Na Vižiju svetoga Ante bilo je točno godinu dana otkako smo se vratili. Godina je prošla u trenu, a sada imam osjećaj kao da nikad nismo ni živjeli nigdje osim u Veloj Luci. Ljudi me najčešće pitaju jesu li se djeca navikla. Rekla bih da jesu. Iako, najstariji je najduže pružao otpor. Odmah mi je dao do znanja da je on Splićanin i da ne očekujem da će ikad govoriti luški. Dobro, nema problema – rekla sam mu. U sebi sam znala da se može opirati, ali da vrijeme na kraju uvijek napravi svoje.

Kako bih mu potaknula ljubav prema novom mjestu stanovanja, neko sam vrijeme pokušavala istaknuti samo pozitivne strane: možeš sam u školu, možeš biciklom na trening, škola traje samo do podne – imaš puno vremena za igru… Sve sam pokušala, ali uzalud. Split, kaže on, ima Joker. Da nas je netko sa strane slušao, pomislio bi da smo u Splitu živjeli u trgovačkom centru. Tamo smo zapravo odlazili rijetko, ali on je u svojoj priči isticao sva ona mjesta koja jedno malo mjesto nema i jednostavno ne može imati. Onda se jedne zimske nedjelje počelo pričati o nadolazećem derbiju između Hajduka 1932 iz Vele Luke i blatskog Zmaja. Mislim da je to bio trenutak koji je sve promijenio.

Što je na nacionalnoj razini derbi između Hajduka i Dinama, to je na lokalnoj razini dvoboj Hajduka 1932 i Zmaja. Utakmice uz koje se odrasta – sportski dvoboji koji unesu nemir, previše emocija s obje strane i krive riječi izgovorene u žaru igre. Sve je to dio doživljaja. Možda je baš zato nevjerojatno promatrati dva mala mjesta, međusobno ovisna, prijateljski i rodbinski duboko isprepletena, kako se u 90 minuta gotovo nepomirljivo razdvoje – kao da im životi ovise o pobjedi. Posvađaju se prijatelji, posvađaju se rođaci, sucu se redovito viče da je (naravno) lopov i da je sve krivo sudio. Najgore što se može dogoditi je da ne daj Bože na gostovanju gol zabije Blaćanin kojem je mater Luška (ili obratno).

Kad sam bila dijete, ovakve utakmice u mojoj su glavi bile utakmice visokog rizika. Materi bih obećala kako nećemo blizu terena, kako ćemo samo kratko pogledat. Kad bi me napokon pustila, osjećaj bi bio kao da ću napraviti nešto iznimno hrabro i odvažno.
Dođeš do terena, a tamo atmosfera na vrhuncu: navijači viču, gore bengalke, trese se ograda. Policajci stoje s onim polunapetim stavom, držeći se za remen. Svi znaju da će bengalka završiti na terenu, samo se nadamo da neće biti tučnjave. To je atmosfera za koju sam znala da će se sigurno barem dijelom ponoviti, pa smo nedjeljno popodne rezervirali za Hajduk – Zmaj.

Dodatna motivacija za gledanje lokalnih utakmica prošle je sezone bila i to što se muž vratio nogometu. Nakon gotovo 20 godina ponovno je obuo kopačke i zaigrao na velikom terenu. Bilo je skeptika, priznajem, više nego onih koji su vjerovali da će išta uspjeti. Ipak sezonu je iznio skoro do kraja.

Skepticizam je najviše dolazio zbog činjenice da je po godištu točno između Modrića i Ibrahimovića, a muž nije profesionalac i nema cijeli dan na raspolaganju za trening. No, odradio je i pripreme i treninge, a sezonu završio s dva gola. Nakon ta dva gola moja su očekivanja, naravno, narasla u nebesa. Rekla sam mu: „Ne pada mi na pamet ić na svaku utakmicu i vuć dicu sa sobom, a da ti ne daš sve od sebe!“
Rekao mi je da Georgina mora malo ohladiti jer on više nije u dvadesetima i ozljede mu teže prolaze. Georgina nije bila zadovoljna odgovorom.

Inače, taj krasan nadimak nadjenule su mi prijateljice kad su čule da se muž vratio nogometu. Kažu: on igra napad kao Ronaldo, a ti vučeš čopor dice okolo isto kao i Georgina. Složile smo se da sličnosti postoje, ali da mi do te klase ipak fali još barem Hermesova torbica. Bilo bi bolje i kad bih na utakmice dolazila privatnim avionom, a ne u Peugeotu 206, tako da smo moj status svele na Georgina – ali ona seoska.

Tog nedjeljnog poslijepodneva Hajduk je igrao u Blatu. Bila je to utakmica koju su najavljivali i lokalni mediji jer je prošlo čak 16 godina od posljednjeg međusobnog susreta (Zmaj je dugo godina igrao u višoj ligi). Utakmica je bila ranije nego inače pa je muž otišao prvi. Nama se misa odužila, ručak je kasnio i na kraju se vidjelo da ćemo i mi dobro zakasniti. Usred svega dolazi poruka: „Igram u prvoj postavi.“ Napetost je bila na vrhuncu.

Došavši do blatskog terena dočekale su nas velike crvene zastave koje su vijorile dok su ih držali Zmajevi navijači. Pjevali su zajedno na punim tribinama. S lijeve strane – sve u bijelim i plavim bojama. Tamo je išla kontra pjesma s povicima, navijači su bili na nogama. Vidjela sam da su se našem najstarijem oči naglo raširile. Dok sam tražila mjesto, on je već nestao negdje naprijed, u gužvu. Inače bih paničarila da će se izgubiti, ali pogled na teren me iznervirao. Lopta je bezidejno išla s jednog kraja na drugi, nije bilo konkretnih akcija, ni prilike za gol. U meni se odjednom probudio sportski analitičar i više nisam znala ni gdje su dica, ni gdje ćemo sjesti.

Kad smo se napokon smjestili vidjela sam da se najstariji popeo na vrh tribina. On i nekoliko vršnjaka skakali su među Torcidinim navijačima. A onda – pao je gol za domaćine i crvene tribine su eksplodirale. Plavo-bijeli su potonuli. Međutim taj gol kao da je probudio hajdukove igrače. Trgli su se, zagrizli i nedugo zatim stiglo je izjednačenje. Tribine su eksplodirale, a navijači su pokazali svu svoju “maštovitost”… ako to uopće možemo tako nazvati. Najstariji je bio oduševljen. Meni je bilo žao što mu ne mogu začepiti uši.

Utakmica je završila 1:1. Muž je bio zadovoljan – bod u gostima dobar je rezultat. Najstariji je bio van sebe od sreće. Rekao je da mu je to bila najbolja utakmica ikad. Istina, kasnije smo mu mjesecima objašnjavali da navijačke parole ostaju na terenu, da neke pjesme ne smije pjevati i da ne – ne živimo za Hajduk, ali utakmica je ipak napravila svoje. Došao je osjećaj pripadnosti.

Sve utakmice koje smo pogledali prošle sezone kao da su se iz malih karika odjednom složile u lanac koji je našeg najstarijeg identitetom vezao za mjesto njegovih predaka. Možda je baš taj osjećaj pripadnosti bio ono što je nedostajalo da shvati kako identiteta imamo više. Tako se može biti i Lučanin i Splićanin, i Korčulanin i Hajdukovac. I još mnogo toga.

Tko zna – jednog dana mogla bi mu se svidit neka cura iz mista do našeg. Onda će odjednom shvatiti da uz njegovu bijelo-plavu najbolje ide baš crvena boja.