Izgubljeno selo: Dub

Pišući o napuštenim selima na Korčuli, Dub se nikako ne može zaobići. Smješten na zapadnom dijelu otoka Korčule, između Blata i Vele Luke, do Duba se najlakše dolazi cestom koja vodi prema Potirni -selu uz kojeg su Dubljani nekoć bili usko vezani. Dub je u svojim najboljim godinama brojio stotinjak stanovnika: Gornji Dub u kojem su živjele obitelji iz Vele Luke i Donji u kojem su živjele obitelji iz Blata. Crkvu i školu nisu imali, a za sve veće stvari bili su vezani za Velu Luku i Blato gdje su odlazili kupiti potrebne stvari, prodati ribu i drva, ili k liječniku.

Moja sugovornica u ovoj priči bila je gospođa Senka Kosović, (djevojački Favro Velo), rođena 1949. godine. Iako je odrasla u Veloj Luci, njezina je obitelj do 1955. živjela na Dubu. Majka i otac su joj, Marija i Kuzma Favro, živjeli na Dubu, kao i očevi roditelji. Priča u obitelji tete Senke upravo započinje s bakom po ocu, koja je bila jedna od dvije sestre iz obitelji Oreb. Obje sestre Oreb udale su se u obitelji Favro -dvije sestre za dva brata. Jedan par dobio je osmero, a drugi sedmero djece. Bilo je to oko 1890-ih godina i svi su živjeli na Dubu. U obližnjoj su Veloj Luci imali malu kuću i tu su dolazili samo po potrebi npr. kupiti najnužnije namirnice poput brašna i šećera.

IMG_4139 (3)

OBITELJ FAVRO

Najmlađe od sedmero djece drugog para iz Duba bio je otac tete Senke, Kuzma Favro rođen 1912. godine. On je, poput svojih roditelja, sa ženom i djecom živio na Dubu. Odluka o tome bila je iz krajnje praktičnih razloga: na Dubu je bila njegova rodna kuća. U njoj je teta Senka boravila kao dijete. Kuća je bila kamena, veličine od oko 20m2 s kamenim podom i krovom od kamenih ploča. U njoj su svi su ležali zajedno, na podu prekrivenom daskama na kojima je bila slavnica –nešto poput vreće veličine kreveta napunjene slamom. Pokrivali su se svime što bi im došlo pod ruku pa se teta Senka čak sjeća šatorskog krila koje je otac negdje pronašao. Spavalo se u istoj odjeći u kojoj se preko dana boravilo.

IMG_4158 (2)

Od namještaja, u kući su još bili: muškadur (kutija u funkciji hladnjaka koja je visila sa stropa, napravljena od mrežice, omeđena drvom), trpeza (stol) i banak (klupa za sjedenje). Na rupu u zidu stavile bi se daske i to je bila polica. Neizostavan u kući bio je komin iznad kojeg bi se postavile trpije i ispod njih lonac u kojem se kuhalo povrće ili zelje. Mesa svaki dan nije bilo. Otac je imao puška i lovio je prepelice, a uzgajalo se i svinje. Prema sjećanju tete Senke peći za kruh nije bilo na Dubu pa se odlazilo u Velu Luku. Tamo bi žena koja ima peć napravila uslugu njezinoj, ali i ostalim obiteljima, i ustupila im peć, a oni bi ispekli 8-10 štruca kruha što je bilo dovoljno za tjedan dana. Sve potrebno za umijesiti kruh i drva za peć donosili bi sami, a ženi uslugu za ustupanje peći ne bi platili u novcu, jer novac je malo tko imao, već bi joj se odužili tako što bi je djeca išla poslušat –otišli bi za nju do ljekarne ili obaviti nešto drugo po što ih pošalje. Sjeća se teta Senka kako se znalo dogoditi i da gustrina isteče. Probije se i obitelj ostane bez vode. Onda se trebalo ponovno kod nekoga zadužiti za uslugu, i tako je zapravo čovjek neprestano ovisio o ljudima iz svoje zajednice.

Dub

Na Dubu se odlazilo leći rano, a rano se i ustajalo.

,,NI SE IMALO’’

Teško je danas zamisliti neimaštinu koju su nekadašnje generacije prošle, ali zanimljivo je kako oni koji se toga bar donekle sjećaju gotovo uvijek koriste istu rečenicu: jednostavno se ni imalo! Neimaština je bila generalna pojava.

Uz neimaštinu se u obitelji Favro vezuje i jedna anegdota. Kuzma i Marija Favro vjenčali su se na Tri kralja, 1946. godine, u Veloj Luci, a slavlje su održali u kućici u koju su inače dolazili kada bi trebali u Luku. Kako u kući nije bilo komina, a kamo li grijanja, da bi se oni i svatovi ugrijali potpalili su vatru nasred kuće u kopanjama.

IMG_4169 (2)

Kad bi žena trebala roditi stavilo bi je se na ogotu (ženku mula) i krenulo prema Blatu ili Veloj Luci, pa bi rodila ”gdje je uhvati”.

,,Mama je bila šesna, čista i vridna. Borila se kako bi nešto stekla. Išla bi u drva ili pješke do Blata prodati ribu koju je tata ulovio. Od toga što proda kupila bi ono što nedostaje jer nije bilo ničega. Čak ni ćikare (šalice). Mater bi bila skuhala čaj, metvicu, i poslužila ga u pijat (tanjur). Isto tako bijelu je robu prala u pepelu” –priča moja sugovornica. Dok bi mater prala robu, teta Senka i njeno troje braće i sestara ležali bi u krevetu dok se oprano ne osuši jer je to bilo jedino što su imali za obući. Odjeća koja se oprala sušila bi se na šumu– na dugim cjepanicama naslaganim za zimu. Konopa preko kojeg bi se odjeća stavila sušiti nije bilo. Mogao se kupiti, ali uvijek bi se našlo za kupiti nešto potrebnije od njega. Uz to radio se i domaći sapun. Održavanje osobne higijene se svodilo na to da se voda u lavamanu (umivaoniku) malo stopli i time bi se ljudi podaprali.

KARTANJE, POSJETE I ODLAZAK  S DUBA

Prema sjećanju tete Senke, u njenom je djetinjstvu na Gornjem Dubu živjelo oko 20 članova uže obitelji, te puno pripadnika šire porodice. Cijeli Dub imao je do 100 ljudi i dosta kuća. Kada se jedna od sestara Senkinog oca, Kata, 1930. udala u Blatu na vjenčanom joj je listu pisalo kako je iz Duba, općine Vela Luka.

Ljudi su se na Dubu dobro slagali, a navečer bi naročito bilo živo jer bi se igralo na karte i družilio. Nedjelja je bila dan za posjete, a iako su imali malo, na Dubu bi gost uvijek naišao na gostoprimstvo. Zato je baba teti Senki govorila kako je: ,,uvik potriba imat karatilo vina i peć kruha za ponudit ako ti kogod dođe’’.

IMG_4162 (2)

Ljudi su se na Dubu dobro slagali, ali bijeda ih je s vremenom primorala na iseljavanje. To je iseljavanje započelo prije II. Svjetskog rata, a do 1950-ih već se većina ljudi iz Duba bila iselila. Teti Senki je tako jedna teta otišla u Brazil, jedna u Split, a jedan je barba odselio u Argentinu.

Njen pokojni otac, Kuzma, na Dubu se bavio poljoprivredom. Najprije je imao lozu, kasnije su lozu zamijenile masline. Uz to je u uvali Zaglav lovio ribu, ali to uskoro nije bilo dovoljno za prehraniti šesteročlanu obitelj pa se obitelj poslije II. Svjetskog rata na tri godine preselila u Korčulu gdje je otac dobio posao brodograditelja. Konačni odlazak iz Duba za obitelj Favro dogodio se 1955. godine kada je najstariji brat trebao krenuti u peti razred osnovne škole. Kako je škola u Potirni koju je pohađao imala samo četiri razreda, obitelj se seli u Velu Luku. Iako su ostali vezani za Dub, od tada su odlazili samo vikendom.

IMG_4166 (2)

Najveća kuća na Dubu kuća je obitelji Martinović. Najboljeg imovinskog stanja od svih Dubljana posjedovali su kravu i ovce, a imali su i guvno, peć te klin.

POSLJEDNJE STANOVNICE

Između Gornjeg i Donjeg Duba, točno na pola, bila je stara kuća u kojoj su živjele dvije sestre Velotovice: Jaka i Frana, također Favro. Neudane i potpuno same, one su najvjerojatnije posljednje stanovnice Duba. Iako same od ljudi, uvijek su se šaputale, a društvo su im pravile kokoši i puno mačaka, svaka s imenom. Još ne tako davno, 1986. svojta bi im došla u posjete, malo popričati s njima, a onda je jedna sestra umrla i druga je ostala živjeti sama. Cijeli svoj život provele su na Dubu, a stvari bi im donosili po potrebi.

U Dubu danas već dugo nema nikoga. Većina kuća je srušena, a vlasnici zemljišta dolaze pretežno zbog poljoprivrede, većinom u sezoni maslina.

Oglasi

Potirna: nastanak i propast jednog naselja

Otok Korčula ima nekoliko malih naselja koja su nekoć imala svoje stalne stanovnike i identitet, no danas više ne postoje, bar ne na onaj način na koji su postojala prije. Jedno od njih je Potirna – naselje na zapadnom dijelu Korčule koje je imalo školu i brojilo preko 200 stanovnika, a danas su kuće većinom napuštene ili pretvorene u vikendice. Ovo je priča o tome kako je jedno naselje na otoku nastalo i nestalo, kako se u njemu živjelo i gdje su mu danas stanovnici i njihovi potomci.

Moj sugovornik bio je gospodin Kuzma Petković Borčić, rođen 15.03.1932. u najstarijoj obitelji u Potirni. Prema predaji obitelji Petković Borčić, upravo je njihov predak prvi stanovnik Potirne – naselja koje je ime dobilo po obližnjem polju ili, bolje rečeno, plodnoj krškoj zaravni kakvu otočani nazvaju poljem. Dokaze za to obitelj Petković pronalazi u prvim katastarskim mapama iz 1836. u kojima su na području današnje Potirne zabilježena tek dva naselja: Borčići i Šimunovići. Prvi poznati predak obitelji Petković Borčić (po kojem je obitelj dobila nadimak jer je žrvanj za žito vezao za bor), na Korčulu je došao iz Njeguša pokraj Boke Kotorske oko 1750.-ih. Nastanio se uz more u uvali Lovišća, a onda je pred gusarima pobjegao na područje Potirne i tamo zasnovao obitelj. Uz njega polje su nastanile obitelji Šimunović, Šeman, Cvitanović i Favro, a u nadolazećim desetljećima započelo je masovnije naseljavanje područja koje dobija ime Potirna i dijeli se na Gornju i Donju Potirnu.

Potirna

Adresa u Potirni

OBITELJSKA KUĆA: Što je nekada bio luksuzni namještaj?

U Potirni su nekada živjele dvije vrste stanovnika. Prvi su bili oni privremeni koji su tu imali ”stan” u kojem se boravilo tijekom obavljanja određene poljoprivredne djelatnosti, ili tijekom ljeta, i njih se nije smatralo ”pravim” Potirnjanima. Drugi su bili oni koji su tu bili stalno, cijele godine, poput obitelji barbe Kuzme.

On, njegovi roditelji, tri brata, sestra i baba živjeli su zajedno. Imali su dvije gustrine radi opskrbe pitkom vodom i dvije kuće isth dimenzija (9 × 6 m2) te pored njih komin. Raspored je bio takav da je u jednom dijelu bila pregrađena spavaća soba roditelja, a u drugom babin krevet. Odvojeno je bio prostor za djecu. Sva su djeca ležala zajedno, često s glavom okrenutom tamo gdje su onom drugom bile noge kako bi lakše stali. Nisu imali krevet nego su spavali na slavnicimadracu nadjeveno slamom, a pokrivali su se suknicama – suknenim lancunom ili starinskim krturom koji bi se sklepao od onoga što se imalo. Suknice su žene radile od domaće vune, prevši je na kolu koje su zvale krosno.  Kako je krosno u Potirni ipak bilo rijetko, suknice bi se najčešće naručile od žena koje su ih radile u Veloj Luci ili Blatu. Ako suknice nisu bile dovoljne, za hladnih noći noge bi se pokrile tipnicama – pokrivalom koje je stajalo ispod mazginog sedla.

IMG_4072

Kad bičva pukne ona se, po starinsku, izmenda na gljivi

Sama kuća imala je nekoliko vrijednih komada namještaja poput škrinje koju je u dotu donijela baba kada se udala. U jednom se kraju škrinje, pomalo skrivena, nalazila kotula. Kotula je bila neka vrsta starinskog sefa: imala je poseban poklopac i mogla se zaključati pa se u njoj držalo obiteljski nakin, novac, vrijedne dokumente. Drugi dio namještja bio je kašun – veliki sanduk s poklopcem koji se također mogao zaključati, a služio je kao špajza za pohranu tjestenine, kruha, brašna… Vjerojatno najvrjedniji komad namještaja u kući, prisjeća se bara Kuzma, bio je komo koji je pak njegova majka donijela u dotu. Velikih dimenzija, po cijeloj je dužini imao škafetine (ladice). Svaka ladica pripadala je jednom članu obitelji za pohranu odjeće umjesto ormara.

Dnevni život se odvijao u kominu: maloj prostoriji s otvorenim kaminom oko kojeg je stajao škamel ili puntižel – daska za sjedenje. Gdje se je kuhalo tu se je i jelo, za trpezom (stolom), oko koje su bili banci – debele klupe na kojima se sjedilo. Jeli su svi zajedno iz terine – velike emajlirane posude slične onoj kakva se i danas koristi za pripremu zelja. Djeca su sjedila bliže terini, klečeći na bancima, i međusobno se tukla laktovima kako bi što lakše došla do onoga što je u posudi. Na jelovniku su najčešće bili zelje i kaša te za boljih dana tjestenina.

IMG_4084

Gustrina kao temelj života

Oni najmanji sjedili su na tipancu i također bi im se hrana poslužila na jednom tanjuru. Ako dijete pak nije moglo samostalno žvakati hranu, hranile bi ga mama ili baka tako što bi zelje prvo stavile u svoja usta, prožvakale i tek onda dale djetetu.

ŽIVOT U POTIRNI: Glad za kruhom

Osim u Potirni, obitelj Petković Borčić imala je kućicu i u obližnjoj Veloj Luci. Tu bi ostajali prespavati kada bi dolazili na misu. Tijekom tjedna Potirnjani bi svakodnevno dolazili u Velu Luku prodati ribu i drva i time kupiti potrebne stvari poput tjestenine, konca, igle, zakrpi za odjeću i o prazniku mesa. Osim u Velu Luku odlazilo se i u 12 km udaljeno Blato iz istih razloga.

Ribe su Potirnjani imali dovoljno. Lovili su je barkama koje su im stajale u obližnjim uvalama, sa mrežom potegačom. Potezalo se ručno na mulinele.

IMG_4086

Meso se također imalo od životinja koje su gojili no znalo se je kad je stajun za ubijanje životinja pa se je van toga meso kupovalo. Zanimljivo je da se sol nikada nije kupovala – ona se skupljala u uvalama po stijenama.

Kruh se mijesio i pekao jednom tjedno od pšenice koju su ljudi sami uzgojili i želi. U cijeloj Potirni bilo je tek nekoliko peći za kruh, u većim kućama. Običaj je bio da se najednom ispeče 7-8 velikih kruhova, kojima se onda raspolagalo kroz tjedan. Majka bi obično dala krišku (fetu) djeci koja su se igrala, ali vrlo pažljivo i ne onoliko koliko su djeca htjela. Kruh se jeo s maslinovim uljem, ili, ako se ubila svinja, s mašću, ali to je bio luksuz. Kolači su se pekli za blagdane i to su bile tradicionane slastice poput pršurata, lumblije, sirnice.

OTVARANJE ŠKOLE, TALIJANSKA OKUPACIJA I ZBIJEG U AFRIKU

Sve do 1940. mali su Potirnjani baš poput njihovih roditelja svakodnevno odlazili u 7 km udaljenu Velu Luku no iz drugog razloga – kako bi pohađali školu. Barba se Kuzma sjeća svog starijeg brata koji je svaki dan išao pješke bos, ljeti i zimi, sat vremena kozjim putem preko brda.

Onda se 1940. po prvi puta otvorila škola u Potirni. Brojila je skoro 30 učenika mješanog uzrasta i barba Kuzma je bio njezina prva generacija. Tu je krenuo u prvi razred i pola drugog, no učitelj iz Potirne uskoro je mobiliziran, a Talijani su postavili svoju učiteljicu. Bilo je to vrijeme Drugog svjetskog rata.

Obitelj Petković Borčić za Talijane je bila pobunjenička –di rebelli. Najstariji brat poginuo je u partizanima, oca su odveli u logor, a kuću zapalili pa je Kuzma Petković s majkom otišao u zbjeg u Afriku gdje je završio drugi razred. U Africi je prvi put dobio cipele i vidio čokoladu.

Potirna, vrt

..Glad, nevoja, strah, bježanje. U svemu tome čovjek brzo ostari” – kaže barba Kuzma prisjećajući se dolaska njemačkih vojnika u Potirnu. Njihova je straža bila na glavici sv. Jurja odakle su imali dobar nadzor, zato su se ljudi iz sela noću iskradali i odlazili u obližnju uvalu Zaklopaticu. Tu su čekali brod koji bi ih odveo u zbijeg – najprije na Vis, a poslije čak do daleke Afrike. Kako se nije znalo kad će brod doći, ljudi bi i po desetak puta odlazili u uvalu u nadi da će ga dočekati, čekajući skriveni u šumi. Jednom prilikom, čekajući brod, barba Kuzma je bio s prijateljima od kojih je jedan uočio konzervu koju je nanijelo more. More je nagrizlo metal, a unutra je bio margarina. Prijatelj je pomirisao konzervu i umjesto pokvarenog margarina namirisao je i uzviknuo: sir!, pa su zajedno pojeli konzeru očistivši je do kraja. Te večeri nitko od njih nije oka sklopio, a kako nije bilo wc-a, nego se sve obavljalo u prirodi, mještani su ih zbog smrada tjerali od sebe.

MLADENAŠTVO

Sobodno vrijeme mladi Potirnjani nekoć su kratili plesovima, pogotovo tijekom poklada. Zanimljivo je kako su se najveći plesovi održali upravo tijekom Drugog svjetskog rata. Mjesto održavanja plesova najčešće bi bila nova, još neuređena kuća čiji bi prostor na sezonu ili dvije ustupio vlasnik u zamjenu za novčanu naknadu od prodanih ulaznica. Prikupljenim novcem vlasnik bi kasnije opremio kuću.

Dvor u Potirni

Dvor u Potirni

Godine 1948. barba Kuzma nastavlja školovanje i odlazi u tehničku školu u Splitu. Nakon završetka vraća se u Velu Luku. Škola mu je, kaže, donekle donijela ”loš imidž”. ,,Govorili su za mene da sam skulan, i da pribiram”, prisjeća se barba Kuzma objašnjavajući kako su mu sumještani spočitavali da se previše premišlja oko izbora cure. Međutim svoju ženu Mariju upoznao je baš nakon povratka iz Splita i nju je, izmeđuostalog, osvojio pjevanjem serenada pod prozorom.

Bračni par Marija i Kuzma Petković

Bračni par Marija i Kuzma Petković

Po starinsku, s curama se moglo pričati dok kampanel ne odzvoni Zdravu Mariju (sat na zvoniku otkuca 18:30). Nakon toga cure su morale kući, a muški su ostajali sa svojim društvom, klapom, koje se nastavljalo družiti. Muške klape obično bi noć provele tako što bi obišle prozor svake cure koja se nekome u klapi sviđala te bi zapjevali serenadu. Ako si pošla spat, bila ti laka noć. Anđeli od raja bili ti na pomoć, bili su samo neki od stihova otpjevanih a cappella. Bio je to početak 50-ih godina prošlog stoljeća, a običaj se s vremenom posve izgubio.

Potirna, Korčula

Posljednji stalni stanovnik Donje Potirne

Poslije rata život u Potirni nastavio je novim tijekom. Roditelji barbe Kuzme vratili su se u Potirnu te popravili krov kuće koju su Talijani zapalili, međutim djeca su odrasla i krenula svojim putem, daleko od rodne kuće.

Danas su napuštene poljske kuće u Potirni tek spomenik nekadašnjeg života, a samo naselje služi za ljetni odmor onima koji tu imaju vikendice.