Pišući o napuštenim selima na Korčuli, Dub se nikako ne može zaobići. Smješten na zapadnom dijelu otoka Korčule, između Blata i Vele Luke, do Duba se najlakše dolazi cestom koja vodi prema Potirni -selu uz kojeg su Dubljani nekoć bili usko vezani. Dub je u svojim najboljim godinama brojio stotinjak stanovnika: Gornji Dub u kojem su živjele obitelji iz Vele Luke i Donji u kojem su živjele obitelji iz Blata. Crkvu i školu nisu imali, a za sve veće stvari bili su vezani za Velu Luku i Blato gdje su odlazili kupiti potrebne stvari, prodati ribu i drva, ili k liječniku.

Moja sugovornica u ovoj priči bila je gospođa Senka Kosović, (djevojački Favro Velo), rođena 1949. godine. Iako je odrasla u Veloj Luci, njezina je obitelj do 1955. živjela na Dubu. Majka i otac su joj, Marija i Kuzma Favro, živjeli na Dubu, kao i očevi roditelji. Priča u obitelji tete Senke upravo započinje s bakom po ocu, koja je bila jedna od dvije sestre iz obitelji Oreb. Obje sestre Oreb udale su se u obitelji Favro -dvije sestre za dva brata. Jedan par dobio je osmero, a drugi sedmero djece. Bilo je to oko 1890-ih godina i svi su živjeli na Dubu. U obližnjoj su Veloj Luci imali malu kuću i tu su dolazili samo po potrebi npr. kupiti najnužnije namirnice poput brašna i šećera.

OBITELJ FAVRO

Najmlađe od sedmero djece drugog para iz Duba bio je otac tete Senke, Kuzma Favro rođen 1912. godine. On je, poput svojih roditelja, sa ženom i djecom živio na Dubu. Odluka o tome bila je iz krajnje praktičnih razloga: na Dubu je bila njegova rodna kuća. U njoj je teta Senka boravila kao dijete. Kuća je bila kamena, veličine od oko 20m² s kamenim podom i krovom od kamenih ploča. U njoj su svi su ležali zajedno, na podu prekrivenom daskama na kojima je bila slavnica –nešto poput vreće veličine kreveta napunjene slamom. Pokrivali su se svime što bi im došlo pod ruku pa se teta Senka čak sjeća šatorskog krila koje je otac negdje pronašao. Spavalo se u istoj odjeći u kojoj se preko dana boravilo.

Od namještaja, u kući su još bili: muškadur (kutija u funkciji hladnjaka koja je visila sa stropa, napravljena od mrežice, omeđena drvom), trpeza (stol) i banak (klupa za sjedenje). Na rupu u zidu stavile bi se daske i to je bila polica. Neizostavan u kući bio je komin iznad kojeg bi se postavile trpije i ispod njih lonac u kojem se kuhalo povrće ili zelje. Mesa svaki dan nije bilo. Otac je imao puška i lovio je prepelice, a uzgajalo se i svinje. Prema sjećanju tete Senke peći za kruh nije bilo na Dubu pa se odlazilo u Velu Luku. Tamo bi žena koja ima peć napravila uslugu njezinoj, ali i ostalim obiteljima, i ustupila im peć, a oni bi ispekli 8-10 štruca kruha što je bilo dovoljno za tjedan dana. Sve potrebno za umijesiti kruh i drva za peć donosili bi sami, a ženi uslugu za ustupanje peći ne bi platili u novcu, jer novac je malo tko imao, već bi joj se odužili tako što bi je djeca išla poslušat –otišli bi za nju do ljekarne ili obaviti nešto drugo po što ih pošalje. Sjeća se teta Senka kako se znalo dogoditi i da gustirna isteče. Probije se i obitelj ostane bez vode. Onda se trebalo ponovno kod nekoga zadužiti za uslugu, i tako je zapravo čovjek neprestano ovisio o ljudima iz svoje zajednice.

,,NI SE IMALO’’

Teško je danas zamisliti neimaštinu koju su nekadašnje generacije prošle, ali zanimljivo je kako oni koji se toga bar donekle sjećaju gotovo uvijek koriste istu rečenicu: jednostavno se ni imalo! Neimaština je bila generalna pojava.

Uz neimaštinu se u obitelji Favro vezuje i jedna anegdota. Kuzma i Marija Favro vjenčali su se na Tri kralja, 1946. godine, u Veloj Luci, a slavlje su održali u kućici u koju su inače dolazili kada bi trebali u Luku. Kako u kući nije bilo komina, a kamo li grijanja, da bi se oni i svatovi ugrijali potpalili su vatru nasred kuće u kopanjama.

,,Mama je bila šesna, čista i vridna. Borila se kako bi nešto stekla. Išla bi u drva ili pješke do Blata prodati ribu koju je tata ulovio. Od toga što proda kupila bi ono što nedostaje jer nije bilo ničega. Čak ni ćikare (šalice). Mater bi bila skuhala čaj, metvicu, i poslužila ga u pijat (tanjur). Isto tako bijelu je robu prala u pepelu” –priča moja sugovornica. Dok bi mater prala robu, teta Senka i njeno troje braće i sestara ležali bi u krevetu dok se oprano ne osuši jer je to bilo jedino što su imali za obući. Odjeća koja se oprala sušila bi se na šumu– na dugim cjepanicama naslaganim za zimu. Konopa preko kojeg bi se odjeća stavila sušiti nije bilo. Mogao se kupiti, ali uvijek bi se našlo za kupiti nešto potrebnije od njega. Uz to radio se i domaći sapun. Održavanje osobne higijene se svodilo na to da se voda u lavamanu (velikoj posudi, danas napravljenoj od plastike, koja se koristila umjesto umivaoniku) malo stopli i time bi se ljudi podaprali.

KARTANJE, POSJETE I ODLAZAK  S DUBA

Prema sjećanju tete Senke, u njenom je djetinjstvu na Gornjem Dubu živjelo oko 20 članova uže obitelji, te puno pripadnika šire porodice. Cijeli Dub imao je do 100 ljudi i dosta kuća. Kada se jedna od sestara Senkinog oca, Kata, 1930. udala u Blatu na vjenčanom joj je listu pisalo kako je iz Duba, općine Vela Luka.

Ljudi su se na Dubu dobro slagali, a navečer bi naročito bilo živo jer bi se igralo na karte i družilio. Nedjelja je bila dan za posjete, a iako su imali malo, na Dubu bi gost uvijek naišao na gostoprimstvo. Zato je baba teti Senki govorila kako je: ,,uvik potriba imat karatilo vina i peć kruha za ponudit ako ti kogod dođe’’.

Ljudi su se na Dubu dobro slagali, ali bijeda ih je s vremenom primorala na iseljavanje. To je iseljavanje započelo prije II. Svjetskog rata, a do 1950-ih već se većina ljudi iz Duba bila iselila. Teti Senki je tako jedna teta otišla u Brazil, jedna u Split, a jedan je barba odselio u Argentinu.

Njen pokojni otac, Kuzma, na Dubu se bavio poljoprivredom. Najprije je imao lozu, kasnije su lozu zamijenile masline. Uz to je u uvali Zaglav lovio ribu, ali to uskoro nije bilo dovoljno za prehraniti šesteročlanu obitelj pa se obitelj poslije II. Svjetskog rata na tri godine preselila u Korčulu gdje je otac dobio posao brodograditelja. Konačni odlazak iz Duba za obitelj Favro dogodio se 1955. godine kada je najstariji brat trebao krenuti u peti razred osnovne škole. Kako je škola u Potirni koju je pohađao imala samo četiri razreda, obitelj se seli u Velu Luku. Iako su ostali vezani za Dub, od tada su odlazili samo vikendom.

POSLJEDNJE STANOVNICE

Između Gornjeg i Donjeg Duba, točno na pola, bila je stara kuća u kojoj su živjele dvije sestre Velotovice: Jaka i Frana, također Favro. Neudane i potpuno same, one su najvjerojatnije posljednje stanovnice Duba. Iako same od ljudi, uvijek su se šaputale, a društvo su im pravile kokoši i puno mačaka, svaka s imenom. Još ne tako davno, 1986. svojta bi im došla u posjete, malo popričati s njima, a onda je jedna sestra umrla i druga je ostala živjeti sama. Cijeli svoj život provele su na Dubu, a stvari bi im donosili po potrebi.

U Dubu danas već dugo nema nikoga. Većina kuća je srušena, a vlasnici zemljišta dolaze pretežno zbog poljoprivrede, većinom u sezoni maslina.