključuje i prijenos nekih od običaja. Nije isključeno ni da se radi o autohtonom korčulanskom ili samo veloluškom običaju jer ovaj je otok naseljen ”oduvijek” i u svakom slučaju predstavlja mjesto vrlo ugodnog života.

Vrijeme i prostor nastanka običaja rep – repica za sada nije moguće odrediti. Izvor se vjerojatno nalazi u tradiciji (peri)mediteranskih stočarskih zajednica koje od svojih iskonskih početaka slave plodnost i ciklus obnavljanja života. Razloge zašto je običaj sačuvan baš u Veloj Luci lociramo u pred naseobinskom karakteru naselja tj. u međusobno razdvojenoj pastirsko – ratarsko – ribarskoj populaciji koja stoljećima, bez potreba za značajnijim promjenama, u manjim rodbinski povezanim skupinama egzistira na prostoru zapadnog dijela otoka te pritom razvija i njeguje elemente vlastitog folklornog izričaja.

  • Tekst je ulomak članka iz časopisa za kulturu Lanterna, godište I, 2016., str. 35.-41., Vela Luka

Lumblija za početnike

Uoči Svih Svetih u Blatu i Veloj Luci na Korčuli tradicionalno se radi slatki kruh lumblija. Iako se lumblija nekoć radila i na drugim otocima poput Cresa i Visa, danas se zadržala samo na Korčuli što govori o snazi tradicije njezinog zapadnog dijela.

Budući da nam mediji nasrtljivno uvode neke nove, strane običaje, lijepo je prisjetiti se tradicije. U Veloj Luci se i danas daruju lumblije svojim najbližima stoga, nakon što napravite lumbliju, posjetite obitelj, prijatelje i kumove i odnesite im lumbliju, malo mandarina, mindela ili suhih smokava i oživite običaj kolindi koji je postojao i u vrijeme naših baka.

Napomena: specifičan miris i okus lumblija dolazi upravo od mirodija, a njihov omjer često je tajna domaćice. Ovdje su sastojci za četiri lumblije (jer jedna je premalo 🙂 )

  • 1 kg brašna
  • 4 kocke svježeg kvasca
  • 10 dg badema
  • 10 dg oraha
  • 10 dg grožđica
  • 30 dg šećera
  • 125 g maslaca
  • 1 dcl ulja
  • 1,5 dcl varenika (koliko znam nema ga za kupiti, mi smo ga dobili)
  • 1/3 ekstrakta za lumblije
  • Malo ruma (u koji se namoče grožđice)
  • Malo papra
  • 1 žličica soli rastopljena u malo mlake vode
  • Pola žličice: cimeta, muškatnog oraščića i klinčića
  • 2-3 zrna korijandera

1. Popržiti bademe te njih i orahe nasjeći na komadiće. Rastopiti maslac i pustiti ga da se ohladi.

IMG_20171030_205722 (1)

2. Rastopiti 4 kvasca u 1,5 dcl mlakog mlijeka, dodati malo šećera i brašna. Pustiti da nabubri.

3. Dok kvasac bubri u veliku posudu izmiješati brašno sa šećerom. Dodati nasjeckane bademe, orahe, grožđice. Dodati i mirodije (cimet, klinčić, muškatni oraščić, korijander), papar i sol, varenik i ekstrakt za lumblije.

image-0-02-04-ea745772c2ad4896a49d88bdcfcfc3fdc9065d22a43f916cd074736c63dde4f7-V

4. Kada smo sve dodali treba napraviti udubinu u sredini brašna i za kraj unutra uliti ulje i rastopljeni maslac i pokriti ih brašnom.

5. Dodati kvasac koji je nabubrio (ulje i maslac se pokriju brašnom kako ne bi došli u direktni kontakt sa kvascem jer se onda tijesto slabije diže).

image-0-02-04-d8188ef6ccdb2233fb282c19d4be873fa3661a8ee10d4017769f8cb4b2f3808d-V

6. Sve sastojke umijesiti u srednje tvrdo tijesto. Dok mijesite po potrebi dodati još malo mlakog mlijeka.

Lumblija

Mlako mlijeko se dodaje po potrebi kako bi se dobilo srednje tvrdo tijesto.

7. Pustiti da se digne (trebalo bi udvostručiti obujam). Kada se tijesto digne ponovno ga premijesiti i razdijeliti u četiri kuglice i ponovno pustiti da se digne.

Lumblija

Tijesto se udvostručilo. Sada se premijesi i oblikuju se kuglice.


8. Rošćeru lagano premazati uljem. Peći 50 minuta na 170 stupnjeva. Kad ih izvadite pospite ih šećerom. Sretno!

Ukoliko vas zanima više o lumbliji, o etimologiji riječi možete pročitati ovdje.

Izgubljeno selo: Dub

Pišući o napuštenim selima na Korčuli, Dub se nikako ne može zaobići. Smješten na zapadnom dijelu otoka Korčule, između Blata i Vele Luke, do Duba se najlakše dolazi cestom koja vodi prema Potirni -selu uz kojeg su Dubljani nekoć bili usko vezani. Dub je u svojim najboljim godinama brojio stotinjak stanovnika: Gornji Dub u kojem su živjele obitelji iz Vele Luke i Donji u kojem su živjele obitelji iz Blata. Crkvu i školu nisu imali, a za sve veće stvari bili su vezani za Velu Luku i Blato gdje su odlazili kupiti potrebne stvari, prodati ribu i drva, ili k liječniku.

Moja sugovornica u ovoj priči bila je gospođa Senka Kosović, (djevojački Favro Velo), rođena 1949. godine. Iako je odrasla u Veloj Luci, njezina je obitelj do 1955. živjela na Dubu. Majka i otac su joj, Marija i Kuzma Favro, živjeli na Dubu, kao i očevi roditelji. Priča u obitelji tete Senke upravo započinje s bakom po ocu, koja je bila jedna od dvije sestre iz obitelji Oreb. Obje sestre Oreb udale su se u obitelji Favro -dvije sestre za dva brata. Jedan par dobio je osmero, a drugi sedmero djece. Bilo je to oko 1890-ih godina i svi su živjeli na Dubu. U obližnjoj su Veloj Luci imali malu kuću i tu su dolazili samo po potrebi npr. kupiti najnužnije namirnice poput brašna i šećera.

IMG_4139 (3)

OBITELJ FAVRO

Najmlađe od sedmero djece drugog para iz Duba bio je otac tete Senke, Kuzma Favro rođen 1912. godine. On je, poput svojih roditelja, sa ženom i djecom živio na Dubu. Odluka o tome bila je iz krajnje praktičnih razloga: na Dubu je bila njegova rodna kuća. U njoj je teta Senka boravila kao dijete. Kuća je bila kamena, veličine od oko 20m2 s kamenim podom i krovom od kamenih ploča. U njoj su svi su ležali zajedno, na podu prekrivenom daskama na kojima je bila slavnica –nešto poput vreće veličine kreveta napunjene slamom. Pokrivali su se svime što bi im došlo pod ruku pa se teta Senka čak sjeća šatorskog krila koje je otac negdje pronašao. Spavalo se u istoj odjeći u kojoj se preko dana boravilo.

IMG_4158 (2)

Od namještaja, u kući su još bili: muškadur (kutija u funkciji hladnjaka koja je visila sa stropa, napravljena od mrežice, omeđena drvom), trpeza (stol) i banak (klupa za sjedenje). Na rupu u zidu stavile bi se daske i to je bila polica. Neizostavan u kući bio je komin iznad kojeg bi se postavile trpije i ispod njih lonac u kojem se kuhalo povrće ili zelje. Mesa svaki dan nije bilo. Otac je imao puška i lovio je prepelice, a uzgajalo se i svinje. Prema sjećanju tete Senke peći za kruh nije bilo na Dubu pa se odlazilo u Velu Luku. Tamo bi žena koja ima peć napravila uslugu njezinoj, ali i ostalim obiteljima, i ustupila im peć, a oni bi ispekli 8-10 štruca kruha što je bilo dovoljno za tjedan dana. Sve potrebno za umijesiti kruh i drva za peć donosili bi sami, a ženi uslugu za ustupanje peći ne bi platili u novcu, jer novac je malo tko imao, već bi joj se odužili tako što bi je djeca išla poslušat –otišli bi za nju do ljekarne ili obaviti nešto drugo po što ih pošalje. Sjeća se teta Senka kako se znalo dogoditi i da gustrina isteče. Probije se i obitelj ostane bez vode. Onda se trebalo ponovno kod nekoga zadužiti za uslugu, i tako je zapravo čovjek neprestano ovisio o ljudima iz svoje zajednice.

Dub

Na Dubu se odlazilo leći rano, a rano se i ustajalo.

,,NI SE IMALO’’

Teško je danas zamisliti neimaštinu koju su nekadašnje generacije prošle, ali zanimljivo je kako oni koji se toga bar donekle sjećaju gotovo uvijek koriste istu rečenicu: jednostavno se ni imalo! Neimaština je bila generalna pojava.

Uz neimaštinu se u obitelji Favro vezuje i jedna anegdota. Kuzma i Marija Favro vjenčali su se na Tri kralja, 1946. godine, u Veloj Luci, a slavlje su održali u kućici u koju su inače dolazili kada bi trebali u Luku. Kako u kući nije bilo komina, a kamo li grijanja, da bi se oni i svatovi ugrijali potpalili su vatru nasred kuće u kopanjama.

IMG_4169 (2)

Kad bi žena trebala roditi stavilo bi je se na ogotu (ženku mula) i krenulo prema Blatu ili Veloj Luci, pa bi rodila ”gdje je uhvati”.

,,Mama je bila šesna, čista i vridna. Borila se kako bi nešto stekla. Išla bi u drva ili pješke do Blata prodati ribu koju je tata ulovio. Od toga što proda kupila bi ono što nedostaje jer nije bilo ničega. Čak ni ćikare (šalice). Mater bi bila skuhala čaj, metvicu, i poslužila ga u pijat (tanjur). Isto tako bijelu je robu prala u pepelu” –priča moja sugovornica. Dok bi mater prala robu, teta Senka i njeno troje braće i sestara ležali bi u krevetu dok se oprano ne osuši jer je to bilo jedino što su imali za obući. Odjeća koja se oprala sušila bi se na šumu– na dugim cjepanicama naslaganim za zimu. Konopa preko kojeg bi se odjeća stavila sušiti nije bilo. Mogao se kupiti, ali uvijek bi se našlo za kupiti nešto potrebnije od njega. Uz to radio se i domaći sapun. Održavanje osobne higijene se svodilo na to da se voda u lavamanu (umivaoniku) malo stopli i time bi se ljudi podaprali.

KARTANJE, POSJETE I ODLAZAK  S DUBA

Prema sjećanju tete Senke, u njenom je djetinjstvu na Gornjem Dubu živjelo oko 20 članova uže obitelji, te puno pripadnika šire porodice. Cijeli Dub imao je do 100 ljudi i dosta kuća. Kada se jedna od sestara Senkinog oca, Kata, 1930. udala u Blatu na vjenčanom joj je listu pisalo kako je iz Duba, općine Vela Luka.

Ljudi su se na Dubu dobro slagali, a navečer bi naročito bilo živo jer bi se igralo na karte i družilio. Nedjelja je bila dan za posjete, a iako su imali malo, na Dubu bi gost uvijek naišao na gostoprimstvo. Zato je baba teti Senki govorila kako je: ,,uvik potriba imat karatilo vina i peć kruha za ponudit ako ti kogod dođe’’.

IMG_4162 (2)

Ljudi su se na Dubu dobro slagali, ali bijeda ih je s vremenom primorala na iseljavanje. To je iseljavanje započelo prije II. Svjetskog rata, a do 1950-ih već se većina ljudi iz Duba bila iselila. Teti Senki je tako jedna teta otišla u Brazil, jedna u Split, a jedan je barba odselio u Argentinu.

Njen pokojni otac, Kuzma, na Dubu se bavio poljoprivredom. Najprije je imao lozu, kasnije su lozu zamijenile masline. Uz to je u uvali Zaglav lovio ribu, ali to uskoro nije bilo dovoljno za prehraniti šesteročlanu obitelj pa se obitelj poslije II. Svjetskog rata na tri godine preselila u Korčulu gdje je otac dobio posao brodograditelja. Konačni odlazak iz Duba za obitelj Favro dogodio se 1955. godine kada je najstariji brat trebao krenuti u peti razred osnovne škole. Kako je škola u Potirni koju je pohađao imala samo četiri razreda, obitelj se seli u Velu Luku. Iako su ostali vezani za Dub, od tada su odlazili samo vikendom.

IMG_4166 (2)

Najveća kuća na Dubu kuća je obitelji Martinović. Najboljeg imovinskog stanja od svih Dubljana posjedovali su kravu i ovce, a imali su i guvno, peć te klin.

POSLJEDNJE STANOVNICE

Između Gornjeg i Donjeg Duba, točno na pola, bila je stara kuća u kojoj su živjele dvije sestre Velotovice: Jaka i Frana, također Favro. Neudane i potpuno same, one su najvjerojatnije posljednje stanovnice Duba. Iako same od ljudi, uvijek su se šaputale, a društvo su im pravile kokoši i puno mačaka, svaka s imenom. Još ne tako davno, 1986. svojta bi im došla u posjete, malo popričati s njima, a onda je jedna sestra umrla i druga je ostala živjeti sama. Cijeli svoj život provele su na Dubu, a stvari bi im donosili po potrebi.

U Dubu danas već dugo nema nikoga. Većina kuća je srušena, a vlasnici zemljišta dolaze pretežno zbog poljoprivrede, većinom u sezoni maslina.

Potirna: nastanak i propast jednog naselja

Otok Korčula ima nekoliko malih naselja koja su nekoć imala svoje stalne stanovnike i identitet, no danas više ne postoje, bar ne na onaj način na koji su postojala prije. Jedno od njih je Potirna – naselje na zapadnom dijelu Korčule koje je imalo školu i brojilo preko 200 stanovnika, a danas su kuće većinom napuštene ili pretvorene u vikendice. Ovo je priča o tome kako je jedno naselje na otoku nastalo i nestalo, kako se u njemu živjelo i gdje su mu danas stanovnici i njihovi potomci.

Moj sugovornik bio je gospodin Kuzma Petković Borčić, rođen 15.03.1932. u najstarijoj obitelji u Potirni. Prema predaji obitelji Petković Borčić, upravo je njihov predak prvi stanovnik Potirne – naselja koje je ime dobilo po obližnjem polju ili, bolje rečeno, plodnoj krškoj zaravni kakvu otočani nazvaju poljem. Dokaze za to obitelj Petković pronalazi u prvim katastarskim mapama iz 1836. u kojima su na području današnje Potirne zabilježena tek dva naselja: Borčići i Šimunovići. Prvi poznati predak obitelji Petković Borčić (po kojem je obitelj dobila nadimak jer je žrvanj za žito vezao za bor), na Korčulu je došao iz Njeguša pokraj Boke Kotorske oko 1750.-ih. Nastanio se uz more u uvali Lovišća, a onda je pred gusarima pobjegao na područje Potirne i tamo zasnovao obitelj. Uz njega polje su nastanile obitelji Šimunović, Šeman, Cvitanović i Favro, a u nadolazećim desetljećima započelo je masovnije naseljavanje područja koje dobija ime Potirna i dijeli se na Gornju i Donju Potirnu.

Potirna

Adresa u Potirni

OBITELJSKA KUĆA: Što je nekada bio luksuzni namještaj?

U Potirni su nekada živjele dvije vrste stanovnika. Prvi su bili oni privremeni koji su tu imali ”stan” u kojem se boravilo tijekom obavljanja određene poljoprivredne djelatnosti, ili tijekom ljeta, i njih se nije smatralo ”pravim” Potirnjanima. Drugi su bili oni koji su tu bili stalno, cijele godine, poput obitelji barbe Kuzme.

On, njegovi roditelji, tri brata, sestra i baba živjeli su zajedno. Imali su dvije gustrine radi opskrbe pitkom vodom i dvije kuće isth dimenzija (9 × 6 m2) te pored njih komin. Raspored je bio takav da je u jednom dijelu bila pregrađena spavaća soba roditelja, a u drugom babin krevet. Odvojeno je bio prostor za djecu. Sva su djeca ležala zajedno, često s glavom okrenutom tamo gdje su onom drugom bile noge kako bi lakše stali. Nisu imali krevet nego su spavali na slavnicimadracu nadjeveno slamom, a pokrivali su se suknicama – suknenim lancunom ili starinskim krturom koji bi se sklepao od onoga što se imalo. Suknice su žene radile od domaće vune, prevši je na kolu koje su zvale krosno.  Kako je krosno u Potirni ipak bilo rijetko, suknice bi se najčešće naručile od žena koje su ih radile u Veloj Luci ili Blatu. Ako suknice nisu bile dovoljne, za hladnih noći noge bi se pokrile tipnicama – pokrivalom koje je stajalo ispod mazginog sedla.

IMG_4072

Kad bičva pukne ona se, po starinsku, izmenda na gljivi

Sama kuća imala je nekoliko vrijednih komada namještaja poput škrinje koju je u dotu donijela baba kada se udala. U jednom se kraju škrinje, pomalo skrivena, nalazila kotula. Kotula je bila neka vrsta starinskog sefa: imala je poseban poklopac i mogla se zaključati pa se u njoj držalo obiteljski nakin, novac, vrijedne dokumente. Drugi dio namještja bio je kašun – veliki sanduk s poklopcem koji se također mogao zaključati, a služio je kao špajza za pohranu tjestenine, kruha, brašna… Vjerojatno najvrjedniji komad namještaja u kući, prisjeća se bara Kuzma, bio je komo koji je pak njegova majka donijela u dotu. Velikih dimenzija, po cijeloj je dužini imao škafetine (ladice). Svaka ladica pripadala je jednom članu obitelji za pohranu odjeće umjesto ormara.

Dnevni život se odvijao u kominu: maloj prostoriji s otvorenim kaminom oko kojeg je stajao škamel ili puntižel – daska za sjedenje. Gdje se je kuhalo tu se je i jelo, za trpezom (stolom), oko koje su bili banci – debele klupe na kojima se sjedilo. Jeli su svi zajedno iz terine – velike emajlirane posude slične onoj kakva se i danas koristi za pripremu zelja. Djeca su sjedila bliže terini, klečeći na bancima, i međusobno se tukla laktovima kako bi što lakše došla do onoga što je u posudi. Na jelovniku su najčešće bili zelje i kaša te za boljih dana tjestenina.

IMG_4084

Gustrina kao temelj života

Oni najmanji sjedili su na tipancu i također bi im se hrana poslužila na jednom tanjuru. Ako dijete pak nije moglo samostalno žvakati hranu, hranile bi ga mama ili baka tako što bi zelje prvo stavile u svoja usta, prožvakale i tek onda dale djetetu.

ŽIVOT U POTIRNI: Glad za kruhom

Osim u Potirni, obitelj Petković Borčić imala je kućicu i u obližnjoj Veloj Luci. Tu bi ostajali prespavati kada bi dolazili na misu. Tijekom tjedna Potirnjani bi svakodnevno dolazili u Velu Luku prodati ribu i drva i time kupiti potrebne stvari poput tjestenine, konca, igle, zakrpi za odjeću i o prazniku mesa. Osim u Velu Luku odlazilo se i u 12 km udaljeno Blato iz istih razloga.

Ribe su Potirnjani imali dovoljno. Lovili su je barkama koje su im stajale u obližnjim uvalama, sa mrežom potegačom. Potezalo se ručno na mulinele.

IMG_4086

Meso se također imalo od životinja koje su gojili no znalo se je kad je stajun za ubijanje životinja pa se je van toga meso kupovalo. Zanimljivo je da se sol nikada nije kupovala – ona se skupljala u uvalama po stijenama.

Kruh se mijesio i pekao jednom tjedno od pšenice koju su ljudi sami uzgojili i želi. U cijeloj Potirni bilo je tek nekoliko peći za kruh, u većim kućama. Običaj je bio da se najednom ispeče 7-8 velikih kruhova, kojima se onda raspolagalo kroz tjedan. Majka bi obično dala krišku (fetu) djeci koja su se igrala, ali vrlo pažljivo i ne onoliko koliko su djeca htjela. Kruh se jeo s maslinovim uljem, ili, ako se ubila svinja, s mašću, ali to je bio luksuz. Kolači su se pekli za blagdane i to su bile tradicionane slastice poput pršurata, lumblije, sirnice.

OTVARANJE ŠKOLE, TALIJANSKA OKUPACIJA I ZBIJEG U AFRIKU

Sve do 1940. mali su Potirnjani baš poput njihovih roditelja svakodnevno odlazili u 7 km udaljenu Velu Luku no iz drugog razloga – kako bi pohađali školu. Barba se Kuzma sjeća svog starijeg brata koji je svaki dan išao pješke bos, ljeti i zimi, sat vremena kozjim putem preko brda.

Onda se 1940. po prvi puta otvorila škola u Potirni. Brojila je skoro 30 učenika mješanog uzrasta i barba Kuzma je bio njezina prva generacija. Tu je krenuo u prvi razred i pola drugog, no učitelj iz Potirne uskoro je mobiliziran, a Talijani su postavili svoju učiteljicu. Bilo je to vrijeme Drugog svjetskog rata.

Obitelj Petković Borčić za Talijane je bila pobunjenička –di rebelli. Najstariji brat poginuo je u partizanima, oca su odveli u logor, a kuću zapalili pa je Kuzma Petković s majkom otišao u zbjeg u Afriku gdje je završio drugi razred. U Africi je prvi put dobio cipele i vidio čokoladu.

Potirna, vrt

..Glad, nevoja, strah, bježanje. U svemu tome čovjek brzo ostari” – kaže barba Kuzma prisjećajući se dolaska njemačkih vojnika u Potirnu. Njihova je straža bila na glavici sv. Jurja odakle su imali dobar nadzor, zato su se ljudi iz sela noću iskradali i odlazili u obližnju uvalu Zaklopaticu. Tu su čekali brod koji bi ih odveo u zbijeg – najprije na Vis, a poslije čak do daleke Afrike. Kako se nije znalo kad će brod doći, ljudi bi i po desetak puta odlazili u uvalu u nadi da će ga dočekati, čekajući skriveni u šumi. Jednom prilikom, čekajući brod, barba Kuzma je bio s prijateljima od kojih je jedan uočio konzervu koju je nanijelo more. More je nagrizlo metal, a unutra je bio margarina. Prijatelj je pomirisao konzervu i umjesto pokvarenog margarina namirisao je i uzviknuo: sir!, pa su zajedno pojeli konzeru očistivši je do kraja. Te večeri nitko od njih nije oka sklopio, a kako nije bilo wc-a, nego se sve obavljalo u prirodi, mještani su ih zbog smrada tjerali od sebe.

MLADENAŠTVO

Sobodno vrijeme mladi Potirnjani nekoć su kratili plesovima, pogotovo tijekom poklada. Zanimljivo je kako su se najveći plesovi održali upravo tijekom Drugog svjetskog rata. Mjesto održavanja plesova najčešće bi bila nova, još neuređena kuća čiji bi prostor na sezonu ili dvije ustupio vlasnik u zamjenu za novčanu naknadu od prodanih ulaznica. Prikupljenim novcem vlasnik bi kasnije opremio kuću.

Dvor u Potirni

Dvor u Potirni

Godine 1948. barba Kuzma nastavlja školovanje i odlazi u tehničku školu u Splitu. Nakon završetka vraća se u Velu Luku. Škola mu je, kaže, donekle donijela ”loš imidž”. ,,Govorili su za mene da sam skulan, i da pribiram”, prisjeća se barba Kuzma objašnjavajući kako su mu sumještani spočitavali da se previše premišlja oko izbora cure. Međutim svoju ženu Mariju upoznao je baš nakon povratka iz Splita i nju je, izmeđuostalog, osvojio pjevanjem serenada pod prozorom.

Bračni par Marija i Kuzma Petković

Bračni par Marija i Kuzma Petković

Po starinsku, s curama se moglo pričati dok kampanel ne odzvoni Zdravu Mariju (sat na zvoniku otkuca 18:30). Nakon toga cure su morale kući, a muški su ostajali sa svojim društvom, klapom, koje se nastavljalo družiti. Muške klape obično bi noć provele tako što bi obišle prozor svake cure koja se nekome u klapi sviđala te bi zapjevali serenadu. Ako si pošla spat, bila ti laka noć. Anđeli od raja bili ti na pomoć, bili su samo neki od stihova otpjevanih a cappella. Bio je to početak 50-ih godina prošlog stoljeća, a običaj se s vremenom posve izgubio.

Potirna, Korčula

Posljednji stalni stanovnik Donje Potirne

Poslije rata život u Potirni nastavio je novim tijekom. Roditelji barbe Kuzme vratili su se u Potirnu te popravili krov kuće koju su Talijani zapalili, međutim djeca su odrasla i krenula svojim putem, daleko od rodne kuće.

Danas su napuštene poljske kuće u Potirni tek spomenik nekadašnjeg života, a samo naselje služi za ljetni odmor onima koji tu imaju vikendice.

 

Severinina ljubavna priča na otoku Korčuli

Villa rustica starorimska je ladanjska vila namijenjena za stanovanje i gospodarstvo. Svaka villa rustica sastojala se od raskošnog zdanja smještenog u središtu velikog zemljišnog posjeda dimezija oko 4 do 5 km2. Korčula je imala 29 do 30 ovih velebnih poljoprivrednih imanja čiji su ostaci i danas vidljivi, a na jednom od njih služila je robinja Severina.

Jedna od korčulanskih villa rustica bila je smještena na području današnje uvale Poplat. Tu je u konobi kuće obitelji Petković – Kovač pronađen nadgrobni spomenik, datiran u II. /III. st., kojeg je podigao rob Poetus svojoj nevjenčanoj supruzi Severini preminuloj u približno četrdesetoj godini života.

Nadgrobni natpis iz Poplata

Nadgrobni natpis iz Poplata

Nadgrobni spomenik  iz Poplata izrađen je krajnje rustično od lokalnog neobrađenog vapnenca. Natpisno polje nije posebno pripremano već je tekst urezan na prirodnoj podlozi. Iz natpisa na spomeniku vidljivo je da robovi imaju samo ime (bez imena roda ili prezimena), a i brak između robova je neformalan, neslužben. Severina i Poetus bili u vlasništvu gospodara ville rustice, a odakle su došli i koliko su točno imali godina nije poznato. Tome u prilog govori i činjenica kako Poetus nezna koliko je Severina točno imala godina kada je umrla, već na spomeniku piše: +- 40.

Robovi u starom Rimu nisu bili pravne osobe, stoga ni Poetus i Severina nisu mogli sklopiti brak kakvog danas poznajemo. Oni imaju samo ime, a glava obitelji u kojoj služe ili pater familias, odlučivao je o svim segmentima njihovog života, pa i o smrti. Jedino što je iza njih ostalo danas je nadgrobni natpis s tek nekoliko podataka o tome tko ga podiže, kome i kada, ostavljajući čitateljevoj mašti da nadopuni praznine.

Poetusov spomenik Severini možete pogledati u arheološkoj zbirci Centra za kulturu u Veloj Luci.