Neka je živo i zdravo. I muško!

Iako se ne može birati, želje oko spola djeteta uvijek postoje. Nekad je u Dalmaciji važila ona: neka je živo i zdravo. I muško. To donekle potvrđuje i ne tako davna priča o čovjeku čija kći jedinica zatrudni nakon što su se stariji u kući već polako bili pomirli da će ostat stara divna. Trudnica je odlazila na redovne preglede i doktor joj je na jednom od njih otkrio spol djeteta: čestitam, muško je! Kći javlja ocu, budućem djedu, i on ne zna gdje bi sa sobom od sreće. Stiže muško, stiže nasljednik! A što sad? Pituraj sve! Pituraj sobu za dite u plavo, pituraj boravak u plavo, ma neka i fasada na kući bude plava da vide susidi da dolazi sin! Ide kćer nakon mjesec dana ponovno na pregled, doktor gleda, provjerava spol, kaže: gospođo, ipak je žensko. Ništa, zovi opet doma, javi didi: ,,Tata, kaže doktor da je ipak žensko.’’ ,,Žensko? Ma ne može bit!” –kaže uzrujani dida. On je već opitura fasadu, a doktor mu sad govori da je žensko. Cilo susidstvo će mu se smijat! ,,Reci mu neka gleda opet jer je fali!‘‘, govori budući dida. ,,Krivo je gleda!‘‘

Dok se još nisam bila udala u našoj su obitelji žene uvijek bile u većini. Nemam brata, moji barbe nemaju sinove, samo kćeri. Toliko ženskih, da su nam i mačke skoro uvijek bile ženske. I tako je otac dugo živio s tri žene u kući, ili, kako bi on rekao: vječno u manjini, a onda mu se jednu zimu bila doselila još i punica. Bio je zaista blaženi među ženama, ili, rekli bi neki, bidan čovik. Da slučajno ima tri kćeri, za najmlađu bi se uvijek govorilo kako je trebala biti, a što drugo nego: muško. Međutim, ja još nisam vidjela muškarca koji živi samo sa ženama, a da mu je loše. Jedino što mora je biti nešto strpliviji oko čekanja u redu na kupaonicu, i to je sve.

Prošlog su me ljeta gosti više puta pitali zašto kuće u Dalmaciji najčešće nemaju obojane i sređene fasade? Moram priznati da me pitanje zateklo. Gledam okolo što oni to govore i ispada da su u pravu. Veliki dio kuća boje je betona –ili cijele ili do pola. Možda je razlog tome jedan od otočkih običaja da se, kada gradite kuću, obavezno sagradi i kat na kojem će jednog dana živjeti sin s obitelji. Kat se sagradi, ali kuća stalno čeka neke preinake koje će napraviti sin kada se oženi, i tako fasade stoje sive, u nikad dovršenoj gradnji. Razlog su dijelom i nove generacije koje vole otići dalje od roditelja i osamostaliti se, puštajući da katovi koji su im bili namijenjeni lagano propadaju. Bilo kako bilo, možda je baš nedostatak muških nasljednika razlog zašto je moj otac odlučio živjeti u stambenoj zgradi. Nema katova, nema brige oko fasade, a zetovima je poručio: takac-makac! Ili, u prijevodu, što uzmeš tvoje je i više ne vraćaj.

Jednom mi se dogodilo da mi je stara žena zaželila da rodim bebuna. Što je to bebun, pitate se? To je, izgleda, muška beba. Njena želja bila je toliko snažna i praznovjerna, da mi, u želji za muškim nasljednikom, nije čak poželjela ni bebu, nego eto bebuna, bojeći se valjda da će želja razaznati kako je imenica beba ženskog roda. Nekoliko godina poslije bebun se rodio i onda su mi rekli da je lijepo imati sina, ali: nema ti do kćeri! –Znaš, kaže meni jedna iskusna mama, ja sam prvo rodila sina, ali dok nisam rodila kćer nije to bilo to. Ona, ma ona je moja prijateljica, to je nešto neopisivo! Kćer te razumi, ona je privrženija. Ne kažu bezveze stari: tko ima kćer, ima i sina i kćer! A muška djeca? Ma to je divlje, razulareno, a kad narastu otiđu, nađu žene, a ti postaješ uvijek kriva svekrva. Ali nema veze, valjda će drugo biti žensko! Eto, uvijek mi je drago kada su ljudi tako lijepo iskreni jer to je sve što novopečena mama želi čuti.   

Možda smo naglašavanju razlika između muške i ženske djece dijelom krive i mi mame jer kad žena rodi dječaka, kao da počinje utrka čiji je nestašniji. -Znaš, tuži se jedna mama na kavi prijateljicama, on nema minute mira! Trči po kući, na sve se penje, stalno ga moram gledati. Ako je slučajno miran znači da ima temperaturu!”Ma, to ti je ništa, govori druga. Ja više ni kavu ne mogu popiti. Da ga je ovdje pustiti, sve bi ove šalice bile razbijene. Svaki dan nešto slomije, napravi nam dnevno 100 kuna šteta. -Eh, na to će treća, meni se moj jučer doslovno na glavu popeo. Ne znam više kako išta uspijem napraviti. I tako tri mame sjede i suosjećajno se gledaju, jer ne zna nitko kako je samo izazovno imati male farabute. Da su curice, sada bi sigurno mirno sjedili i slušali mame dok pričaju.

Kod nas u Dalmaciji zapravo uopće nije važno je li muško ili žensko, važno je da se ima o čemu pričati. Ako je dečko pričat ćemo kako mu nitko ne može stati na kraj, ako je curica onda se već nađe nešto drugo. Mame djevojčica tako često vole naglasiti kako je prohodala s 9 mjeseci, progovorila s 12, a s godinu i po već je bila spremna za predškolsku!

Ako se pitate što se na kraju dogodilo s didom iz priče na početku, on je u međuvremenu dobio unučicu i voli je više od svega. Fasada na kući i dalje je plava, a djevojčica je nestašna. Rekli bi neki, pravi mali farabut!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s