srp. 27 2017

Potirna: nastanak i propast jednog naselja

Otok Korčula ima nekoliko malih naselja koja su nekoć imala svoje stalne stanovnike i identitet, no danas više ne postoje, bar ne na onaj način na koji su postojala prije. Jedno od njih je Potirna – naselje na zapadnom dijelu Korčule koje je imalo školu i brojilo preko 200 stanovnika, a danas su kuće većinom napuštene ili pretvorene u vikendice. Ovo je priča o tome kako je jedno naselje na otoku nastalo i nestalo, kako se u njemu živjelo i gdje su mu danas stanovnici i njihovi potomci.

Moj sugovornik bio je gospodin Kuzma Petković Borčić, rođen 15.03.1932. u najstarijoj obitelji u Potirni. Prema predaji obitelji Petković Borčić, upravo je njihov predak prvi stanovnik Potirne – naselja koje je ime dobilo po obližnjem polju ili, bolje rečeno, plodnoj krškoj zaravni kakvu otočani nazvaju poljem. Dokaze za to obitelj Petković pronalazi u prvim katastarskim mapama iz 1836. u kojima su na području današnje Potirne zabilježena tek dva naselja: Borčići i Šimunovići. Prvi poznati predak obitelji Petković Borčić (po kojem je obitelj dobila nadimak jer je žrvanj za žito vezao za bor), na Korčulu je došao iz Njeguša pokraj Boke Kotorske oko 1750.-ih. Nastanio se uz more u uvali Lovišća, a onda je pred gusarima pobjegao na područje Potirne i tamo zasnovao obitelj. Uz njega polje su nastanile obitelji Šimunović, Šeman, Cvitanović i Favro, a u nadolazećim desetljećima započelo je masovnije naseljavanje područja koje dobija ime Potirna i dijeli se na Gornju i Donju Potirnu.

Adresa u Potirni

OBITELJSKA KUĆA: Što je nekada bio luksuzni namještaj?

U Potirni su nekada živjele dvije vrste stanovnika. Prvi su bili oni privremeni koji su tu imali ”stan” u kojem se boravilo tijekom obavljanja određene poljoprivredne djelatnosti, ili tijekom ljeta, i njih se nije smatralo ”pravim” Potirnjanima. Drugi su bili oni koji su tu bili stalno, cijele godine, poput obitelji barbe Kuzme.

On, njegovi roditelji, tri brata, sestra i baba živjeli su zajedno. Imali su dvije gustrine radi opskrbe pitkom vodom i dvije kuće isth dimenzija (9 × 6 m²) te pored njih komin. Raspored je bio takav da je u jednom dijelu bila pregrađena spavaća soba roditelja, a u drugom babin krevet. Odvojeno je bio prostor za djecu. Sva su djeca ležala zajedno, često s glavom okrenutom tamo gdje su onom drugom bile noge kako bi lakše stali. Nisu imali krevet nego su spavali na slavnici – madracu nadjeveno slamom, a pokrivali su se suknicama – suknenim lancunom ili starinskim krturom koji bi se sklepao od onoga što se imalo. Suknice su žene radile od domaće vune, prevši je na kolu koje su zvale krosno. Kako je krosno u Potirni ipak bilo rijetko, suknice bi se najčešće naručile od žena koje su ih radile u Veloj Luci ili Blatu. Ako suknice nisu bile dovoljne, za hladnih noći noge bi se pokrile tipnicama – pokrivalom koje je stajalo ispod mazginog sedla.

Kad bičva pukne ona se, po starinsku, izmenda na gljivi

Sama kuća imala je nekoliko vrijednih komada namještaja poput škrinje koju je u dotu donijela baba kada se udala. U jednom se kraju škrinje, pomalo skrivena, nalazila kotula. Kotula je bila neka vrsta starinskog sefa: imala je poseban poklopac i mogla se zaključati pa se u njoj držalo obiteljski nakin, novac, vrijedne dokumente. Drugi dio namještja bio je kašun – veliki sanduk s poklopcem koji se također mogao zaključati, a služio je kao špajza za pohranu tjestenine, kruha, brašna… Vjerojatno najvrjedniji komad namještaja u kući, prisjeća se bara Kuzma, bio je komo koji je pak njegova majka donijela u dotu. Velikih dimenzija, po cijeloj je dužini imao škafetine (ladice). Svaka ladica pripadala je jednom članu obitelji za pohranu odjeće umjesto ormara.

Dnevni život se odvijao u kominu: maloj prostoriji s otvorenim kaminom oko kojeg je stajao škamel ili puntižel – daska za sjedenje. Gdje se je kuhalo tu se je i jelo, za trpezom (stolom), oko koje su bili banci – debele klupe na kojima se sjedilo. Jeli su svi zajedno iz terine – velike emajlirane posude slične onoj kakva se i danas koristi za pripremu zelja. Djeca su sjedila bliže terini, klečeći na bancima, i međusobno se tukla laktovima kako bi što lakše došla do onoga što je u posudi. Na jelovniku su najčešće bili zelje i kaša te za boljih dana tjestenina.

Gustrina kao temelj života

Oni najmanji sjedili su na tipancu i također bi im se hrana poslužila na jednom tanjuru. Ako dijete pak nije moglo samostalno žvakati hranu, hranile bi ga mama ili baka tako što bi zelje prvo stavile u svoja usta, prožvakale i tek onda dale djetetu.

ŽIVOT U POTIRNI: Glad za kruhom

Osim u Potirni, obitelj Petković Borčić imala je kućicu i u obližnjoj Veloj Luci. Tu bi ostajali prespavati kada bi dolazili na misu. Tijekom tjedna Potirnjani bi svakodnevno dolazili u Velu Luku prodati ribu i drva i time kupiti potrebne stvari poput tjestenine, konca, igle, zakrpi za odjeću i o prazniku mesa. Osim u Velu Luku odlazilo se i u 12 km udaljeno Blato iz istih razloga.

Ribe su Potirnjani imali dovoljno. Lovili su je barkama koje su im stajale u obližnjim uvalama, sa mrežom potegačom. Potezalo se ručno na mulinele.

Meso se također imalo od životinja koje su gojili no znalo se je kad je stajun za ubijanje životinja pa se je van toga meso kupovalo. Zanimljivo je da se sol nikada nije kupovala – ona se skupljala u uvalama po stijenama.

Kruh se mijesio i pekao jednom tjedno od pšenice koju su ljudi sami uzgojili i želi. U cijeloj Potirni bilo je tek nekoliko peći za kruh, u većim kućama. Običaj je bio da se najednom ispeče 7-8 velikih kruhova, kojima se onda raspolagalo kroz tjedan. Majka bi obično dala krišku (fetu) djeci koja su se igrala, ali vrlo pažljivo i ne onoliko koliko su djeca htjela. Kruh se jeo s maslinovim uljem, ili, ako se ubila svinja, s mašću, ali to je bio luksuz. Kolači su se pekli za blagdane i to su bile tradicionane slastice poput pršurata, lumblije, sirnice.

OTVARANJE ŠKOLE, TALIJANSKA OKUPACIJA I ZBIJEG U AFRIKU

Sve do 1940. mali su Potirnjani baš poput njihovih roditelja svakodnevno odlazili u 7 km udaljenu Velu Luku no iz drugog razloga – kako bi pohađali školu. Barba se Kuzma sjeća svog starijeg brata koji je svaki dan išao pješke bos, ljeti i zimi, sat vremena kozjim putem preko brda.

Onda se 1940. po prvi puta otvorila škola u Potirni. Brojila je skoro 30 učenika mješanog uzrasta i barba Kuzma je bio njezina prva generacija. Tu je krenuo u prvi razred i pola drugog, no učitelj iz Potirne uskoro je mobiliziran, a Talijani su postavili svoju učiteljicu. Bilo je to vrijeme Drugog svjetskog rata.

Obitelj Petković Borčić za Talijane je bila pobunjenička –di rebelli. Najstariji brat poginuo je u partizanima, oca su odveli u logor, a kuću zapalili pa je Kuzma Petković s majkom otišao u zbjeg u Afriku gdje je završio drugi razred. U Africi je prvi put dobio cipele i vidio čokoladu.

..Glad, nevoja, strah, bježanje. U svemu tome čovjek brzo ostari” – kaže barba Kuzma prisjećajući se dolaska njemačkih vojnika u Potirnu. Njihova je straža bila na glavici sv. Jurja odakle su imali dobar nadzor, zato su se ljudi iz sela noću iskradali i odlazili u obližnju uvalu Zaklopaticu. Tu su čekali brod koji bi ih odveo u zbijeg – najprije na Vis, a poslije čak do daleke Afrike. Kako se nije znalo kad će brod doći, ljudi bi i po desetak puta odlazili u uvalu u nadi da će ga dočekati, čekajući skriveni u šumi. Jednom prilikom, čekajući brod, barba Kuzma je bio s prijateljima od kojih je jedan uočio konzervu koju je nanijelo more. More je nagrizlo metal, a unutra je bio margarina. Prijatelj je pomirisao konzervu i umjesto pokvarenog margarina namirisao je i uzviknuo: sir!, pa su zajedno pojeli konzeru očistivši je do kraja. Te večeri nitko od njih nije oka sklopio, a kako nije bilo wc-a, nego se sve obavljalo u prirodi, mještani su ih zbog smrada tjerali od sebe.

MLADENAŠTVO

Sobodno vrijeme mladi Potirnjani nekoć su kratili plesovima, pogotovo tijekom poklada. Zanimljivo je kako su se najveći plesovi održali upravo tijekom Drugog svjetskog rata. Mjesto održavanja plesova najčešće bi bila nova, još neuređena kuća čiji bi prostor na sezonu ili dvije ustupio vlasnik u zamjenu za novčanu naknadu od prodanih ulaznica. Prikupljenim novcem vlasnik bi kasnije opremio kuću.

Dvor u Potirni

Godine 1948. barba Kuzma nastavlja školovanje i odlazi u tehničku školu u Splitu. Nakon završetka vraća se u Velu Luku. Škola mu je, kaže, donekle donijela ”loš imidž”. ,,Govorili su za mene da sam skulan, i da pribiram”, prisjeća se barba Kuzma objašnjavajući kako su mu sumještani spočitavali da se previše premišlja oko izbora cure. Međutim svoju ženu Mariju upoznao je baš nakon povratka iz Splita i nju je, izmeđuostalog, osvojio pjevanjem serenada pod prozorom.

Bračni par Marija i Kuzma Petković

Po starinsku, s curama se moglo pričati dok kampanel ne odzvoni Zdravu Mariju (sat na zvoniku otkuca 18:30). Nakon toga cure su morale kući, a muški su ostajali sa svojim društvom, klapom, koje se nastavljalo družiti. Muške klape obično bi noć provele tako što bi obišle prozor svake cure koja se nekome u klapi sviđala te bi zapjevali serenadu. Ako si pošla spat, bila ti laka noć. Anđeli od raja bili ti na pomoć, bili su samo neki od stihova otpjevanih a cappella. Bio je to početak 50-ih godina prošlog stoljeća, a običaj se s vremenom posve izgubio.

Posljednji stalni stanovnik Donje Potirne

Poslije rata život u Potirni nastavio je novim tijekom. Roditelji barbe Kuzme vratili su se u Potirnu te popravili krov kuće koju su Talijani zapalili, međutim djeca su odrasla i krenula svojim putem, daleko od rodne kuće.

Danas su napuštene poljske kuće u Potirni tek spomenik nekadašnjeg života, a samo naselje služi za ljetni odmor onima koji tu imaju vikendice.

Potkova na vratima za sreu

Oglasi

srp. 14 2017

Severinina ljubavna priča na otoku Korčuli

Villa rustica starorimska je ladanjska vila namijenjena za stanovanje i gospodarstvo. Svaka villa rustica sastojala se od raskošnog zdanja smještenog u središtu velikog zemljišnog posjeda dimezija oko 4 do 5 km². Korčula je imala 29 do 30 ovih velebnih poljoprivrednih imanja čiji su ostaci i danas vidljivi, a na jednom od njih služila je robinja Severina.

Jedna od korčulanskih villa rustica bila je smještena na području današnje uvale Poplat. Tu je u konobi kuće obitelji Petković – Kovač pronađen nadgrobni spomenik, datiran u II. /III. st., kojeg je podigao rob Poetus svojoj nevjenčanoj supruzi Severini preminuloj u približno četrdesetoj godini života.

Nadgrobni natpis iz Poplata

Nadgrobni spomenik iz Poplata izrađen je krajnje rustično od lokalnog neobrađenog vapnenca. Natpisno polje nije posebno pripremano već je tekst urezan na prirodnoj podlozi. Iz natpisa na spomeniku vidljivo je da robovi imaju samo ime (bez imena roda ili prezimena), a i brak između robova je neformalan, neslužben. Severina i Poetus bili u vlasništvu gospodara ville rustice, a odakle su došli i koliko su točno imali godina nije poznato. Tome u prilog govori i činjenica kako Poetus nezna koliko je Severina točno imala godina kada je umrla, već na spomeniku piše: +- 40.

Robovi u starom Rimu nisu bili pravne osobe, stoga ni Poetus i Severina nisu mogli sklopiti brak kakvog danas poznajemo. Oni imaju samo ime, a glava obitelji u kojoj služe ili pater familias, odlučivao je o svim segmentima njihovog života, pa i o smrti. Jedino što je iza njih ostalo danas je nadgrobni natpis s tek nekoliko podataka o tome tko ga podiže, kome i kada, ostavljajući čitateljevoj mašti da nadopuni praznine.

Poetusov spomenik Severini možete pogledati u arheološkoj zbirci Centra za kulturu u Veloj Luci.

srp. 6 2017

Tko je živio na otoku Gubeša?

Jedna od zanimljivosti veloluškog zaljeva je Gubeša – otok pomalo bizarnog naziva koji nimalo ne odgovara savršenom otočiću, gotovo kružnog tlocrta, promjera tek nešto više od stotinjak metara. Suhozid koji opasava otočić danas budi maštu mještana koji nagađaju kako su na njemu nekoć bili ostavljani gubavci da umru daleko od očiju svijeta, no istina je potpuno drugačija: Gubeša je bio ljetnikovac bogatih Rimljana.

Otok je smješten na zapadnoj strani lagune Gradina, obrastao gustim mediteranskim aromatskim, medonosnim i ljekovitim raslinjem te maslinama koje na otoku uspijevaju još od doba Rimljana. Upravo su Rimljani prepoznali iznimnu slikovitost i ljepotu položaja i na njemu u vremenu neposredno nakon Kristovog rođenja sagradili raskošno ladanjsko zdanje, villu rusticu, od kojeg su danas vidljivi temelji zidova, cisterna i brojni ulomci različite keramike, posebno amfora. Na Gubeši se i danas mogu vidjeti dijelovi sustava za centralno grijanje ili kockice mozaičnih podnica razbacane po okolnim suhozidima i terasama što svjedoči o kvaliteti njihovog ladanjskog života.

Uvala Gradina i otok Gubeša

U prošlom je stoljeću čitav otočić bio obrađivan i zasađen vinovom lozom, a danas je istinska robinzonska oaza s ukupno tri povremeno naseljene, donedavno ribarsko-seljačke kućice, uređene za prihvat suvremenih nomada koji netaknutoj prirodi i nepatvorenom okolišu (barem u vrijeme odmora) daju prednost nad konfekcijskim objektima koji su preplavili priobalje.

Kao kuriozitet treba napomenuti da je u ovom jedinstvenom i inspirativnom okolišu nastalo više glazbenih uspješnica koje su tijekom godina boravile na samim vrhovima domaćih top lista poput: Zemlja dide mog, Kad mi dođeš ti i Ne diraj moju ljubav.

Za kraj, ne zaboravimo kako su i drugdje lokalni stanovnici usamljene otoke s ostacima starijih zdanja redovito nazivali Gubeša, Gubavac… Stoga ako se zateknete na Gubeši, osluhnite zvuk tišine i neka vam misli odlutaju u smjeru Robinsona Crusoa koji je, poput vas, imao privilegiju uživati u intimnosti otoka.

ožu. 2 2017

Old Trikop Team- žene koje znaju kako probuditi otok

Najluđi mjesec u godini na otoku Korčuli zasigurno je veljača. Tada ulicama jednog od njegovih mjesta, Blata, slobodno prošetaju zmajevi, divovske muhe i zlatne ribice, a jedne su ga godine posjetili i likovi iz Narnije. Za sve to zaslužna je skupina pod nadimkom ”Old Trikop team” čije članice već devet godina pažljivo smišljaju i ručno rade sve svoje maske koje potom predstave na maškaranim tancima uoči velikog poklada.

Narnia, 2015. (privatna Facebook arhiva)

Njihova želja bila je oživjeti ovaj starinski običaj koji se u Blatu polako gasio i potaknuti i druge da dođu maskirani na Vele maškarane tance u dvorani Doma kulture. Od sada već davne 2009. godine dijeli ih devet originalnih maski među kojima su: ovce s pastiricom, muhe, grčki kipovi, zlatne ribice, lego grad, charleston leptirice, likovi iz Narnije, zmajevi i ovogodišnja tema pretežno vedro. Ove maske donijele su im brojne prve nagrade i pozitivne komentare.

Zlatne ribice, 2012. (privatna arhiva)

Zmajevi, Narnia, Lego grad… – sve je ručno rađeno

Old Trikop Team čine mlade žene različitih godina i zanimanja no sve njih veže isto: ljubav prema maskiranju i izradi kostima. Svake godine, obavezno barem dva mjeseca prije maškara, kreću sa svojim noćnim sastancima u prostoriji nekadašnje tvornice Trikop po kojoj su dobile nadimak, a koju im velikodušno ustupi Viteško udruženje kumpanjija. I dok vani puše otočka bura, one zimske večeri provode razrađujući planove za nadolazeći karneval, pretvarajući zamisli u maske – svaku noć, sve do poklada. Proces je uvijek isti: najprije rade na ideji, a potom počinje plan izrade kostima.

This slideshow requires JavaScript.

Mnogi im ne vjeruju, ali maske izrađuju ručno: lijepe, bojaju, buše, šiju – sve po potrebi i iz glave. Ipak, priznaju, nedostaje im jedna profesionalna krojačica pa pri izvedbi maski često improviziraju pokušavajući pronaći što efikasnije rješenje. Ne uspije im sve od prve, ali njihov način je pokušavati – dok ne uspiju.

Materijale potrebne za izradu maski grupa većinom kupuje u lokalnim dućanima, a iako paze na troškove svaka gotova maska na kraju košta minimalno 300 do 400 kuna. Pri tome svatko je zadužen za izradu svog kostima. Zahvaljujući uloženom trudu, jednom dovršene, njihove maske uvijek plijene pažnju bile one naoko jednostavne poput grčkih kipova umotanih u toge ili komplicirane poput kentaura sa stražnjim nogama s vlastitim mehanizmom zbog kojeg se miču pri hodanju. Tajna efektnosti naoko i najjednostavnije maske je u brojnosti grupe, pažnji na detalje i rekvizitima, otkrivaju Trikopice. Zato njihovi zmajevi rigaju vatru, grčki kipovi nose krov akropole, a pretežno vedro ima oblake koji svijetle u mraku. Uz to, pri prestavljanju obavezno izvedu koreografiju.

Lego grad

Zmajevi

Najbolja anti-stres terapija

Noćni sastanci, šale se cure iz Trikop teama, postali su im svojevrsna anti-stres terapija nakon napornog dana. Tako je velika dvorana nekadašnjeg Trikopa postala mjesto gdje su nastale brojne zadivljujuće maske, ali i mjesto gdje su se sklopila mnoga prijateljstva. Naime sastav Old Trikop Teama okupio se pomalo slučajno: nakon što je nekoliko članica kumpanije odlučilo započeti s maškaranjem pozvale su sestre, prijateljice i ostale zainteresirane da im se pridruže. Kako su došle sa svih strana nisu se sve u početku znale no uskoro su postale prijateljice. Možda Old Trikop Team čine samo žene, međutim one se do sada nikad nisu posvađale.

Osim originalnih kostima i prijateljstva, ovu ekipu obilježilo je još nešto: organiziranje zabava povodom ispraćaja trudnica jer u 9 godina koliko se okupljaju rodilo se ukupno 25 djece. Zato svake godine bar jedna od njih preskoči maškare, zbog čega ne mogu točno reći koliko ih ima: broje od 11 do 17 stano aktivnih članica.

Pretežno vedro, 2017. (privatna arhiva)

Ove godine na maškarama su se pojavile pod temom pretežo vedro. Pri izradi maske po prvi puta su koristile predmete iz prirode kao što je kora drveta za izradu stabala, a bilo je i bojanja tjestenine koja se pretvorila u sivu kišu te drugih pokušaja snalaženja pri samoj izradi oblaka. A dok traje proces izrade, otkrivaju, pojedinim članicama ideje ne daju spavati pa ih razrađuju čak i noću u krevetu. U Blatu, priznaju, ima još dobrih grupa s originalnim maskama i uvijek postoji strah da bi se ideja mogla duplicirati, ili u krajnju ruku otkriti. Zato je svake godine izabrana tema strogo čuvana tajna.

Ako mislite da su ove godine Trikopice maskom nadmašile same sebe i da bolje ne može, znajte da je to nešto što su već čule te poručuju kako uvijek postoji još. A do sljedećih maškara i novog iznenađenja i dalje će im najveća podrška biti njihove obitelji, posebno muževi i bake, koji strpljivo pričuvaju djecu dok one izrađuju svoje kostime iz mašte.

Originalan tekst pročitajte ovdje: The craziest month of the year on the island of Korcula

ruj. 8 2016

Kako sam postala rospija ili priča o Bleku

Nedavno sam se udala i to za otočanina. Prijateljice kažu: ajme, ne možemo vjerovati da si sada ozbiljna žena. Otac kaže: ,,Anko, brzo mijenjaj bravu, napokon smo se riješili obje.’’

S mojim je mužem došlo puno veselja, ali došla su i neka neriješena pitanja. Jedno od njih je Blek, pas koji je do prije par mjeseci pripadao njegovom didi.

Blek je mješanac hrvatskog ovčara, crn, no puno gušće dlake koja na njemu izgleda poput tepiha. Tepiha koji nikad nitko nije oprao ni raščešljao i koji on ponosno prešetava oko kuće. Nitko nezna koliko mu je godina. Omiljena mu je zabava trčanje za automobilima, a voli i maltretirati mačke, lajati na prolaznike i raditi nered po dvorištu. Da, Blek je možda dobar pas, ali potpuno krivo dresiran. Ili, bolje rečeno, uopće nije dresiran. A samovoljne životinje ne volim.

Kad sam ga prvi put vidjela muž mi ga je veselo predstavio: ,,Evo, ovo je Bleki.” Onda je izvadio krekere koje Blek jede i pas je počeo skakati i umiljavati se. Sve što mi je prošlo kroz glavu bilo je: samo neka stoji dalje od mene. Onaj tepih od dlake se uskomešao, dlake lete na sve strane, a muž ga oduševljeno gleda. ,,Je, Blek je baš sladak’’, rekla sam mu. A što ću, lagala sam. Pa tko bi mu bio rekao: makni tog prljavog psa od mene, samo mi nedostaje da mi noge poliže. Zvuči okrutno? Zato sam rekla kako je sladak.

Kad je muž doselio kod babe i dide donekle je uveo red: Blek je premješten u kućicu za pse. Međutim, vrlo brzo je bilo jasno da je pitanje dana kada će briga o Bleku postati problem. S didom i babom koji su onemoćali i mužem koji se nakon nekog vremena ponovno preselio postavljalo se pitanje: tko će hraniti psa?

Onda je došlo ljeto i na par dana se činilo kako će Blek ostati tek pitanje koje je kratko bilo otvoreno.

Bila je kasna noć kad me muž nazvao:

,,Petra, Bleka je ispred mojih očiju udario auto. Vozač ga je pomeo s ceste kao vreću, uopće se nije zaustavio. Pas je letio 10 metara, nemam pojma je li živ.’’ – kaže on iskreno potresen.

,,Ajme, grozno, kako se to moglo dogoditi?’’ – pitala sam, s jedne strane šokirana nepažnjom vozača, ali s druge sam strane mislila: dobro, jadan pas, ali imamo problem manje.

Nakon udarca pas se šepajući povukao na osamu pa je muž upomoć zvao prijatelja kako bi zajedno poduzeli korake za spas tog starog lajala. Doduše, krajnje alternativne i netipične: prijatelj mu je dao nekakvu tekućinu koju pije nakon jako napornih treninga. Pas je prvo odbijao, ali prijatelj mu je to gurao u njušku na silu, da bi naposlijetku pas sam počeo lizati tu tekućinu, a onda je trećeg dana ustao i pobjedonosno prošetao po dvoru, bez ozljeda, bez šepanja.

,,Petra, da vidiš Bleka, kao nov je!’’ – priča mi muž uzbuđeno preko telefona. I meni nije preostalo ništa drugo nego potvrditi kao je krasno da se tako lijepo oporavio.

Nekoliko mjeseci poslije mužev dida je umro i kuća je ostala potpuno prazna. Jedno od pitanja koje se postavilo poslije smrti bilo je: što ćemo s Blekom?

Problem je u tome što nitko ne živi u rodnom mjestu, a psa treba hraniti. Malo sam razmislila, uzela u obzir da se sada zapravo radi o starom i napuštenom psu i dala kratak prijedlog: uspavajmo ga. Muž se zgrozio. Međutim, pitanje što ćemo ostalo je visiti u zraku. Onda se nekako našlo riješenje i za to i sad Blek ima dečka koji ga svaki dan dolazi hraniti. Eto Blek, 3:0 za tebe.

Ovo ljeto su muž i njegov prijatelj (onaj isti koji je Bleku davao čudesnu tekućin nakon udarca auta) došli na ideju koja im se činila kao ideja ljeta.

,,Petra, znaš što? Prošetat ćemo Bleka večeras po Luci.’’

,,Molim? Samo probaj tog divljeg psa..!’’

,,Ma daaaaj, što si takva? Blek večeras ide po prvi put u životu na uzicu, jako je smiješan kad mu je staviš. A znaš da se Blek nikad nije micao dalje od kuće, to će mu biti doživljaj.’’

Da, nije se micao od kuće… Nije se ni vozio u autu, pa ga je muž lani ukrcao u auto i tri dana pričao kako je Blek krasan pas jako dobar u autu. Onda je u auto ušao i veliki pudl njegove sestre, vidio Bleka na cesti, poludio i izgrebao suvozačka vrata. Toliko o tome.

,,Kažeš da ćete ga šetati po Luci, misliš po ulicama oko kuće? Nećete baš po rivi?’’ – nisam odustajala.

,,Ma nećemo po rivi. Moramo vidjet uopće kakav će biti’’– kaže on, a glas u glavi mi je govorio: laže, bit će ga puna Luka, 100%.

,,Ali, i da bude dobar, nemožeš ga onako prljavog šetati. Moraš ga malo srediti…’’ – moji su pokušaji bili uzaludni,

,,Iščetkali smo ga. Da ga samo vidiš, kao nov je.’’

Tako je moj muž tu večer prošetao Bleka po Luci. Prošetao ga je po ulicama oko kuće, po rivi, a prošli su čak i ispod svih kafića. Da slučajno nekome Blek ne promakne. A Blek? Muž kaže da je bio jednostavno odličan. Šetao je mirno na uzici, svima se dao pomaziti i nije režao, a kamo li lajao na druge pse. Bio je toliko dobar da muž, eto, jedva čeka kad će ponovno u šetnju.

,,On je jadan sam. To je pas koji bi bio tako dobar da ima obitelj. Pametan je i svima koji ga vide odmah se svidi’’ – objašnjava meni muž.

I što ću sad, koji mu argument dati? Ne preostaje mi ništa nego govoriti kako je Blek ”baš drag’’ i suptilno ga ignorirati. Jer je muž dobar, a ja sam, eto, rospija.

sij. 6 2016

Legenda o Lokvici

Priča o dalmatinskim otocima često je kroz povijest bila priča o borbi protiv suše i borbi za opstanak. U sušnim ljetnim, ali i zimskim mjesecima imati gustirnu punu vode za domaćinstvo je najčešće značilo razliku između življenja i preživljavanja jer nisu samo ljudi bili ti koji su trebali vodu, nego je svaka kuća imala i stoku ili bar jednu mazgu ili tovara, koje je trebalo napojiti.

Jedno od pitanja koje je zaokupljalo svakodnevnicu naših prabaka i pradjedova bilo je: što ako gustirna presuši, a ne padne daž? Ako nema kiše, onda se znalo posuditi vodu od susjeda. Znam za priču u kojoj je moja prabaka u vrijeme suše išla kod nekih imućnih ljudi pitati vodu. Dali su joj, ali često se pritome na onoga tko pita znalo gledati s visoka pa čak ga i uvrijediti. No, čak i da susjedi rado daju vodu, to nije bilo rješenje jer nakon više sušnih mjeseci ni oni ne bi imali za sebe i svoju stoku.

Zdenac, otok Vis

Drugo rješenje bilo je ići na izvor vode, ukoliko on na otoku postoji.

Legenda o Lokvici nastala je uoči blagdana Bogojavljanja ili Sveta tri kralja. Blagdan Bogojavljanja, kada crkva slavi Božje objavljenje svakom čovjeku, a tri mudraca s Istoka dolaze Isusu s darovima, u narodu se zove i Vodokršće jer tada se u crkvi posvećuje voda. Ista ona kojom će se poslije vjernici prekrižiti pri ulasku u crkvu. Međutim prije otprilike 150 godina kada se u Veloj Luci zbio ovaj događaj, mjesto još uvijek nije imalo ”velu gustirnu”, cisternu koju će nešto kasnije sagraditi austrijska vojska, pa su mještani ovisili isključivo o vremenskim (ne)prilikama.

I tada je, baš kao i ove godine, zima bila iznimno sušna. Dovoljno sušna da ni pred blagdan sveta Tri Kralja ili Vodokršće ne padne kiša i da ljudi shvate da neće biti dovoljno vode za crkvenu posvetu. Međutim otok Korčula ima jedan prirodan dar, a to je Lokvica – bunar s izvorom pitke vode na blatskom polju, smješten između crkvice sv. Mihovila i crkve sv. Kuzme i Damjana, koji ne presušuje te je i danas u funkciji, a udaljen je oko 6 km od Vele Luke.

Blatsko polje

Kako im ništa drugo nije preostalo žene su se okupile, uzele maštile u koje će donijeti vodu i uputile se na put prema Lokvici. Za njih taj put nimalo nije bio lagan već je iziskivao cjelodnevno pješačenje, po povratku s teretom.

Došavši na Lokvicu žene su zapule vodu, napunile maštile i krenule kući. Međutim prošavši u povratku pokraj crkvce sv. Kuzme i Damjana, odjednom je zapuhalo iz pravca zapada. Nebo se nakupilo oblacima i zacrnilo te je počela snažna kiša, praćena grmljavinom i naletima vjetra. Vidjevši kišu skupina je osjetila olakšanje. Vrijeme suše je dokinuto pa su ispraznili maštile kako bi lakše pješačili i nastavili su svoj put kući. Kada su došli već nadomak Vele Luke skupina je shvatila kako u samom mjestu nije pala ni kap kiše i nastalo je veliko razočaranje shvativši kako su cijelo jutro potrošili uzalud. Sutradan im nije ništa drugo preostalo nego ponovno uzeti maštile i krenuti pješke po vodu iz Lokvice za blagoslov.

Volim te, otoče

Misli jedne otočanke