Malo tko nije čuo krilaticu: ,,ora et labora’’ – moli i radi. Iza nje stoji sveti Benedikt, osnivač benediktinskog reda, čije su ideje toliko zadužile Europu da se danas slavi kao njezin zaštitnik. 

Benediktinski samostani stoljećima su bili više od samih mjesta molitve – bili su prava mala žarišta kulture. U njima su se prepisivale knjige i čuvalo znanje srednjovjekovne Europe, dok su benediktinski redovnici putovali svijetom, osnivajući samostane i škole te šireći zapadnu kulturu. Na prostoru današnje Hrvatske kroz povijest je postojalo oko stotinu benediktinskih samostana.

Za lijepog vremena i iznimno dobre vidljivosti, s južnih dalmatinskih otoka može se uočiti vrhove poluotoka Gargano, smještenog na talijanskoj strani Jadrana. Upravo iz tog smjera benediktinci su oko 1050. godine došli na Biševo. Ondje su naišli na svećenika Ivana Gaudijeva Grlića, rodom iz Splita, koji je vlastitim novcem na Biševu sagradio crkvu te je posvetio svetom papi Silvestru. Crkvu i svoju službu predao je benediktincima opatije sv. Marije na Tremitima, nadajući se da će i ona procvasti poput manjih samostana koji kojoj su redovnici pripadali. 

Stotinu godina poslije, u srcu srednjeg vijeka, u Europi će se odviti sukob za vlast koji će rezultirati prvim posjetom pape Hrvatskoj ikad. Evo kako je do toga došlo: 

Nakon smrti pape Hadrijana IV. Crkva je 1159. godine za papu okrunila kardinala Orlanda Bandinellija Kiki je preuzeo ime Aleksandar III. S njegovim izborom nije bio zadovoljan i car Svetog Rimskog Carstva, Fridrik I. Barbarossa, koji ne samo da Aleksandra III. nije htio priznati za papu, nego je ustoličio i protupapu pod imenom Viktor IV. Nakon dugih 18 godina borbe za prevlast, Barbarossa se 1177. g. pristao sastati s papom Aleksandrom III. u Veneciji. Kako je kopneni put kroz sjevernu Italiju zbog sukoba s carem bio opasan, papa je iz Anagnija u Veneciju krenuo morem. 

Istočna obala Jadrana bila je najsigurnija ruta, i tako je na svom putu papa prošao kroz današnju Dalmaciju. Predaja govori da je papu tijekom putovanja zateklo snažno nevrijeme te je, kako bi izbjegao brodolom, bio prisiljen skloniti se na Palagružu. Ondje su njega i njegovu pratnju gostoljubivo dočekali komiški ribari. Papin pratitelj, kardinal Boson, zabilježio je da je papa na Palagruži „radosno i obilno blagovao“. Kao znak zahvalnosti za njihovu pomoć papa je ribarima udijelio poseban oprost, dopuštajući lov ribe nedjeljom i blagdanima. Na taj neobični papinski posjet Palagruži i danas podsjećaju toponimi Popina njiva, Popin brig i Pol Popino.

Na svome putu prema sjeveru papa Aleksandar III. zadržao se i u Komiži, mjestu koje se prvi put u izvorima spominje 1146. godine pod imenom Vaccomeza, i to upravo kao posjed biševskih benediktinaca. U to su se vrijeme benediktinci, zbog nesigurnosti i gusarskih prijetnji, postupno preselili s Biševa u izvorima bogat komiški zaljev, koji je nudio bolje uvjete za život i razvoj zajednice. Svoj samostan i crkvu podigli su na brežuljku Mušter, uzvisini pogodnoj za obranu, opkoljenoj snažnim zidinama ojačanim s dvije kule. Tijekom kratkog boravka na Visu 1177. godine, papa je bio gost benediktinskog samostana te je svečano posvetio crkvu svetog Nikole, središte benediktinskog djelovanja na otoku.

Prema papinskoj ispravi iz 1181. godine, benediktinci su, osim otoka Biševa i crkve sv. Nikole u Komiži, posjedovali i crkvicu sv. Mihovila strateški smještenu naprijevoju s pogledom na čitav Komiški zaljev. Njihove su bile i crkvica sv. Nikole u Dolu kraj Viške luke te crkvicasv. Vida na brežuljku između Velog i Dračevog polja, najplodnijih otočnih površina. 

Boravkom pape Aleksandra III. i potvrdom benediktinskih posjeda, Komiža, Vis i Palagruža našli su se u samom dodiru velikih crkvenih i političkih zbivanja srednjovjekovne Europe. Ono što je započelo kao put prema pomirenju pape i cara u Veneciji, u lokalnom je prostoru ostavilo trajan trag na nazivlje krajolika, sakralnu baštinu i povijesno pamćenje. Tako se u Komiži i na okolnim otocima isprepliću sudbine najmoćnijeg europskog redovničkog reda, jednoga od najvažnijih srednjovjekovnih papa i malih otočnih zajednica. Time su ovi naizgled rubni jadranski prostori postali dijelom europske povijesne cjeline, u kojoj se susreću molitva, rad i more – pravi odraz benediktinske misli ora et labora.