Oni koji me poznaju znaju da radim kao turistički vodič. Vodiči su vam ljudi koji u svemu vide priču, detalj, doživljaj. Kao što profesorice hrvatskog svugdje primijete gramatičke greške, zubari problematične osmijehe i loše zube, a poljoprivrednici pogledom uvijek traže plodnu zemlju, tako vodiči u svemu traže autentičnost i potencijalnu ponudu. Onu zbog koje ćete se poželjeti vratiti opet.

Prije Korčule osam sam godina živjela u Splitu. Kako je broj gostiju u Splitu rastao, tako se polako svaki kutak grada pretvarao u ponudu. Malo po malo, velika potražnja za smještajem i sadržajima lokalce je iselila iz centra, a uselila bezbrojne šarene izloge i fast food kućice. Da ne bi netko pomislio da imam nešto protiv brze hrane, moram odmah reći kako autentični Split nije isti bez pizze iz pothodnika dok se glasno vrte reklame Radio Brača, ili toplog sendviča za ”na trajket”. Međutim, kada suvenir sezone u starom dijelu grada postane žuta gumena patkica s lovorikom koja bi mogla podsjećati na Dioklecijana, a turisti misle da je nacionalno jelo kebap s krumpirićima, onda nešto jednostavno ne štima.

U mom rodnom mjestu ovakvih problema još nema. Naprotiv, kod nas je potražnja manja, ritam sporiji, pa svaka ponuda može biti osobno i autentično iskustvo. Ali, što napraviti kada gosti dođu na kratki izlet ili im je Vela Luka tek usputna stanica? Kada će tu provesti tek sat vremena, u prolazu. Gdje ih prošetati mjestom da mogu osjetiti ritam lokalnog života, a da pri tome lokalci nisu iza stakla kao kakve egzotične životinje? Mislim da je malo koje mjesto tako autentično, tako živo i izvorno kao Pod Boriće.

Za one koji ne znaju, Pod Boriće je mala plaža smještena odmah pored nekadašnjeg trajektnog pristaništa, u predjelu Bad. Ime je dobila po borovima ispod kojih se nalazi, a lokalci se ovdje kupaju već desetljećima. Pod Boriće nije nikakva fensi plaža, naprotiv. Ručnik ćete prostrti na cement, ruksak s hranom staviti ispod obližnjih borova i to je to. Nema ležaljki, nema mjesta za presvlačenje, nema popratnog sadržaja. Zato ima beskrajnu jednostavnost. Samo cement, more i ljudi – uvijek isti, svatko u svoju uru. I naravno, bakice sa šeširićima koje u 11 sati, dok sunce prži na najjače, lagano plivaju prsno do bova i natrag.

Tu sam dolazila još kao dijete. Bili smo niži razredi osnovne škole i to je bila ona jedna plaža gdje su nas roditelji bez straha puštali da se dođemo kupat sami. Obavezna zabava bilo je skakanje s mosta. Poslije se igralo na karte i doma bi se otišlo kad bi sunce počelo polako zalaziti. Danas su Borići i dalje omiljena dječja destinacija. Ujutro ćete obavezno vidjeti manju djecu i mame. To je moja kategorija. Unazad nekoliko godina svako slobodno jutro provela bih baš Pod Boriće. Čak sam imala i torbu samo za taj događaj. Onu najveću vreću iz Tedija, u koju stane sve: i ručnici, i peraje, i rukavice, kamion, hrana…

Zanimljivo je koliko ljudi tu opušteno dolaze. Ako si u staroj robi za po doma: može. Ako je roba za po doma najgore kategorije (nabužana): može. Dijete je došlo boso: može. Najmanji je došao samo u pelenama: može. Možda je tako opušteno zato što znate da nema crtića kroz jutro. Nema mama dosadno mi je i ono najbolje, toliko će se umoriti da će poslije zaspati. Možda se baš zato, iako nečujan, onaj osjećaj olakšanja kada s djecom napokon dođete na ovu plažu i spustite sve torbe, gotovo može čuti.

Mame se poredaju na ručnicima uz more kao kokoši na gredici, i budno gledaju piliće. Jedna bude zadužena otići po kavu, a kad kava stigne, taj mali komad zidića između plaže i mora postaje najljepši štekat na cijelom Jadranu. Nakon obaveznog: „I ženske, što ima nova?“, uslijedi standardno: „Ema, nemoj u duboko! Toni, pusti sestru na miru! Zvonimire, dođi pojest voće!“ Svi ti povici uskoro se izmiješaju s dječjim smijehom i trkom u jedan ritam ljeta. Kad im dosadi plaža, kad more odnese kantice i pusti se koja suza zbog izgubljene maske, onda se povuku ispod borova. Tu se sada nalazi mali dječji park, dovoljan da se svi zajedno popnu u kućicu od tobogana, braća posvađaju sa sestrama, onda pomire, onda opet posvađaju, i vrate se k moru.

Uz djecu, Pod Boriće obavezno dolaze i umirovljenici. Jedna od najredovitijih kupačica u svojoj 84. godini sigurno je teta Selma Oreb. Njezina redovitost leži i u tome što joj kuća gleda upravo na Boriće, pa joj je tu, kako kaže, najlakše. Borića se sjeća iz vremena kada nije bilo asfalta i kada su se na potezu do škvera izvlačile barke. Borovi i mame koje dolaze s djecom tu su otkad se ona sjeća.

Osim borova, Boriće krasi i pogled na crkvu Gospe od Zdravlja sagrađenu 1886. godine koja je simbol Bada. U njoj se misa služi samo nekoliko puta godišnje, ali na Cvjetnicu i blagdan Gospe od Zdravlja napuni se do posljednjeg mjesta — čak i onog stajaćeg. Iako je danas druga po veličini u mjestu, prvotno je bila zamišljena kao mala kapelica. Zašto je na kraju postala veća, najbolje govori priča tete Selme:

,,Crikvu Gospe od zdravja u Luci su vapijali. Onda su općinari rekli da će je sagradit i stavili su pikete, ali male jer ni bilo puno ljudi. Moj svekar i njegovo društvo koji su tada bili mladići preko noći su pomaknuli pikete i proširili crkvu. Koliko točno u dimenzijama ne bih znala, ali jesu. Domaći su htili da crikva bude veća. Sutra kad su došli građevinari ispoštovali su pikete i tako je sagrađena. Inače bi bila mala kako crkvica u Kale.”

U moru ležaljki, beach barova i raznih ponuda Borići su ostali komadić svakodnevice koji ne glumi ništa, a pruža sve. Mjesto gdje se čovjek osjeća kao doma, čak i kad dođe samo na jednu uru. Mjesto gdje svih znaš, gdje nema gužve ni rezerviranih mjesta. Zato čvrsto vjerujem da bi mijenjati Boriće bila šteta. U moru današnjih renovacija neke su stvari lijepe jer su iste, jer su jednostavne. U toj jednostavnosti, čini se, stanu sve naše uspomene.

Ako ih znamo sačuvati.