Tko je živio na otoku Gubeša?

Jedna od zanimljivosti veloluškog zaljeva je Gubeša – otok pomalo bizarnog naziva koji nimalo ne odgovara savršenom otočiću, gotovo kružnog tlocrta, promjera tek nešto više od stotinjak metara. Suhozid koji opasava otočić danas budi maštu mještana koji nagađaju kako su na njemu nekoć bili ostavljani gubavci da umru daleko od očiju svijeta, no istina je potpuno drugačija: Gubeša je bio ljetnikovac bogatih Rimljana.

Otok je smješten na zapadnoj strani lagune Gradina, obrastao gustim mediteranskim aromatskim, medonosnim i ljekovitim raslinjem te maslinama koje na otoku uspijevaju još od doba Rimljana. Upravo su Rimljani prepoznali iznimnu slikovitost i ljepotu položaja i na njemu u vremenu neposredno nakon Kristovog rođenja sagradili raskošno ladanjsko zdanje, villu rusticu, od kojeg su danas vidljivi temelji zidova, cisterna i brojni ulomci različite keramike, posebno amfora. Na Gubeši se i danas mogu vidjeti dijelovi sustava za centralno grijanje ili kockice mozaičnih podnica razbacane po okolnim suhozidima i terasama što svjedoči o kvaliteti njihovog ladanjskog života.

Gradina i Gubeša

Uvala Gradina i otok Gubeša

U prošlom je stoljeću čitav otočić bio obrađivan i zasađen vinovom lozom, a danas je istinska robinzonska oaza s ukupno tri povremeno naseljene, donedavno ribarsko-seljačke kućice, uređene za prihvat suvremenih nomada koji netaknutoj prirodi i nepatvorenom okolišu (barem u vrijeme odmora) daju prednost nad konfekcijskim objektima koji su preplavili priobalje.

Kao kuriozitet treba napomenuti da je u ovom jedinstvenom i  inspirativnom okolišu nastalo više glazbenih uspješnica koje su tijekom godina boravile na samim vrhovima domaćih top lista poput: Zemlja dide mog, Kad mi dođeš ti i Ne diraj moju ljubav.

Za kraj, ne zaboravimo kako su i drugdje lokalni stanovnici usamljene otoke s ostacima starijih zdanja redovito nazivali Gubeša, Gubavac… Stoga ako se zateknete na Gubeši, osluhnite zvuk tišine i neka vam misli odlutaju u smjeru Robinsona Crusoa koji je, poput vas, imao privilegiju uživati u intimnosti otoka.

Oglasi

Old Trikop Team- žene koje znaju kako probuditi otok

Najluđi mjesec u godini na otoku Korčuli zasigurno je veljača. Tada ulicama jednog od njegovih mjesta, Blata, slobodno prošetaju zmajevi, divovske muhe i zlatne ribice, a jedne su ga godine posjetili i likovi iz Narnije. Za sve to zaslužna je skupina pod nadimkom ”Old Trikop team” čije članice već devet godina pažljivo smišljaju i ručno rade sve svoje maske koje potom predstave na maškaranim tancima uoči velikog poklada.

narnia-2015

Narnia, 2015. (privatna Facebook arhiva)

Njihova želja bila je oživjeti ovaj starinski običaj koji se u Blatu polako gasio i potaknuti i druge da dođu maskirani na Vele maškarane tance u dvorani Doma kulture. Od sada već davne 2009. godine dijeli ih devet originalnih maski među kojima su: ovce s pastiricom, muhe, grčki kipovi, zlatne ribice, lego grad, charleston leptirice, likovi iz Narnije, zmajevi i ovogodišnja tema pretežno vedro. Ove maske donijele su im brojne prve nagrade i pozitivne komentare.

zlatne-ribice-ii

Zlatne ribice, 2012. (privatna arhiva)

Zmajevi, Narnia, Lego grad… – sve je ručno rađeno

Old Trikop Team čine mlade žene različitih godina i zanimanja no sve njih veže isto: ljubav prema maskiranju i izradi kostima. Svake godine, obavezno barem dva mjeseca prije maškara, kreću sa svojim noćnim sastancima u prostoriji nekadašnje tvornice Trikop po kojoj su dobile nadimak, a koju im velikodušno ustupi Viteško udruženje kumpanjija. I dok vani puše otočka bura, one zimske večeri provode razrađujući planove za nadolazeći karneval, pretvarajući zamisli u maske – svaku noć, sve do poklada. Proces je uvijek isti: najprije rade na ideji, a potom počinje plan izrade kostima.

This slideshow requires JavaScript.

Mnogi im ne vjeruju, ali maske izrađuju ručno: lijepe, bojaju, buše, šiju – sve po potrebi i iz glave. Ipak, priznaju, nedostaje im jedna profesionalna krojačica pa pri izvedbi maski često improviziraju pokušavajući pronaći što efikasnije rješenje. Ne uspije im sve od prve, ali njihov način je pokušavati – dok ne uspiju.

Materijale potrebne za izradu maski grupa većinom kupuje u lokalnim dućanima, a iako paze na troškove svaka gotova maska na kraju košta minimalno 300 do 400 kuna. Pri tome svatko je zadužen za izradu svog kostima. Zahvaljujući uloženom trudu, jednom dovršene, njihove maske uvijek plijene pažnju bile one naoko jednostavne poput grčkih kipova umotanih u toge ili komplicirane poput kentaura sa stražnjim nogama s vlastitim mehanizmom zbog kojeg se miču pri hodanju. Tajna efektnosti naoko i najjednostavnije maske je u brojnosti grupe, pažnji na detalje i rekvizitima, otkrivaju Trikopice. Zato njihovi zmajevi rigaju vatru, grčki kipovi nose krov akropole, a pretežno vedro ima oblake koji svijetle u mraku. Uz to, pri prestavljanju obavezno izvedu koreografiju.

Najbolja anti-stres terapija

Noćni sastanci, šale se cure iz Trikop teama, postali su im svojevrsna anti-stres terapija nakon napornog dana. Tako je velika dvorana nekadašnjeg Trikopa postala mjesto gdje su nastale brojne zadivljujuće maske, ali i mjesto gdje su se sklopila mnoga prijateljstva. Naime sastav Old Trikop Teama okupio se pomalo slučajno: nakon što je nekoliko članica kumpanije odlučilo započeti s maškaranjem pozvale su sestre, prijateljice i ostale zainteresirane da im se pridruže. Kako su došle sa svih strana nisu se sve u početku znale no uskoro su postale prijateljice. Možda Old Trikop Team čine samo žene, međutim one se do sada nikad nisu posvađale.

Osim originalnih kostima i prijateljstva, ovu ekipu obilježilo je još nešto: organiziranje zabava povodom ispraćaja trudnica jer u 9 godina koliko se okupljaju rodilo se ukupno 25 djece. Zato svake godine bar jedna od njih preskoči maškare, zbog čega ne mogu točno reći koliko ih ima: broje od 11 do 17 stano aktivnih članica.

pretezno-vedro-viii

Pretežno vedro, 2017. (privatna arhiva)

Ove godine na maškarama su se pojavile pod temom pretežo vedro. Pri izradi maske po prvi puta su koristile predmete iz prirode kao što je kora drveta za izradu stabala, a bilo je i bojanja tjestenine koja se pretvorila u sivu kišu te drugih pokušaja snalaženja pri samoj izradi oblaka. A dok traje proces izrade, otkrivaju, pojedinim članicama ideje ne daju spavati pa ih razrađuju čak i noću u krevetu. U Blatu, priznaju, ima još dobrih grupa s originalnim maskama i uvijek postoji strah da bi se ideja mogla duplicirati, ili u krajnju ruku otkriti. Zato je svake godine izabrana tema strogo čuvana tajna.

Ako mislite da su ove godine Trikopice maskom nadmašile same sebe i da bolje ne može, znajte da je to nešto što su već čule te poručuju kako uvijek postoji još. A do sljedećih maškara i novog iznenađenja i dalje će im najveća podrška biti njihove obitelji, posebno muževi i bake, koji strpljivo pričuvaju djecu dok one izrađuju svoje kostime iz mašte.

Originalan tekst pročitajte ovdje: The craziest month of the year on the island of Korcula

Kako sam postala rospija ili priča o Bleku

Nedavno sam se udala i to za otočanina. Prijateljice kažu: ajme, ne možemo vjerovati da si sada ozbiljna žena. Otac kaže: ,,Anko, brzo mijenjaj bravu, napokon smo se riješili obje.’’

S mojim je mužem došlo puno veselja, ali došla su i neka neriješena pitanja. Jedno od njih je Blek, pas koji je do prije par mjeseci pripadao njegovom didi.

Blek je mješanac hrvatskog ovčara, crn, no puno gušće dlake koja na njemu izgleda poput tepiha. Tepiha koji nikad nitko nije oprao ni raščešljao i koji on ponosno prešetava oko kuće. Nitko nezna koliko mu je godina. Omiljena mu je zabava trčanje za automobilima, a voli i maltretirati mačke, lajati na prolaznike i raditi nered po dvorištu. Da, Blek je možda dobar pas, ali potpuno krivo dresiran. Ili, bolje rečeno, uopće nije dresiran. A samovoljne životinje ne volim.

Kad sam ga prvi put vidjela muž mi ga je veselo predstavio: ,,Evo, ovo je Bleki.” Onda je izvadio krekere koje Blek jede i pas je počeo skakati i umiljavati se. Sve što mi je prošlo kroz glavu bilo je: samo neka stoji dalje od mene. Onaj tepih od dlake se uskomešao, dlake lete na sve strane, a muž ga oduševljeno gleda. ,,Je, Blek je baš sladak’’, rekla sam mu. A što ću, lagala sam. Pa tko bi mu bio rekao: makni tog prljavog psa od mene, samo mi nedostaje da mi noge poliže. Zvuči okrutno? Zato sam rekla kako je sladak.

img_3503

Kad je muž doselio kod babe i dide donekle je uveo red: Blek je premješten u kućicu za pse. Međutim, vrlo brzo je bilo jasno da je pitanje dana kada će briga o Bleku postati problem. S didom i babom koji su onemoćali i mužem koji se nakon nekog vremena ponovno preselio postavljalo se pitanje: tko će hraniti psa?

Onda je došlo ljeto i na par dana se činilo kako će Blek ostati tek pitanje koje je kratko bilo otvoreno.

Bila je kasna noć kad me muž nazvao:

,,Petra, Bleka je ispred mojih očiju udario auto. Vozač ga je pomeo s ceste kao vreću, uopće se nije zaustavio. Pas je letio 10 metara, nemam pojma je li živ.’’ – kaže on iskreno potresen.

,,Ajme, grozno, kako se to moglo dogoditi?’’ – pitala sam, s jedne strane šokirana nepažnjom vozača, ali s druge sam strane mislila: dobro, jadan pas, ali imamo problem manje.

Nakon udarca pas se šepajući povukao na osamu pa je muž upomoć zvao prijatelja kako bi zajedno poduzeli korake za spas tog starog lajala. Doduše, krajnje alternativne i netipične: prijatelj mu je dao nekakvu tekućinu koju pije nakon jako napornih treninga. Pas je prvo odbijao, ali prijatelj mu je to gurao u njušku na silu, da bi naposlijetku pas sam počeo lizati tu tekućinu, a onda je trećeg dana ustao i pobjedonosno prošetao po dvoru, bez ozljeda, bez šepanja.

,,Petra, da vidiš Bleka, kao nov je!’’ – priča mi muž uzbuđeno preko telefona. I meni nije preostalo ništa drugo nego potvrditi kao je krasno da se tako lijepo oporavio.

Nekoliko mjeseci poslije mužev dida je umro i kuća je ostala potpuno prazna. Jedno od pitanja koje se postavilo poslije smrti bilo je: što ćemo s Blekom?

Problem je u tome što nitko ne živi u rodnom mjestu, a psa treba hraniti. Malo sam razmislila, uzela u obzir da se sada zapravo radi o starom i napuštenom psu i dala kratak prijedlog: uspavajmo ga. Muž se zgrozio. Međutim, pitanje što ćemo ostalo je visiti u zraku. Onda se nekako našlo riješenje i za to i sad Blek ima dečka koji ga svaki dan dolazi hraniti. Eto Blek, 3:0 za tebe.

Ovo ljeto su muž i njegov prijatelj (onaj isti koji je Bleku davao čudesnu tekućin nakon udarca auta) došli na ideju koja im se činila kao ideja ljeta.

,,Petra, znaš što? Prošetat ćemo Bleka večeras po Luci.’’

,,Molim? Samo probaj tog divljeg psa..!’’

,,Ma daaaaj, što si takva? Blek večeras ide po prvi put u životu na uzicu, jako je smiješan kad mu je staviš. A znaš da se Blek nikad nije micao dalje od kuće, to će mu biti doživljaj.’’

Da, nije se micao od kuće… Nije se ni vozio u autu, pa ga je muž lani ukrcao u auto i tri dana pričao kako je Blek krasan pas jako dobar u autu. Onda je u auto ušao i veliki pudl njegove sestre, vidio Bleka na cesti, poludio i izgrebao suvozačka vrata. Toliko o tome.

,,Kažeš da ćete ga šetati po Luci, misliš po ulicama oko kuće? Nećete baš po rivi?’’ – nisam odustajala.

,,Ma nećemo po rivi. Moramo vidjet uopće kakav će biti’’– kaže on, a glas u glavi mi je govorio: laže, bit će ga puna Luka, 100%.

,,Ali, i da bude dobar, nemožeš ga onako prljavog šetati. Moraš ga malo srediti…’’ – moji su pokušaji bili uzaludni,

,,Iščetkali smo ga. Da ga samo vidiš, kao nov je.’’

Tako je moj muž tu večer prošetao Bleka po Luci. Prošetao ga je po ulicama oko kuće, po rivi, a prošli su čak i ispod svih kafića. Da slučajno nekome Blek ne promakne. A Blek? Muž kaže da je bio jednostavno odličan. Šetao je mirno na uzici, svima se dao pomaziti i nije režao, a kamo li lajao na druge pse. Bio je toliko dobar da muž, eto, jedva čeka kad će ponovno u šetnju.

,,On je jadan sam. To je pas koji bi bio tako dobar da ima obitelj. Pametan je i svima koji ga vide odmah se svidi’’ – objašnjava meni muž.

I što ću sad, koji mu argument dati? Ne preostaje mi ništa nego govoriti kako je Blek ”baš drag’’ i suptilno ga ignorirati. Jer je muž dobar, a ja sam, eto, rospija.

Legenda o Lokvici

Priča o dalmatinskim otocima često je kroz povijest bila priča o borbi protiv suše i borbi za opstanak. U sušnim ljetnim, ali i zimskim mjesecima imati gustirnu punu vode za domaćinstvo je najčešće značilo razliku između življenja i preživljavanja jer nisu samo ljudi bili ti koji su trebali vodu, nego je svaka kuća imala i stoku ili bar jednu mazgu ili tovara, koje je trebalo napojiti.

Jedno od pitanja koje je zaokupljalo svakodnevnicu naših prabaka i pradjedova bilo je: što ako gustirna presuši, a ne padne daž? Ako nema kiše, onda se znalo posuditi vodu od susjeda. Znam za priču u kojoj je moja prabaka u vrijeme suše išla kod nekih imućnih ljudi pitati vodu. Dali su joj, ali često se pritome na onoga tko pita znalo gledati s visoka pa čak ga i uvrijediti. No, čak i da susjedi rado daju vodu, to nije bilo rješenje jer nakon više sušnih mjeseci ni oni ne bi imali za sebe i svoju stoku.

Zdenac, otok Vis

Zdenac, otok Vis

Drugo rješenje bilo je ići na izvor vode, ukoliko on na otoku postoji.

Legenda o Lokvici nastala je uoči blagdana Bogojavljanja ili Sveta tri kralja. Blagdan Bogojavljanja, kada crkva slavi Božje objavljenje svakom čovjeku, a tri mudraca s Istoka dolaze Isusu s darovima, u narodu se zove i Vodokršće jer tada se u crkvi posvećuje voda. Ista ona kojom će se poslije vjernici prekrižiti pri ulasku u crkvu. Međutim prije otprilike 150 godina kada se u Veloj Luci zbio ovaj događaj, mjesto još uvijek nije imalo ”velu gustirnu”, cisternu koju će nešto kasnije sagraditi austrijska vojska, pa su mještani ovisili isključivo o vremenskim (ne)prilikama.

I tada je, baš kao i ove godine, zima bila iznimno sušna. Dovoljno sušna da ni pred blagdan sveta Tri Kralja ili Vodokršće ne padne kiša i da ljudi shvate da neće biti dovoljno vode za crkvenu posvetu. Međutim otok Korčula ima jedan prirodan dar, a to je Lokvica – bunar s izvorom pitke vode na blatskom polju, smješten između crkvice sv. Mihovila i crkve sv. Kuzme i Damjana, koji ne presušuje te je i danas u funkciji, a udaljen je oko 6 km od Vele Luke.

Blatsko polje

Blatsko polje

Kako im ništa drugo nije preostalo žene su se okupile, uzele maštile u koje će donijeti vodu i uputile se na put prema Lokvici. Za njih taj put nimalo nije bio lagan već je iziskivao cjelodnevno pješačenje, po povratku s teretom.

Došavši na Lokvicu žene su zapule vodu, napunile maštile i krenule kući. Međutim prošavši u povratku pokraj crkvce sv. Kuzme i Damjana, odjednom je zapuhalo iz pravca zapada. Nebo se nakupilo oblacima i zacrnilo te je počela snažna kiša, praćena grmljavinom i naletima vjetra. Vidjevši kišu skupina je osjetila olakšanje. Vrijeme suše je dokinuto pa su ispraznili maštile kako bi lakše pješačili i nastavili su svoj put kući. Kada su došli već nadomak Vele Luke skupina je shvatila kako u samom mjestu nije pala ni kap kiše i nastalo je veliko razočaranje shvativši kako su cijelo jutro potrošili uzalud. Sutradan im nije ništa drugo preostalo nego ponovno uzeti maštile i krenuti pješke po vodu iz Lokvice za blagoslov.

Čudo u Hvaru godine 1510.

Hvarska buna bila je pobuna pučana na čelu s Matijem Ivanićem protiv plemića za udio u vlasti hvarske komune. Pobuna je zahvatila čitav otok, a ustanak je prerastao u četverogodišnji građanski rat (1510.-1514.). Ono što je manje poznato je to kako je buni prethodilo čudo zbog kojeg su pučani zamalo odustali od svog nauma, a u spomen na taj događaj i danas se zadržala višestoljetna tradicija noćne procesije ”Za križen” koja se svakog Velikog četvrtka organizira na otoku Hvaru.
Izvor: suncanihvar.com

Izvor: suncanihvar.com

Na Hvaru su nekoć postojala dva staleža: pučani i socijalno i politički privilegirani plemići, a klasne razlike među njima nikako se nisu mogle pomiriti. Kako bi kontrolirali odluke plemićkih vijeća pučani su najprije tražili veće ovlasti za svoje pučke skupštine. Međutim mletačka vlada koja je svoje plemiće postavljala za knezove oduzimajući tako dalmatinskim komunama prijašnju autonomiju odbila ih je. Bilo je tu i nezadovoljnih obogaćenih pučana koji su se htjeli izdići iznad svog položaja i postati članovi velikih vijeća, no to im nije bilo moguće, a bezobrazno ponašanje plemića koji su pučane smatrali tek slugama i svojim podređenima dodatno je pogoršavalo međuodnose.

Kap koja je prelila čašu bio je događaj u kojem je neka vlastela silovala pučanke. Siti bahatosti plemstva koje se nije obaziralo na privilegije koje je pučanima dodijelila mletačka vlada, i povrijeđenog ponosa, hvarski su se pučani počeli okupljati na tajnim sjednicama u kući admirala hvarske luke, Nikole Bevilaque. Sjednice su predvodili njegov sin Toma Bevilaqua i kanonik hvarske stolne crkve te kapelan crkve Sv. Marije Anuncijate, Matij Lukanić.

Održavane u tajnosti Bevilaquine kuće, sjednice su su bile prilika za hvarske pučane da rasprave svoj položaj i odluče što dalje. Tako su na jednom od sastanaka, nešto prije studenog 1510. godine, pučani skovali urotu kako će ubiti nekoliko plemića i time se zauvijek riješiti onih koji ih omalovažavaju i tlače. Da bi njihov dogovor dobio na snazi naposljetku su skinuli stari čađavi križ sa zida sobe Tome Bevilaque i zakunuli se na njega.

Međutim Hvaru je prethodio događaj koji nitko nije ni slutio, a koji je pučane toliko zatekao da se činilo kako će odustati od svog nauma da prisile plemiće na priznavanje ravnopravnosti pučana.

U srijedu, 6. veljače 1510. godine, negdje oko tri mjeseca nakon kovanja urote, Hvarom je bjesnila oluja. Sivo nebo nadvilo se nad krovove i jaka kiša neprestano je padala, kad se oko sedam sati navečer zemlja triput zatresla, srušivši krov u crkvi Sv. Marije Anuncijate. Tu uz crkvu bila je kuća njenog župnika i predsjedatelja tajnih pučkih sjednica Matije Lukanića, a malo niže niz ulicu nalazila se kuća admirala Nikole Bevilaque. Baš dok je nevrijeme bilo najsnažnije, u Bevilaquinoj je kući Tomina kći pošla u očevu sobu ne bi li očistila staro čađavo raspelo, no kad mu se približila obuze je strah – vidjela je kako raspelo krvari i nekoliko kapljica palo joj je na rubac kojim ga je htjela obrisati, a jedna na ruku.

©Tin Kolumbić, glas-koncila.hr

©Tin Kolumbić, glas-koncila.hr

Uplašena, kći otrči po majku i djeda ne bi li ustanovili što se to zbiva, a kad su zapalili svijeću vidjeli su kako crvena tekućina curi iz krune, ustiju i nosa raspela. Zbunjeni pozvali su svog prijatelja kapelana Lukanića, no djed, stari admiral Nikola nikako nije mogao vjerovati kako je to zaista krv. Za njega je to bila tek boja koja se skida usred vlažnog vremena, no kada je unuka raspelo postavila na čistu plahtu plahta je uskoro bila puna krvavih kapljica.

Kako su unuka i svećenik bili uvjereni da je ono što vide prava krv, ukućani su se složili raspelo odnijeli ličiocu (pituru) Stjepanu Vitaljiću koji je utvrdio kako se tu ne radi o boji već o pravoj krvi. Kad je to čuo župnik uzeo je raspelo i postavio ga na glavni oltar stolne crkve Sv. Stjepana te dao oglasiti crkvena zvona. Vijest se uskoro proširila Hvarom i hvarskim komunama pa su mornari ostavili lađe, trgovci robu, i domaći i stranci, mlado i staro, svi su pristizali u crkvu ne bi li svjedočili čudu, a svećenici su događaju u čast održali svečanu večernju misu.

Nakon mise i obreda raspelo su spremili u škrinju u Gospinoj kapeli, a gradom je zavladao veliki strah. Ljudi su smatrali kako je čudo na raspelu bilo samo pretkazanje velikog zla koje će ih zadesiti. Uhvaćeni u vrtlog masovne panike, veliki se broj ljudi bičevao u znak pokore, a to su činili na javnim mjestima poput pjaca, zamotanih lica i raskuštrane kose. Bičevala su se i djeca od 7, 8 ili 10 godina, gola uz očajan plač, pogleda uprta u nebo moleći za milost i oprost. Grad je odisao strahom pred skorom propašću koja je, smatrali su, trebala uslijediti.

Procesija ''Za križen'' Izvor: wikipwdia.org

Procesija ”Za križen”  Izvor: wikipedia.org

Sljedećih nekoliko dana održavale su se svečane procesije s raspelom, a glavna je održana 10. veljače. U procesiji se nosilo raspelo, a muškarci i žene stupali su bosi s konopima oko vrata i svijećama ili feralima u ruci, glasno plačući, jaučući i uzdišući. Svi su bili obuzeti vjerom, čudom i strahom od Božje kazne jer raspelo su shvatili kao znak da se u tim teškim vremenima punim nemira trebaju pokajati. Ovi događaji snažno su utjecali i na kanonika Lukanića, pa je propovijedajući kao se čudo zbilo rekao: ,,Narode, pusti plemiće da mirno uživaju svoju čast, ne čini protiv njih ništa, zadovolji se svojom sudbinom! Ja neću više o tom govoriti upamti! A vi plemići, milujte narod i ne miješajte se u crkvene poslove!”  Čuti nekadašnjeg zagovaratelja urote kako blago govori o vlasteli i odvraća puk od pobune bilo je nešto potpuno neočekivano i novo, a događaj je na kanonika djelovao toliko snažno da je uskoro izgubio razum i umro.

Kada je umro glavni vođa pučke pobune stvari su se privremeno smirile. Govor koji je održao na procesiji odvratio je pučane Hvara od nauma, a ljudi su uz to duboko vjerovali kako se i samo nebo ljuti na planirani ustanak protiv plemstva. Međutim urota nije nestala u cijelosti. Pučani diljem otoka bili su dobro organizirani i previše su mrzili plemiće da bi tek tako odustali, a kada su se događaji iz veljače zaboravili, u svibnju je planuo ustanak kojeg nisu predvodili pučki vođe grada Hvara već pučani iz sredine otoka na čelu s Matijem Ivanićem iz Vrbanja, prozvanim vojvoda Janko.


Izvori:

Otočki ”Cro-Express”: blizanke Jurković osvojile peti naslov državnih prvakinja

Velolučke blizanke Jurković sa samo 15 godina na tragu su veslačkih velikana kojima hrvatski jug nikada nije oskudjevao. Ivana i Josipa dio su četverca koji je na Državnom juniorskom i kadetskom prvenstvu u Zagrebu pomeo konkurenciju. Osim toga sjajne sestre u svojim vitrinama imaju još četiri naslova prvaka države.
Ivana Jurković, Maja Petković, Josipa Jurković i Diana Družić. Foto: privatna fb arhiva

Ivana Jurković, Maja Petković, Josipa Jurković i Diana Družić. Foto: privatna fb arhiva

Ako Hrvatska u veslanju ima svoj zlatni četverac na pariće poznat kao Cro-Express, onda možemo reći kako veslački klub Ošjak iz Vele Luke na otoku Korčuli ima svoj ženski četverac ”VL-Express”. Njega čine srednjoškolke Josipa Jurković, Ivana Jurković, Maja Petković i Diana Družić, a četverac je na ovogodišnjem Državnom juniorskom i kadetskom prvenstvu u Zagrebu osvojio zlato.

Osim dobrih rezultata, ženski četverac iz Vele Luke ima još jednu sličnost sa seniorskim svjetskim prvacima, dečkima iz Cro-Expressa. Naime dok za njih veslaju braća Sinković, ”VL-Express” ima svoje sestre, blizanke Jurković. Osvojivši na ovogodišnjem Državnom prvenstvu na zagrebačkom Jarunu prvo mjesto u četvercu i prvo mjesto u dubelu, sestre su se Jurković po peti puta okitile naslovom prvakinja  Hrvatske, a tek im je 15 godina. Kako je veslati sa sestrom, kako usklađuju treninge i obaveze u gimnaziji i imaju li neki predmet za koji vjeruju kako im na natjecanjima donosi sreću otkrile su nam u razgovoru.

Trening dva sata dnevno ali škola na prvom mjestu

Mali veslački klub Ošjak za koji veslaju Josipa i Ivana pod vodstvom trenera prof. Tina Dragojevića već dugi niz godina postiže velike rezultate. Dokaz tome je i šest medalja s ovogodišnjeg Državnog juniorskog i kadetskog prvenstva, od čega su čak četiri zlatne i nose naslov prvaka Hrvatske. Iza svega stoje veliki trud i svakodnevni treninzi, kako bi se unatoč skromnoj opremi kojom klub raspolaže mogli postizati dobri rezultati.

Foto: Željana Musulin

Foto: Željana Musulin

-Treniramo jednom dnevno, a prije velikih natjecanjima i dva puta na dan, ujutro i popodne. Prosječan tening traje najmanje 2 sata i odveslamo 10-15 km, a ako pada kiša ili je vjetar jak onda imamo razne vježbe u klubu, kaže Josipa.

Mladim se veslačicama često zna dogoditi da se tijekom veslanja vrijeme promijeni pa pokisnu, no izlike za izostanak s treninga nema. Zato prvo riješe školske obaveze i domaći rad, kako bi popodne mogle posvetiti treningu, a navečer im ostane vremena za ponavljanje gradiva ako sljedeći dan imaju usmeno ispitivanje, otkriva nam Josipa. Ipak ponekad, priznaje Ivana, ako je u školi neki važan ispit preskočit će trening koji će kasnije nadoknaditi.

Najbolje je veslati sa… Sestrom!

Veslanje je jedan od fizičkih najzahtjevnijih sportova, a Josipa i Ivana su ga odabrale jer su htjele probati nešto novo. Sada treniraju već pet godina i sudeći prema rezultatima čini se kako je to bio dobar izbor. Više od 120 odličja i pehara s raznih natjecanja, nagrada za najbolje sportašice Vele Luke i pet naslova državnih prvakinja od kojih su dva najnovija osvojile ove godine na Državnom prvenstvu na Jarunu gdje se natjecalo preko 20 klubova, samo su potvrda njihovom uloženom radu i trudu.

-Sjećam se svog prvog državnog prvenstva 2011. godine. Tada sam prvi put došla na Jarun i vidjela sve te veslače na jednom mjestu. Imala sam 12 godina i nisam znala što očekivati, no na tom sam prvenstvu prvi put osjetila čežnju za što boljim plasmanom što se i dogodilo. Prvo državno prvenstvo donijelo mi je medalju i naslov državne prvakinje. Osjećaj nije mogao bit bolji, prisjeća se Josipa.

Foto: veslanje.hr

Foto: veslanje.hr

Na prvom prvenstvu na kojem su se natjecale kao mlađe kadetkinje Ivana je osvojila zlato s Majom Petković u dvojcu na pariće, a Josipa zlato u disciplini samac na stazi dugoj 500 metara. Sljedećih godina blizanke su veslale zajedno i dobri rezultati su se nastavili. Možda djelić njihovog uspjeha upravo leži i u tome što su sestre.

-Za mene veslanje sa sestrom ima samo velike prednosti. Dok veslamo znam kako ona funkcionira pa budući da sam štroker točno znam kako ću postaviti tempo i jačinu, ističe par minuta starija Ivana, a Josipa dodaje kako je prednost i to što skupa odrastaju pa znaju sve svoje vrline i mane što im omogućuje da se međusobno podupiru i jedna drugoj ulijevaju snagu onda kada je potrebno.

,,Neka pobijedi najbolji”

Poznato je kako mnogi sportaši imaju male rituale ili srećonoše koji im pomažu zadržati pozitivan stav prije važnih natjecanja. Sretna majica, pjesma ili različite čarape samo su neki od njih, stoga nas je zanimalo imaju li i blizanke svog srećonošu.

-Sestra i ja imamo majice i kape koje nosimo kada veslamo jer smo s njima postigli dobre rezultate te lančiće koje uvijek nosimo sa sobom, otkriva Ivana, a Josipa dodaje kako prije svakog natjecanja izmoli da sve protekne u najboljem redu i pobijedi onaj najbolji.

Foto: Željana Musulin

Foto: Željana Musulin

Ipak, složit će se, niti jedan srećonoša ne pomažu ako prije natjecanja nisu uloženi sati i sati treninga.

-Prvo i najbitnije u ovom sportu je volja za veslanjem i upornost da ne odustaneš kad su jači treninzi i ne kažeš ja ovo ne mogu ili meni je ovo teško. Ključ za postizanje dobrih rezultata upravo je upornost u radu, ističe Ivana.

A sestrama Jurković upornosti ne nedostaje pa će radom i treningom u budućnosti pokušati nastaviti rezultate. Još ih gotovo četiri godine dijele od završetka gimnazije pa ne žele puno predviđati, ali jedno je sigurno, a to je kako svoju ljubav prema veslanju i dalje žele njegovati.

-Za četiri godine vidim se na fakultetu, ali i na nekoj većoj razini u svojoj veslačkoj karijeri. Naravno sa svojom sestrom, dodala je za kraj Josipa.


Petra Radić + srednja.hr