Moji prvi sugovornici u ovom serijalu bili su Sonja i Damjan Marov, diplomirani kineziolozi koji su se sa svoje troje djece u ljeto 2024. godine iz Splita preselili u Velu Luku. Marovi su dugo godina živjeli u Splitu, a da pritom nisu ni razmišljali o dolasku na otok. Onda su dobili treće dijete i sve se promijenilo. Pritisnuti između potrebe za većim životnim prostorom i previsokih cijena stanova odlučili su napustiti poznato i, kako kažu, izaći iz zone komfora.

Marove sam posjetila u njihovom domu u Veloj Luci. Na vratima me prvi dočekao četveronožni član – minijaturni američki ovčar Kai. Inteligentan, ali i izrazito živahan i sportski pas, Kai se savršeno uklapa u ritam ove obitelji koja većinu slobodnog vremena provodi vani, u pokretu. Na neki način, baš on dobro ilustrira duh njihove odluke – potrebu za novim prostorom i drugačijim ritmom života. Jutra su im užurbana, ali su ipak pronašli vremena da me ugoste i ispričaju kako su se otočanin i Splićanka (iz fetivog Varoša) snašli na otoku.

Brza selidba i još brža realnost

Prije tri godine obitelj Marov postala je bogatija za najmlađeg, petog člana obitelji. Mali dvosoban stan u kojem su do tada živjeli postao je pretijesan pa su počeli razmišljati što dalje. Prva je opcija bila podizanje kredita i kupnja vlastite nekretnine koju do tada nisu imali. Međutim, tu su naišli na prepreku. Sonja nije imala ugovor za stalno, a Damjan je na novom poslu bio freško zaposlen, pa mogućnost većeg kredita nije postojala.

Nakon dosta razmišljanja i vaganja opcija, izbor je pao na Velu Luku, gdje su odlučili urediti gornji kat Damjanove rodne kuće koji je bio prazan. „Gledali smo stanove za kupnju i imali razne kombinacije, ali znali smo da bismo se jako zadužili, a da ne bismo puno dobili. Kada smo rekli “da” preseljenju krenuli smo junački naprijed. Šprint. Kako bi rekli – uzmi i piči. I tako je nekako i nastavilo.‘‘- objašnjava Damjan.

Prije preseljenja Damjan je imao stalan posao u Dječjem domu Maestral, dok je Sonja bila na porodiljnom dopustu. Oboje su znali da ih dolaskom u Velu Luku, bez osiguranog posla za barem jednog od njih, čeka zahtjevnije razdoblje.  Ipak, presudila je činjenica da će napokon imati vlastiti životni prostor. U kratkom roku pronašli su majstora, uredili stan i preselili se svega dva tjedna prije početka školske godine.

Financije, stres i borba za stabilnost na otoku

Za prvu godinu bez uljepšavanja kažu da im je bila izuzetno teška. Znali su da dolaskom kreću ispočetka: papirologija, prijave, traženje posla. Troje male djece od kojih svako zahtijeva svoje vrijeme i pažnju. Stalni vikend-odlasci u Split kako bi do kraja iselili stvari iz stana. Ritam koji bi svakoga iscrpio. Uz sve to, tu je bio i snažan financijski pritisak. Sonja je bila na porodiljnom, Damjan bez posla. Obitelj je tako  prvih nekoliko mjeseci živjela s manje od jedne plaće.

„Početak je bio grozan, ali znali smo što nas čeka i pripremili smo se na borbu“, priznaje Sonja, koja kaže da su bili spremni na odricanje jer su uvijek gledali širu sliku, a to je mirnije i slobodnije djetinjstvo za svoju djecu.

Prvi poziv za posao stigao je Sonji iz Korčulanskog plivačkog kluba kojem je trebao dodatan trener. ,,U tom trenu nismo imali vrtić za najmlađeg, a ponuđena plaća bila je u visini porodiljnog, ali prihvatila sam posao jer morali smo odnekud krenuti. Ako ostaneš doma, ništa se ne događa – nitko te ne vidi i nitko te ne čuje. Moraš biti aktivan“, objašnjava svoju odluku da ranije prekine roditeljski dopust, a Damjan se nadovezuje:

„Ja nemam posla, ona počinje raditi. Treba odraditi stvari po kući, treba oko djece, treba prilagodba – nama, njima. Posložiti stvari, posložiti glavu. Kaos. Teški kaos“.

Danas Sonja radi u dvije smjene. Ujutro je zamjena u Srednjoj školi u Veloj Luci, a popodne trenerica plivanja u Korčuli. Kući dolazi tek oko 19:30, što joj ne ostavlja puno vremena za obitelj. Damjan pak radi na pola radnog vremena kao stručna zamjena u školi u Smokvici. Zadovoljan je poslom, ali svjestan je da “zamjena” znači da njegov angažman u jednom trenutku može prestati.

Ako svemu dodamo dvoje školaraca i jednog vrtićarca jasno je da njihova svakodnevica traži dobru organizaciju, puno strpljenja ali i svojevrsnu sportsku disciplinu. ,,Trenutno oboje radimo i financijski smo napokon prodisali. Malo po malo neki se pomak ipak vidi”, kaže Damjan optimistično. Međutim tu još uvijek nisu došli ”na svoje”. Za potpunu sreću i financijsku stabilnost nedostaje im jedan stalni posao.

Djeca kao potvrda da nisu pogriješili

Unatoč svim početnim teškoćama, upravo su djeca bila ključni razlog zbog kojeg Sonja i Damjan nisu požalili odluku o preseljenju. „Htjeli smo djeci priuštiti bolji život nego što bi ga možda imali u Splitu. Znam kako je odrastati u Veloj Luci – slobodnije je, sporije i, na neki način, ljepše nego u gradu“, kaže Damjan.

Uz to nisu željeli da im popodneva prolaze u razvoženju djece s jednog kraja grada na drugi, od aktivnosti do aktivnosti. Danas najstariji sin svugdje ide biciklom i uživa u tome što mu je priroda nadohvat ruke.

„Kad smo mu prvi put rekli da se selimo, rekao je da ne bi. A danas – nema šanse da bi se vratio u Split“, kaže Sonja. Slično je bilo i s kćeri: već drugi dan u predškoli rekla je da za vikend ne želi u Split jer je našla prijateljicu.

„Najveće zadovoljstvo nam je vidjeti sretnu djecu. Da je njima loše – čemu sve ovo?“, zaključuje Sonja.

Zdravstvo, škola i stvarnost života na otoku

Zanimalo me i kako gledaju na zdravstvenu skrb i obrazovanje na otoku, ali i kakav je izbor izvannastavnih aktivnosti za djecu.

„Što se zdravstva tiče – ovdje nema pedijatra. Djecu smo ostavili kod pedijatra u Splitu, više zbog osjećaja sigurnosti. Kad je nešto ozbiljnije, liječnici nam izađu u susret s uputnicama, ali sve je ipak kompliciranije nego u gradu“, kaže Sonja.

Sa školom su, pak, zadovoljni. Najstarije dijete je u Splitu pohađalo produženi boravak, no razred je imao 28 učenika, što im se činilo previše za kvalitetan individualni pristup. Danas je u razredu sa 17 učenika i to mu, kažu roditelji, jako odgovara. Manje gužve, više mira. Djeca imaju dobar izbor slobodnih aktivnosti, a na svaku mogu doći pješke ili biciklom.

Ostati ili se vratiti? Savjet iz prve ruke

Za kraj sam ih pitala što bi savjetovali onima koji razmišljaju o preseljenju na otok, ali još vagaju između “da” i “ne”.

„Perspektiva onih koji dolaze s već osiguranim poslom nije ista kao naša. Treba se pripremiti na borbu i na strpljenje. Ako si spreman prihvatiti kompromis odvojenosti od kopna – preseljenje s obitelji ima smisla. Isplati se zbog djece i načina na koji ovdje odrastaju. Da ne vidim dobre strane života na otoku, vratila bih se u Split“, iskrena je Sonja.

U šali dodaju da je možda lakše doći kao par, bez djece. „Tad imaš više slobode – i za posao i za aktivnosti. S djecom se sve mijenja“, kaže Damjan.
„Zato je savjet – doselite se prije djece!“, dodaje Sonja kroz smijeh.

Unatoč svemu, u Veloj Luci planiraju ostati.
„Stavili smo sve na papir – pluseve i minuseve. Nismo prošli sav ovaj put da bismo došli na dvije-tri godine pa opet otišli“, kaže Damjan.
Na pitanje je li odluka o doseljenju u konačnici bila dobra, odgovaraju bez puno razmišljanja:
„Mislimo da je.“