Legenda o Lokvici

Priča o dalmatinskim otocima često je kroz povijest bila priča o borbi protiv suše i borbi za opstanak. U sušnim ljetnim, ali i zimskim mjesecima imati gustirnu punu vode za domaćinstvo je najčešće značilo razliku između življenja i preživljavanja jer nisu samo ljudi bili ti koji su trebali vodu, nego je svaka kuća imala i stoku ili bar jednu mazgu ili tovara, koje je trebalo napojiti.

Jedno od pitanja koje je zaokupljalo svakodnevnicu naših prabaka i pradjedova bilo je: što ako gustirna presuši, a ne padne daž? Ako nema kiše, onda se znalo posuditi vodu od susjeda. Znam za priču u kojoj je moja prabaka u vrijeme suše išla kod nekih imućnih ljudi pitati vodu. Dali su joj, ali često se pritome na onoga tko pita znalo gledati s visoka pa čak ga i uvrijediti. No, čak i da susjedi rado daju vodu, to nije bilo rješenje jer nakon više sušnih mjeseci ni oni ne bi imali za sebe i svoju stoku.

Zdenac, otok Vis

Zdenac, otok Vis

Drugo rješenje bilo je ići na izvor vode, ukoliko on na otoku postoji.

Legenda o Lokvici nastala je uoči blagdana Bogojavljanja ili Sveta tri kralja. Blagdan Bogojavljanja, kada crkva slavi Božje objavljenje svakom čovjeku, a tri mudraca s Istoka dolaze Isusu s darovima, u narodu se zove i Vodokršće jer tada se u crkvi posvećuje voda. Ista ona kojom će se poslije vjernici prekrižiti pri ulasku u crkvu. Međutim prije otprilike 150 godina kada se u Veloj Luci zbio ovaj događaj, mjesto još uvijek nije imalo ”velu gustirnu”, cisternu koju će nešto kasnije sagraditi austrijska vojska, pa su mještani ovisili isključivo o vremenskim (ne)prilikama.

I tada je, baš kao i ove godine, zima bila iznimno sušna. Dovoljno sušna da ni pred blagdan sveta Tri Kralja ili Vodokršće ne padne kiša i da ljudi shvate da neće biti dovoljno vode za crkvenu posvetu. Međutim otok Korčula ima jedan prirodan dar, a to je Lokvica – bunar s izvorom pitke vode na blatskom polju, smješten između crkvice sv. Mihovila i crkve sv. Kuzme i Damjana, koji ne presušuje te je i danas u funkciji, a udaljen je oko 6 km od Vele Luke.

Blatsko polje

Blatsko polje

Kako im ništa drugo nije preostalo žene su se okupile, uzele maštile u koje će donijeti vodu i uputile se na put prema Lokvici. Za njih taj put nimalo nije bio lagan već je iziskivao cjelodnevno pješačenje, po povratku s teretom.

Došavši na Lokvicu žene su zapule vodu, napunile maštile i krenule kući. Međutim prošavši u povratku pokraj crkvce sv. Kuzme i Damjana, odjednom je zapuhalo iz pravca zapada. Nebo se nakupilo oblacima i zacrnilo te je počela snažna kiša, praćena grmljavinom i naletima vjetra. Vidjevši kišu skupina je osjetila olakšanje. Vrijeme suše je dokinuto pa su ispraznili maštile kako bi lakše pješačili i nastavili su svoj put kući. Kada su došli već nadomak Vele Luke skupina je shvatila kako u samom mjestu nije pala ni kap kiše i nastalo je veliko razočaranje shvativši kako su cijelo jutro potrošili uzalud. Sutradan im nije ništa drugo preostalo nego ponovno uzeti maštile i krenuti pješke po vodu iz Lokvice za blagoslov.

Čudo u Hvaru godine 1510.

Hvarska buna bila je pobuna pučana na čelu s Matijem Ivanićem protiv plemića za udio u vlasti hvarske komune. Pobuna je zahvatila čitav otok, a ustanak je prerastao u četverogodišnji građanski rat (1510.-1514.). Ono što je manje poznato je to kako je buni prethodilo čudo zbog kojeg su pučani zamalo odustali od svog nauma, a u spomen na taj događaj i danas se zadržala višestoljetna tradicija noćne procesije ”Za križen” koja se svakog Velikog četvrtka organizira na otoku Hvaru.
Izvor: suncanihvar.com

Izvor: suncanihvar.com

Na Hvaru su nekoć postojala dva staleža: pučani i socijalno i politički privilegirani plemići, a klasne razlike među njima nikako se nisu mogle pomiriti. Kako bi kontrolirali odluke plemićkih vijeća pučani su najprije tražili veće ovlasti za svoje pučke skupštine. Međutim mletačka vlada koja je svoje plemiće postavljala za knezove oduzimajući tako dalmatinskim komunama prijašnju autonomiju odbila ih je. Bilo je tu i nezadovoljnih obogaćenih pučana koji su se htjeli izdići iznad svog položaja i postati članovi velikih vijeća, no to im nije bilo moguće, a bezobrazno ponašanje plemića koji su pučane smatrali tek slugama i svojim podređenima dodatno je pogoršavalo međuodnose.

Kap koja je prelila čašu bio je događaj u kojem je neka vlastela silovala pučanke. Siti bahatosti plemstva koje se nije obaziralo na privilegije koje je pučanima dodijelila mletačka vlada, i povrijeđenog ponosa, hvarski su se pučani počeli okupljati na tajnim sjednicama u kući admirala hvarske luke, Nikole Bevilaque. Sjednice su predvodili njegov sin Toma Bevilaqua i kanonik hvarske stolne crkve te kapelan crkve Sv. Marije Anuncijate, Matij Lukanić.

Održavane u tajnosti Bevilaquine kuće, sjednice su su bile prilika za hvarske pučane da rasprave svoj položaj i odluče što dalje. Tako su na jednom od sastanaka, nešto prije studenog 1510. godine, pučani skovali urotu kako će ubiti nekoliko plemića i time se zauvijek riješiti onih koji ih omalovažavaju i tlače. Da bi njihov dogovor dobio na snazi naposljetku su skinuli stari čađavi križ sa zida sobe Tome Bevilaque i zakunuli se na njega.

Međutim Hvaru je prethodio događaj koji nitko nije ni slutio, a koji je pučane toliko zatekao da se činilo kako će odustati od svog nauma da prisile plemiće na priznavanje ravnopravnosti pučana.

U srijedu, 6. veljače 1510. godine, negdje oko tri mjeseca nakon kovanja urote, Hvarom je bjesnila oluja. Sivo nebo nadvilo se nad krovove i jaka kiša neprestano je padala, kad se oko sedam sati navečer zemlja triput zatresla, srušivši krov u crkvi Sv. Marije Anuncijate. Tu uz crkvu bila je kuća njenog župnika i predsjedatelja tajnih pučkih sjednica Matije Lukanića, a malo niže niz ulicu nalazila se kuća admirala Nikole Bevilaque. Baš dok je nevrijeme bilo najsnažnije, u Bevilaquinoj je kući Tomina kći pošla u očevu sobu ne bi li očistila staro čađavo raspelo, no kad mu se približila obuze je strah – vidjela je kako raspelo krvari i nekoliko kapljica palo joj je na rubac kojim ga je htjela obrisati, a jedna na ruku.

©Tin Kolumbić, glas-koncila.hr

©Tin Kolumbić, glas-koncila.hr

Uplašena, kći otrči po majku i djeda ne bi li ustanovili što se to zbiva, a kad su zapalili svijeću vidjeli su kako crvena tekućina curi iz krune, ustiju i nosa raspela. Zbunjeni pozvali su svog prijatelja kapelana Lukanića, no djed, stari admiral Nikola nikako nije mogao vjerovati kako je to zaista krv. Za njega je to bila tek boja koja se skida usred vlažnog vremena, no kada je unuka raspelo postavila na čistu plahtu plahta je uskoro bila puna krvavih kapljica.

Kako su unuka i svećenik bili uvjereni da je ono što vide prava krv, ukućani su se složili raspelo odnijeli ličiocu (pituru) Stjepanu Vitaljiću koji je utvrdio kako se tu ne radi o boji već o pravoj krvi. Kad je to čuo župnik uzeo je raspelo i postavio ga na glavni oltar stolne crkve Sv. Stjepana te dao oglasiti crkvena zvona. Vijest se uskoro proširila Hvarom i hvarskim komunama pa su mornari ostavili lađe, trgovci robu, i domaći i stranci, mlado i staro, svi su pristizali u crkvu ne bi li svjedočili čudu, a svećenici su događaju u čast održali svečanu večernju misu.

Nakon mise i obreda raspelo su spremili u škrinju u Gospinoj kapeli, a gradom je zavladao veliki strah. Ljudi su smatrali kako je čudo na raspelu bilo samo pretkazanje velikog zla koje će ih zadesiti. Uhvaćeni u vrtlog masovne panike, veliki se broj ljudi bičevao u znak pokore, a to su činili na javnim mjestima poput pjaca, zamotanih lica i raskuštrane kose. Bičevala su se i djeca od 7, 8 ili 10 godina, gola uz očajan plač, pogleda uprta u nebo moleći za milost i oprost. Grad je odisao strahom pred skorom propašću koja je, smatrali su, trebala uslijediti.

Procesija ''Za križen'' Izvor: wikipwdia.org

Procesija ”Za križen”  Izvor: wikipedia.org

Sljedećih nekoliko dana održavale su se svečane procesije s raspelom, a glavna je održana 10. veljače. U procesiji se nosilo raspelo, a muškarci i žene stupali su bosi s konopima oko vrata i svijećama ili feralima u ruci, glasno plačući, jaučući i uzdišući. Svi su bili obuzeti vjerom, čudom i strahom od Božje kazne jer raspelo su shvatili kao znak da se u tim teškim vremenima punim nemira trebaju pokajati. Ovi događaji snažno su utjecali i na kanonika Lukanića, pa je propovijedajući kao se čudo zbilo rekao: ,,Narode, pusti plemiće da mirno uživaju svoju čast, ne čini protiv njih ništa, zadovolji se svojom sudbinom! Ja neću više o tom govoriti upamti! A vi plemići, milujte narod i ne miješajte se u crkvene poslove!”  Čuti nekadašnjeg zagovaratelja urote kako blago govori o vlasteli i odvraća puk od pobune bilo je nešto potpuno neočekivano i novo, a događaj je na kanonika djelovao toliko snažno da je uskoro izgubio razum i umro.

Kada je umro glavni vođa pučke pobune stvari su se privremeno smirile. Govor koji je održao na procesiji odvratio je pučane Hvara od nauma, a ljudi su uz to duboko vjerovali kako se i samo nebo ljuti na planirani ustanak protiv plemstva. Međutim urota nije nestala u cijelosti. Pučani diljem otoka bili su dobro organizirani i previše su mrzili plemiće da bi tek tako odustali, a kada su se događaji iz veljače zaboravili, u svibnju je planuo ustanak kojeg nisu predvodili pučki vođe grada Hvara već pučani iz sredine otoka na čelu s Matijem Ivanićem iz Vrbanja, prozvanim vojvoda Janko.


Izvori:

Otočki ”Cro-Express”: blizanke Jurković osvojile peti naslov državnih prvakinja

Velolučke blizanke Jurković sa samo 15 godina na tragu su veslačkih velikana kojima hrvatski jug nikada nije oskudjevao. Ivana i Josipa dio su četverca koji je na Državnom juniorskom i kadetskom prvenstvu u Zagrebu pomeo konkurenciju. Osim toga sjajne sestre u svojim vitrinama imaju još četiri naslova prvaka države.
Ivana Jurković, Maja Petković, Josipa Jurković i Diana Družić. Foto: privatna fb arhiva

Ivana Jurković, Maja Petković, Josipa Jurković i Diana Družić. Foto: privatna fb arhiva

Ako Hrvatska u veslanju ima svoj zlatni četverac na pariće poznat kao Cro-Express, onda možemo reći kako veslački klub Ošjak iz Vele Luke na otoku Korčuli ima svoj ženski četverac ”VL-Express”. Njega čine srednjoškolke Josipa Jurković, Ivana Jurković, Maja Petković i Diana Družić, a četverac je na ovogodišnjem Državnom juniorskom i kadetskom prvenstvu u Zagrebu osvojio zlato.

Osim dobrih rezultata, ženski četverac iz Vele Luke ima još jednu sličnost sa seniorskim svjetskim prvacima, dečkima iz Cro-Expressa. Naime dok za njih veslaju braća Sinković, ”VL-Express” ima svoje sestre, blizanke Jurković. Osvojivši na ovogodišnjem Državnom prvenstvu na zagrebačkom Jarunu prvo mjesto u četvercu i prvo mjesto u dubelu, sestre su se Jurković po peti puta okitile naslovom prvakinja  Hrvatske, a tek im je 15 godina. Kako je veslati sa sestrom, kako usklađuju treninge i obaveze u gimnaziji i imaju li neki predmet za koji vjeruju kako im na natjecanjima donosi sreću otkrile su nam u razgovoru.

Trening dva sata dnevno ali škola na prvom mjestu

Mali veslački klub Ošjak za koji veslaju Josipa i Ivana pod vodstvom trenera prof. Tina Dragojevića već dugi niz godina postiže velike rezultate. Dokaz tome je i šest medalja s ovogodišnjeg Državnog juniorskog i kadetskog prvenstva, od čega su čak četiri zlatne i nose naslov prvaka Hrvatske. Iza svega stoje veliki trud i svakodnevni treninzi, kako bi se unatoč skromnoj opremi kojom klub raspolaže mogli postizati dobri rezultati.

Foto: Željana Musulin

Foto: Željana Musulin

-Treniramo jednom dnevno, a prije velikih natjecanjima i dva puta na dan, ujutro i popodne. Prosječan tening traje najmanje 2 sata i odveslamo 10-15 km, a ako pada kiša ili je vjetar jak onda imamo razne vježbe u klubu, kaže Josipa.

Mladim se veslačicama često zna dogoditi da se tijekom veslanja vrijeme promijeni pa pokisnu, no izlike za izostanak s treninga nema. Zato prvo riješe školske obaveze i domaći rad, kako bi popodne mogle posvetiti treningu, a navečer im ostane vremena za ponavljanje gradiva ako sljedeći dan imaju usmeno ispitivanje, otkriva nam Josipa. Ipak ponekad, priznaje Ivana, ako je u školi neki važan ispit preskočit će trening koji će kasnije nadoknaditi.

Najbolje je veslati sa… Sestrom!

Veslanje je jedan od fizičkih najzahtjevnijih sportova, a Josipa i Ivana su ga odabrale jer su htjele probati nešto novo. Sada treniraju već pet godina i sudeći prema rezultatima čini se kako je to bio dobar izbor. Više od 120 odličja i pehara s raznih natjecanja, nagrada za najbolje sportašice Vele Luke i pet naslova državnih prvakinja od kojih su dva najnovija osvojile ove godine na Državnom prvenstvu na Jarunu gdje se natjecalo preko 20 klubova, samo su potvrda njihovom uloženom radu i trudu.

-Sjećam se svog prvog državnog prvenstva 2011. godine. Tada sam prvi put došla na Jarun i vidjela sve te veslače na jednom mjestu. Imala sam 12 godina i nisam znala što očekivati, no na tom sam prvenstvu prvi put osjetila čežnju za što boljim plasmanom što se i dogodilo. Prvo državno prvenstvo donijelo mi je medalju i naslov državne prvakinje. Osjećaj nije mogao bit bolji, prisjeća se Josipa.

Foto: veslanje.hr

Foto: veslanje.hr

Na prvom prvenstvu na kojem su se natjecale kao mlađe kadetkinje Ivana je osvojila zlato s Majom Petković u dvojcu na pariće, a Josipa zlato u disciplini samac na stazi dugoj 500 metara. Sljedećih godina blizanke su veslale zajedno i dobri rezultati su se nastavili. Možda djelić njihovog uspjeha upravo leži i u tome što su sestre.

-Za mene veslanje sa sestrom ima samo velike prednosti. Dok veslamo znam kako ona funkcionira pa budući da sam štroker točno znam kako ću postaviti tempo i jačinu, ističe par minuta starija Ivana, a Josipa dodaje kako je prednost i to što skupa odrastaju pa znaju sve svoje vrline i mane što im omogućuje da se međusobno podupiru i jedna drugoj ulijevaju snagu onda kada je potrebno.

,,Neka pobijedi najbolji”

Poznato je kako mnogi sportaši imaju male rituale ili srećonoše koji im pomažu zadržati pozitivan stav prije važnih natjecanja. Sretna majica, pjesma ili različite čarape samo su neki od njih, stoga nas je zanimalo imaju li i blizanke svog srećonošu.

-Sestra i ja imamo majice i kape koje nosimo kada veslamo jer smo s njima postigli dobre rezultate te lančiće koje uvijek nosimo sa sobom, otkriva Ivana, a Josipa dodaje kako prije svakog natjecanja izmoli da sve protekne u najboljem redu i pobijedi onaj najbolji.

Foto: Željana Musulin

Foto: Željana Musulin

Ipak, složit će se, niti jedan srećonoša ne pomažu ako prije natjecanja nisu uloženi sati i sati treninga.

-Prvo i najbitnije u ovom sportu je volja za veslanjem i upornost da ne odustaneš kad su jači treninzi i ne kažeš ja ovo ne mogu ili meni je ovo teško. Ključ za postizanje dobrih rezultata upravo je upornost u radu, ističe Ivana.

A sestrama Jurković upornosti ne nedostaje pa će radom i treningom u budućnosti pokušati nastaviti rezultate. Još ih gotovo četiri godine dijele od završetka gimnazije pa ne žele puno predviđati, ali jedno je sigurno, a to je kako svoju ljubav prema veslanju i dalje žele njegovati.

-Za četiri godine vidim se na fakultetu, ali i na nekoj većoj razini u svojoj veslačkoj karijeri. Naravno sa svojom sestrom, dodala je za kraj Josipa.


Petra Radić + srednja.hr

Nagrađivani uljar iz Vele Luke Jadran Zlokić: Mladi na otocima imaju perspektivu ali država bi trebala pomoći

Vela Luka na Korčuli, do nedavno najmaslinarskije mjesto u Hrvatskoj, u proteklih nekoliko godina bilježi stalan pad uroda maslina. Posebno poražavajuća bila je ova godina kada je zbog napada moljca i maslinine muhe većina ploda uništena, a kako bi se spasilo što je ostalo branje maslina započelo je još u rujnu. Da bi se ovakva godina ubuduće izbjegla, trebat će više pažnje posvetiti prskanju masline, ali i gnojenju, vjeruje Jadran Zlokić, višestruko nagrađivani Velolučki uljar s dugogodišnjim iskustvom, čovjek koji je 1995. pokrenuo prvu privatnu uljaru u Hrvatskoj, jedinstvenu po tome što uz tradicionalnu tehnologiju nudi i suvremeni sustav prerade.
Jadran Zlokić

Jadran Zlokić

U obitelji Zlokić ljubav prema maslini postoji naraštajima, ali Jadran je svoj put u svijetu uljarstva i maslinarstva započeo pomalo neplanirano. Vrativši se iz rata gdje je dio vremena proveo kao zatočenik logora u Bileću, ovaj bivši tehnički rukovoditelj u turizmu ostao je bez posla pa je odlučio od Zadruge uzeti maslinik u najam. Uvidjevši kako Veloj Luci nedostaje uljara 1995. podigao je kredit i pokrenuo uljaru Zlokić, pokazavši kako, ako se radi, na otoku može biti pristojnog života.

Nema do lastovke

-Ideja o pokretanju uljare započela je još ’93. na ’94. kada smo svake večeri prijatelj i ja nosili masline na preradu, pa mi je on sugerirao da pokrenem vlastitu uljaru. U Savezu su mi izašli u susret te sam 1995. podigao kredit i kupio mali pogon: dvi preše, mlin i separator, prisjeća se Jadran. 1995. bila je ujedno i zlatna godina za novootvorenu uljaru, ali i za zadrugu u Veloj Luci. Prerada je trajala čak pet mjeseci, a ukupno je prerađeno oko 3000 tona ploda. Uz rodne godine uskoro je nastala i potreba za proširenjem uljare pa se uljara Zlokić 2001. preselila u novi prostor koji se prostire na 600 m2, s 5000 m2 okolnog zemljišta u sklopu kojeg se može pogledati i etnografska zbirka te kušati ulje.

Izvor: uljarazlokic.com

Izvor: uljarazlokic.com

Nakon preseljenja u veću uljaru ovaj bivši branitelj, a danas uljar, vidio je kako postoji još mjesta za napredak, zato je na predjelu “Požar” u Veloj Luci s još dvojicom prijatelja zasadio maslinik na državnom zemljištu za koje je dobio koncesiju od Ministarstva. A da sadnja maslinika nije bila nimalo lak posao potvrđuje i činjenica da je trebalo najprije iskrčiti krš, osigurati vodu i obraditi zemljište, a potom zasaditi čak 3000 stabala maslina. Od posađenih stabala 90% maslinika čini lastovka, sorta uobičajena za zapadni dio otoka Korčule o kojoj Jadran ima samo riječi hvale:

–Lastovka je vrhunska sorta i specifična. Zašto specifična? Ulje joj je puno polifenola koji štiti ulje od oksidacije pa  može dvije-tri godine odstajati da ne promijeni supstancu. Lastovka je i samooprašivač te je vrlo plodna – ciklus oplodnje traje joj 24 dana. Uz sve to daje i do 25-26 posto ulja, ističe Jadran dodajući kako je lastovka jedina maslina koja je ove godine rodila i koliko-toliko se othrvala štetniku.

O čemu ovisi kvaliteta ulja?

Prije dvadeset godina, prema riječima Jadrana Zlokića, urod maslina u Veloj Luci znao se popeti i do 3500 tona ploda, međutim zadnjih godina taj broj neprestano pada – ove i prošle godine sveukupni urod bio je tek 1000 tona. Razlog slabom urodu ovaj iskusni uljar velikim dijelom vidi u tome što su ljudi, izgubivši državne poticaje, ostali bez sredstava koja bi ulagali u masline. Prije svega bi trebalo imati dovoljno novaca za gnojenje maslina, jer bez pognojenog stabla nema ni dobrog ploda.

Izvor: uljarazlokic.com

Izvor: uljarazlokic.com

-Ako bude zaštite i dostatnih sredstava za brigu o maslinama moći ćemo ovakvo stanje spriječiti. Jer nije ove godine samo problem što nema uroda, nego što je i loša kvaliteta ulja. Puno je gore pustiti da plod napadne štetnik, nego stablo poprskati prema propisanim karencama, kaže Jadran koji vjeruje kako svatko stablo masline može dati visoku kvalitetu ulja, ali plod mora biti zdrav i zaštićen.

-Posjetitelji uljare uvijek me pitaju koji je način prerade maslina bolji: kontinuirani ili prešanje, ali uvjet za dobivanje kvalitetnog ulja nije sustav prerade nego kvalitetan plod. Ako nemaš kvalitetan plod nećeš imati ni kvalitetno ulje i ni jedan sustav ti to ne može nadoknaditi, dodaje.

I dok kvaliteta ulja prije svega ovisi o zdravom plodu, postotak ulja koji se dobije iz ploda masline ovisi o sastavu zemlje, starosti stabla, ali i sorti i urodu. Najveći postotak dobijen u uljari Zlokić bio je visokih 27%, dok je 26% dobiveno više puta.

Masline odstajale u moru

Ovogodišnje visoke temperature pogodovale su štetnicima pa je velik dio ploda otpao sa stabala i prije samog branja. A štetnika je bilo više – osim moljca, masline su napadale maslinine i mediteranske muhe koje dođe na ubod maslinove muhe, snesu jaja i započnu infekciju u plodu. Zato je Jadran nakon razgovora s ljudima iz struke odlučio malo kasnije započeti s preradom ulja.

-Nismo ove godine bez razloga krenuli s preradom nešto kasnije i rekli ljudima da plod neko vrijeme drže u moru. Maslina je voće baš kao i jabuka, a kad jabuku zagrizeš, oštetiš je i započinje proces oksidacije, tj. raspadanja. Da bi ga zaustavio treba plod staviti u  more ili vodu kako bi ostao bez kisika. U moru se crv počne gušiti i izađe nakon tri do četiri dana. Ove su godine u svakom plodu bila tri do 4 crva što je puno, ali more je zaustavilo oksidaciju i onaj tko to nije napravio preradio je i plod i crva u njemu. U tom se slučaju proces oksidacije nastavio u ulju, govori Jadran.

_IGP2430

Držanje maslina u moru običaj je od starine, no prema pravilniku Ministarstva plod ne smije odstajati u moru ili vodi te se savjetuje da se masline najkasnije 24 do 48 sati od berbe dadu u preradu.  Držanjem maslina u moru, miris i okus ulja se mijenja i isto ne ulaze u kategoriju ekstradjevičanskih, no kemijski sastav takvog ulja je dobar. Kako bi provjerio što misle potrošači, Jadran svojim posjetiteljima u etnografskoj zbirci obično nudi tri ulja od kojih je prvo dobiveno iz ploda koji je odmah prerađen, a zadnje iz ploda odstajalog u ulju i čak 8 od 10 posjetitelja više voli ulje čiji je plod neko vrijeme bio u moru.

-Parametri u plodu koji je odmah prerađen jesu dobri, ali nisu loši ni u ovom koji je odstajao u moru. Jedino okus nije po plodu nego je malo drugačiji. Mi kažemo da je to ulje ”starinsko”, ali je ispravno i ukusno iako ga pravilnik nije prihvatio. A zašto ga pravilnik ne prihvaća? Zato što je i njega pisao netko kome tako odgovara i jer sada imamo duplo više hidraulika, a jednak broj stabala.

O mladima i međama

Na mladima svijet ostaje, ali mladih na otoku sve je manje. Ipak, smatra Jadran, onaj tko je spreman raditi može živjeti od maslinarstva, a u Veloj Luci ali i na otoku svakako još ima prostora za otvaranje poljoprivrednih gospodarstava. Međutim mladog čovjeka koji se odluči zasaditi svoj maslinik prije prvog dobitka čeka 10-15 godina ulaganja, a naš sugovornik dodaje kako su veliki problem i međe zbog kojih je teško dobiti plantažu.

– Ja sam išao korak po korak – jedna uljara, druga, onda etnografska zbirka, a sada mogu ulagati dalje u maslinik, ali znam da mladom čovjeku koju tek počinje nije lako. Sadnice, čišćenje terena, traktori, plaćanje koncesije, to je veliki zahvat i sve skupa me koštalo malo manje od 2 milijuna kuna. Ali maslina je zahvalno stablo i ako mi u godini svaka da samo 20 kila uroda što nije puno, to je 60 tona ploda. Neka postotak ulja bude samo 15% to je skoro deset tisuću litara ulja. Po današnjim cijenama to je oko 400,000 – 500,000 kuna. Ako na troškove obrade, čišćenja i ostalog ode 200,000 kuna i dalje ostaje jako dobra  mjesečna plaća, priča Jadran.

Izvor: uljarazlokic.com

Izvor: uljarazlokic.com

Maslinovo ulje je prehrambena namirnica i kao takvo svoje će tržište uvijek pronaći, smatra Jadran čiji je početak u svijetu uljarstva i maslinarstva također bio težak, no danas je izgradio svoj ugled i klijentelu. Drži kako za onoga tko želi raditi na otoku ima mogućnosti svjestan je rizika, pa ističe kako bi bilo dobro da nekakav poticaj dođe i od države.

-Otočani bi trebali imati beneficije. Evo primjer: sav materijal koji sam uložio u izgradnju uljare morao sam platiti i dovesti na otok, dakle moja gradnja odmah je skuplja 30%. Sutra da to prodam zbog toga što je na otoku koštat će 30% manje. I umjesto da se ostanak na otoku potiče mi sada ne smijemo više ni ribati. Još malo pa nećemo znati ni plivati, pa se ne čudim mladima da odlaze, zaključuje naš sugovornik.

Zemlja dide mog

-U budućnosti ćemo se morati više posvetiti zaštiti ako želimo imati ulja. Po starinsku je bilo pravilo da uvijek treba imati ulja za tri godine. Pokojni stari nisu to rekli bezveze i očito su prošli kroz nevolje koje smo mi ove godine doživjeli pa su u kamenicama uvijek imali ulja za tri godine, kaže vlasnik uljare Zlokić.

U međuvremenu Jadran planira i dalje nastaviti posjećivati međunarodnu manifestaciju maslinara i ulja, Noćnjak, gdje voli razmjenjivati iskustva s prijateljima maslinarima ali i čuti pokoji savjet od ljudi iz struke. Sve korisne informacije iskoristit će za daljnje usavršavanje jer kao što i sam kaže bez tehnike ali i savjeta struke nema napredovanja.

-Ovo je zemlja dide moga. Išli smo u obranu ove zemlje, tu su nam geni. Onaj tko živi od zemlje neće nikada biti bogat ali će pristojno živjeti. Onaj tko ima sve što mu treba i tko je zdrav za mene je bogat čovjek.  Zadovoljan sam onim što radim jer sve radim zato što to želim, a ne zato što me netko prisiljava, ali gledam mlade i mislim na njih, dodaje za kraj.

Najveći hrvatski lingvisti razjasnili otkuda dolazi riječ lumblija

Uoči svih Svetih u Blatu i Veloj Luci na otoku Korčuli pravi se lumblija – slatki kruh koji se peče u spomen na sve voljene kojih više nema. Lumblije se na otoku tradicionalno prave od kvasca, brašna, grožđica, badema i oraha s dodatkom različitih začina poput aniša i muškatnog oraščića, a kada blagdan prođe čeka se s pripremom do dogodine.

domaca lumblija

Osim slatkog ukusa prožetog mirodijama, ono što se kod lumblije najviše ureže u pamćenje upravo je njezino neobično ime, koje su tijekom povijesti pokušali razjasniti i poznati hrvatski lingvisti. Tako još 1881. Dubrovčanin Pero Budmani lumbliju definira kao: ,,pogaču od muke (brašna), varenike, šafrana, darčina (?), što se mijesi o Svijem svetima.”

Jedno od značenja, odnosno korijen riječi lumblija, možda se može tražiti u bubla, što znači bubriti, rasti, širiti se (npr. imenica bubanj ima isti korijen). Tomo Maretić odbija izvođenje iz korijena obla. Smatra da se riječ izvodi iz iskrivljenog talijanizma l’oblia spominjući krčku inačicu naziva koja glasi ublija, zabilježenu još 1642. godine. I najveći hrvatskih lingvist s prijelaza 19. u 20. stoljeće, Petar Skok, dotaknuo se lumblije. U svom etimologijskom riječniku s više od 10,000 riječi, ime lumblija izvodi iz riječi oblata, što je particip perfekta latinskog glagola offerre (hrv. ponuditi), čime se označavalo ,,ono što je prineseno kao žrtva”. Još u ranoromanskoj fazi ženski rod ovog participa označavao je kruh ili pogaču namijenjenu misi. Dakle prema Petru Skoku riječ je o romanizmu, odnosno riječi preživjeloj još iz ranog srednjeg vijeka.

Lumblija i na drugim otocima

Od ostalih hrvatskih otoka slična riječ poznata je i na Cresu – oblija opisuje kolač koji se jede za Sve svete. U Komiži pak na otoku Visu spominje se lumlija: ,,vrsta kolača s mednulama i suhim grožđem”, dok u Smokvici na Korčuli također postoji lumblija, poznata kao ,,slatki blagdanski kruh”. Murterani imaju bubliju, čije je značenje uskršnja pogača ili sirnica.

Začini i za lumbliju

Začini i za lumbliju

U francuskom jeziku u 11. stoljeću potvrđeni su oblici oblee i obleie značenja sitno pecivo, a u 14. stoljeću i oblik oublie, istog značenja. Zanimljiva je sličnost s francuskim terminom oublier, koji znači zaboraviti. Sitno pecivo se na španjolskom kaže oblea, na portugalskom obrea, a nama je najbliži katalonski oblik oblia, iz kojeg je prema lingvistu i akademiku Vojmiru Vinji riječ vjerojatno došla u Dalmaciju.

Da zaključimo: Vojmir Vinja (koji je jedan dio djetinjstva proveo na Korčuli), smatra kako je lumblija pučka riječ slična riječi oblanta, sa značenjem pogača, kolač ili sirnica, a pučki karakter objašnjava veliki broj varijanti na širokom prostoru (ublija, bumblija, lumblija, iblija, oblja, itd.).

Bez obzira na to koji je od lingvista u pravu, možemo biti ponosni na slatki kruh koji se stoljećima, pa zasigurno i duže od tisućljeća zadržao u našim krajevima i umjesto da lagano pada u zaborav, folklor i tradiciju, malo je obitelji na zapadnom dijelu otoka Korčule koje neće ovoga blagdana kušati barem jednu ”bublicu” – lumbliju.


Izvor: Vinja, Vojmir. Ima li katalanizama u jadranskom hrvatskom?, 1996, HAZU, Zagreb

Ružarij, zvir, bitka kod Lepanta i 10.000 Hrvata

Bitka kod Lepanta najveća je i najkrvavija pomorska bitka u povijesti. Odigrala se je 7. listopada 1571. kraj grčkog grada Nafpaktosa, poznatijeg kao Lepant, smještenog na obali Jonskoga mora u današnjem Korintskom zaljevu. U bitci su se sukobile dvije najjače flote onog doba: flota Svete lige koja je objedinila sav kršćanski svijet ondašnje Europe i flota Osmanskog carstva. Ono što je u svijetu danas manje poznato je to kako je čak svaki peti sudionik bitke kod Lepanta bio Hrvat.
Izvor: http://media-2.web.britannica.com/

Izvor: media-2.web.britannica.com

Sredinom 16. stoljeća Turci su već bili zauzeli pola Europe – od Carigrada do Budima i od grčkih otoka do zidina dalmatinskih gradova, sve je bilo pod vlašću Osmanlija. Osmanlije su u to vrijeme harale i Sredozemljem, a u svojim pljačkaškim pohodima došli su čak do Jadrana, što je ranije bilo nezamislivo, stoga je bitka kod Lepanta bila jedna od najvažnijih bitki za oslobođenje od Turaka, prije nego što i druga polovica Europe padne u njihove ruke.

Uvod u bitku kod Lepanta

Samoj bitci prethodilo je tursko osvajanje mletačkog otoka Cipra. Cipar je za Mletke bio važno sjecište pomorskih putova, otok koji im je omogućavalo trgovačke veze u istočnom Sredozemlju ali i s udaljenim krajevima, što je Mlečanima donosilo znatne novčane prihode. Selim II, nasljednik Sulejmana II, došavši na vlast poslušao je savjete svojih paša i vezira koji su smatrali kako osmanskoj mornarici kršćanska mornarica snagom nije dorasla i 1570. godine zauzeo je mletački otok Cipar.

Zapovjednik flote Svete lige - Don Juan od Austrije  Izvor: Wikipedia.com

Zapovjednik flote Svete lige – Don Juan od Austrije Izvor: Wikipedia.com

Za Mlečane je gubitak Cipra bio snažan udarac te su zatražili pomoć od kršćanskih zemalja, a odazvali su im se Španjolci i papa. Tako su kršćanske zemlje ujedinjene protiv istog neprijatelja zaboravile na dotadašnje razmirice i osnovale prvu savezničku flotu pod mletačkim zapovjedništvom, međutim ta flota nije ništa postigla te se je u jesen 1571. godine razišla.

Neuspjeh prve  flote saveznike nije pokolebao, te su na inicijativu energičnog pape Pia V 24. svibnja 1571. u Rimu sklopili sporazum o osnivanju druge Svete lige koju su činile Papinska država, Španjolska, Mletačka republika, Napulj, Sicilija, Genova, veliko vojvodstvo Toscane, vojvodstva od Savoje, Parme i Urbina te malteški vitezovi. Za zapovjednika je postavljen Don Juan od Austrije.

Snaga flote Svete lige – više od petine činili Hrvati

Pomorske snage Svete lige sastojale su se od 204 galije, 6 galeaca i 28 transportnih brodova iz Dubrovnika. Imale su 80.000 ljudi posade od kojih su 30.000 činili vojnici, a iako službeni zapisi ne postoje, procjenjuje se kako je među 80.000 mornara i vojnika više od 10.000 bilo Hrvata koji su dolazili iz različitih dijelova: s Krka, Cresa, Raba, iz Zadra, Paga, Šibenika, Trogira, Hvara, Splita, Brača, Korčule, Dubrovnika, Umaga, Poreča, Pule, Labina i Plomina (…). Velik doprinos hrvatskih gradova, posebice Dalmacije (koja se tada nalazila pod vlašću Mletaka) vidimo i u popisu galija koje su sudjelovale u bitci:

  • Otok Cres, galija Sv. Nikola
  • Otok Krk, galija Uskrsli Krist
  • Otok Rab, galija Sv. Ivan
  • Grad Šibenik, galija Sv. Juraj
  • Grad Trogir, galija La Donna (žena)
  • Otok Hvar, galija Sv. Jerolim
  • Grad Kotor, galija Sv.Trifun

Uz to treba napomenuti kako je i grad Zadar poslao svoju galiju ali ona je zarobljena kod Krfa prije nego što se uspjela priključiti glavnini flote, a Hrvati su sudjelovali i na galiji Lav iz Kopra. Korčulanske galije nije bilo jer je stradala u turskom napadu na grad samo mjesec dana prije bitke.

Zvir - pulena hvarske galije Izvor: s493.photobucket.com/

Zvir – pulena hvarske galije
Izvor: s493.photobucket.com/

Tijek bitke

Snage Svete lige sukobile su se s brojčano nadmoćnijim neprijateljem 7. listopada 1571. Turske snage sastojale su se od 221 galije, 38 galeaca i 18 fusta koje je na desnom krilu predvodio admiral Mehmet Sorak, u sredini Mehmet Ali, a slijeva Uluç Ali. Imali su 41.000 veslača, 13.000 mornara i 34.000 vojnika (uglavnom janjičara), no iako im je ljudstvo bilo brojnije njihovi brodovi bili su slabije opremljeni, a janjičari nisu bili naviknuti na borbu po palubama. Brodovlje Svete lige imalo je topove, a vojska je bila naoružana ručnim vatrenim oružjem što se pokazalo kao velika prednost u borbi prsa o prsa na galijama.

Prema planu, brodovlje Svete lige trebalo je biti raspoređeno u formaciji polumjeseca, između čijih je krakova trebalo ploviti 6 velikih galijaca, po dva ispred svake eskadrile u središtu sa španjolskim brodovima Don Juana Austrijskog, no prije nego što je kršćanska flota zauzela ratnu formaciju došlo je do preuranjenog napada na lijevom krilu. Prema priči, preuranjenom napadu kumovala je i poznata dalmatinska nestrpljivost zbog čega je mletački general Agostino Barbarigo izgubio život. Međutim, njegova smrt nije bila uzaludna jer je tursko krilo bilo uništeno.

Poprište najžešće borbe bio je centar kršćanske flote, gdje se na admiralskom brodu La Reale vijorila zastava Svete lige koju je papa blagoslovio i predao Don Juanu od Austrije. Kršćanske snage naposljetku su osvojile turski zapovjedni brod i turskom admiralu odsjekle glavu te je izložile na jarbolu španjolskog zapovjednog broda što je dovelo do psihološke prednosti kršćanskih snaga i pomoglo u okončanju bitke.

Armadi Svete lige trebalo je pet sati da pobijedi i uništi tursku flotu. U 16 sati Papa Pio V koji se za vrijeme boja molio u katedrali u Vatikanu, ponesen ukazanjem potopljene turske mornarice, ustao je i rekao: ,,Zahvalimo Bogu, Kršćansko oružje je pobijedilo!” Dvije godine prije same bitke, u znak otpora prema turskim osvajanjima, papa Pio V cijelu kršćansku Europu pozvao je na moljenje svete krunice, pa su pobjedu kršćani pripisali zagovoru Blažene Djevice Marije. U znak zahvalnosti i kao spomen na bitku papa je odredio da se svakog 7. listopada slavi spomen Blažene Marije od Krunice, a znak zahvalnosti održao se i do danas kada se kroz cijeli listopad u crkvi javno moli krunica.

Hvarska zvir i trogirski pijetao

Trogirski pijetao Izvor: muzejgradatrogira.blogspot.com

Trogirski pijetao
Izvor: muzejgradatrogira.blogspot.com

Ova bitka bila je jedna od najkrvavija pomorska bitki u povijesti – sveukupno je poginulo 28.000 ljudi. Trogirska, kotorska i šibenska galija bile su uništene, a na galijama s Raba, Krka i Cresa većina vojnika i mornara je poginula te nisu mogle ploviti. Kao zanimljivost, na jednoj od galija Svete lige u boju je bio ranjeni i Miguel de Cervantes, autor Don Quijotea.

U spomen na bitku u Hvaru se i danas čuva ”Zvir” – pramčani ukras pulena s hvarsko-viške galije koja je sudjelovala u bitci, dok se u Trogiru čuva pijetao – pulena s neprijateljskog broda koju su Trogirani donijeli kao trofej.

Pobjeda u bitci kod Lepanta bila je prva velika pobjeda kršćanske vojske protiv Osmanskog Carstva koju je trebalo bolje iskoristiti. Naime dok su Turci strahovali od pobjednika i osvajanja Carigrad, saveznici vođeni vlastitim materijalnim interesima vratili su se starim razmiricama te Turke nisu potisnuti onoliko koliko je to zapravo bilo moguće.


Moji izvori iz kojih možete saznati više: