Malo tko nije čuo krilaticu: ,,ora et labora’’ – moli i radi. Iza nje stoji sveti Benedikt, osnivač benediktinskog reda, čije su ideje toliko zadužile Europu da se danas slavi kao njezin zaštitnik. 

Benediktinski samostani stoljećima su bili više od mjesta molitve – bili su žarišta kulture, u
njima su se prepisivale knjige i čuvalo znanje srednjovjekovne Europe, ali i širilo nove
spoznaje o medicini, arhitekturi, poljoprivredi i vještinama potrebnim za život. Prostor
današnje Hrvatske nije bio izoliran, na njemu je postojalo stotinu benediktinskih samostana.

Oko 1050. godine svećenik Ivan Gaudijev Grlić, rodom iz Splita, vlastitim je novcem na otoku
Biševu sagradio crkvu i stan za redovnike te ih je posvetio svetom papi Silvestru. Bojeći se za
sudbinu svoje zadužbine predao ju je u ruke tremitskim benediktincima, nadajući se da će im
oni osigurati opstanak i napredak.

Otočje Tremiti je smješteno blizu talijanske obale Jadrana, u smjeru velikog poluotoka
Monte Gargana koji se za dobre vidljivosti može uočiti iz Biševa i drugih naših pučinskih
otoka. Na Tremitima se je nalazila velika benediktinska opatiji sv. Marije, dobro povezana s
našim krajevima.

Stotinu godina poslije, u srcu srednjeg vijeka, u Europi će se odviti sukob za vlast koji će rezultirati prvim posjetom pape Hrvatskoj ikad. Evo kako je do toga došlo: 

Nakon smrti pape Hadrijana IV. Crkva je 1159. godine za papu okrunila kardinala Orlanda Bandinellija koji je preuzeo ime Aleksandar III. S njegovim izborom nije bio zadovoljan i car Svetog Rimskog Carstva, Fridrik I. Barbarossa, koji ne samo da Aleksandra III. nije htio priznati za papu, nego je ustoličio i protupapu pod imenom Viktor IV. Nakon dugih 18 godina borbe za prevlast, Barbarossa se 1177. g. pristao sastati s papom Aleksandrom III. u Veneciji. Kako je kopneni put zbog sukoba s carem bio opasan, papa je iz Anagnija u Veneciju krenuo morem. Istočna obala Jadrana bila je sigurnija ruta. Kroničari bilježe da je papu tijekom putovanja zateklo snažno nevrijeme te je, kako bi izbjegao brodolom, bio prisiljen skloniti se na Palagružu. Papin pratitelj, kardinal Boson, zabilježio je da je papa na Palagruži „radosno i obilno blagovao“.

Predaja kaže da su izmučene putnike na Palagruži gostoljubivo dočekali i nahranili
sardelama komiški ribari. Kao znak zahvalnosti za njihovu pomoć papa im je udijelio poseban
oprost, dopuštajući ribarenje nedjeljom i blagdanima. Na taj neobični papinski posjet i danas
podsjećaju toponimi Popina njiva, Popin brig i Pol Popino.

Nakon što je bura prestala Aleksandar III. je s pratnjom isplovio u smjeru Komiškog zaljeva,
koji se prvi put u izvorima spominje 1146. godine pod imenom Vaccomeza, i to kao „posjed
biševskih benediktinaca“. U to su se vrijeme benediktinci, zbog nesigurnosti i gusarskih
prijetnji, postupno preselili s Biševa u izvorima vode bogat komiški zaljev, koji je nudio bolje
uvjete za život i razvoj zajednice. Samostan i crkvu podigli su na brežuljku Mušter, uzvisini
pogodnoj za obranu, opkoljenoj snažnim zidinama ojačanim s dvije kule. Tijekom kratkog
boravka u Komiži 1177. godine, papa je posjetio i svečano posvetio crkvu svetog Nikole,
središte benediktinskog djelovanja na otoku.

Prema papinskoj ispravi iz 1181. godine, benediktinci su, osim otoka Biševa i crkve sv. Nikole u Komiži, posjedovali i crkvicu sv. Mihovila strateški smještenu na prijevoju s pogledom na čitav Komiški zaljev. Njihove su bile i crkvica sv. Nikole u Dolu kraj Viške luke te crkvica sv. Vida na brežuljku između Velog i Dračevog polja, najplodnijih otočnih površina. 

Boravkom pape Aleksandra III. i potvrdom benediktinskih posjeda, Komiža, Vis i Palagruža našli su se u samom dodiru velikih crkvenih i političkih zbivanja srednjovjekovne Europe. Ono što je započelo kao put prema pomirenju pape i cara u Veneciji, u lokalnom je prostoru ostavilo trajan trag na nazivlje krajolika, sakralnu baštinu i povijesno pamćenje. Tako se u Komiži i na okolnim otocima isprepliću sudbine najmoćnijeg europskog redovničkog reda, jednoga od najvažnijih srednjovjekovnih papa i malih otočnih zajednica. Time su ovi naizgled rubni jadranski prostori postali dijelom europske povijesne cjeline, u kojoj se susreću molitva, rad i more – pravi odraz benediktinske misli ora et labora.