Potirna: nastanak i propast jednog naselja

Otok Korčula ima nekoliko malih naselja koja su nekoć imala svoje stalne stanovnike i identitet, no danas više ne postoje, bar ne na onaj način na koji su postojala prije. Jedno od njih je Potirna – naselje na zapadnom dijelu Korčule koje je imalo školu i brojilo preko 200 stanovnika, a danas su kuće većinom napuštene ili pretvorene u vikendice. Ovo je priča o tome kako je jedno naselje na otoku nastalo i nestalo, kako se u njemu živjelo i gdje su mu danas stanovnici i njihovi potomci.

Moj sugovornik bio je gospodin Kuzma Petković Borčić, rođen 15.03.1932. u najstarijoj obitelji u Potirni. Prema predaji obitelji Petković Borčić, upravo je njihov predak prvi stanovnik Potirne – naselja koje je ime dobilo po obližnjem polju ili, bolje rečeno, plodnoj krškoj zaravni kakvu otočani nazvaju poljem. Dokaze za to obitelj Petković pronalazi u prvim katastarskim mapama iz 1836. u kojima su na području današnje Potirne zabilježena tek dva naselja: Borčići i Šimunovići. Prvi poznati predak obitelji Petković Borčić (po kojem je obitelj dobila nadimak jer je žrvanj za žito vezao za bor), na Korčulu je došao iz Njeguša pokraj Boke Kotorske oko 1750.-ih. Nastanio se uz more u uvali Lovišća, a onda je pred gusarima pobjegao na područje Potirne i tamo zasnovao obitelj. Uz njega polje su nastanile obitelji Šimunović, Šeman, Cvitanović i Favro, a u nadolazećim desetljećima započelo je masovnije naseljavanje područja koje dobija ime Potirna i dijeli se na Gornju i Donju Potirnu.

Potirna

Adresa u Potirni

OBITELJSKA KUĆA: Što je nekada bio luksuzni namještaj?

U Potirni su nekada živjele dvije vrste stanovnika. Prvi su bili oni privremeni koji su tu imali ”stan” u kojem se boravilo tijekom obavljanja određene poljoprivredne djelatnosti, ili tijekom ljeta, i njih se nije smatralo ”pravim” Potirnjanima. Drugi su bili oni koji su tu bili stalno, cijele godine, poput obitelji barbe Kuzme.

On, njegovi roditelji, tri brata, sestra i baba živjeli su zajedno. Imali su dvije gustrine radi opskrbe pitkom vodom i dvije kuće isth dimenzija (9 × 6 m2) te pored njih komin. Raspored je bio takav da je u jednom dijelu bila pregrađena spavaća soba roditelja, a u drugom babin krevet. Odvojeno je bio prostor za djecu. Sva su djeca ležala zajedno, često s glavom okrenutom tamo gdje su onom drugom bile noge kako bi lakše stali. Nisu imali krevet nego su spavali na slavnicimadracu nadjeveno slamom, a pokrivali su se suknicama – suknenim lancunom ili starinskim krturom koji bi se sklepao od onoga što se imalo. Suknice su žene radile od domaće vune, prevši je na kolu koje su zvale krosno.  Kako je krosno u Potirni ipak bilo rijetko, suknice bi se najčešće naručile od žena koje su ih radile u Veloj Luci ili Blatu. Ako suknice nisu bile dovoljne, za hladnih noći noge bi se pokrile tipnicama – pokrivalom koje je stajalo ispod mazginog sedla.

IMG_4072

Kad bičva pukne ona se, po starinsku, izmenda na gljivi

Sama kuća imala je nekoliko vrijednih komada namještaja poput škrinje koju je u dotu donijela baba kada se udala. U jednom se kraju škrinje, pomalo skrivena, nalazila kotula. Kotula je bila neka vrsta starinskog sefa: imala je poseban poklopac i mogla se zaključati pa se u njoj držalo obiteljski nakin, novac, vrijedne dokumente. Drugi dio namještja bio je kašun – veliki sanduk s poklopcem koji se također mogao zaključati, a služio je kao špajza za pohranu tjestenine, kruha, brašna… Vjerojatno najvrjedniji komad namještaja u kući, prisjeća se bara Kuzma, bio je komo koji je pak njegova majka donijela u dotu. Velikih dimenzija, po cijeloj je dužini imao škafetine (ladice). Svaka ladica pripadala je jednom članu obitelji za pohranu odjeće umjesto ormara.

Dnevni život se odvijao u kominu: maloj prostoriji s otvorenim kaminom oko kojeg je stajao škamel ili puntižel – daska za sjedenje. Gdje se je kuhalo tu se je i jelo, za trpezom (stolom), oko koje su bili banci – debele klupe na kojima se sjedilo. Jeli su svi zajedno iz terine – velike emajlirane posude slične onoj kakva se i danas koristi za pripremu zelja. Djeca su sjedila bliže terini, klečeći na bancima, i međusobno se tukla laktovima kako bi što lakše došla do onoga što je u posudi. Na jelovniku su najčešće bili zelje i kaša te za boljih dana tjestenina.

IMG_4084

Gustrina kao temelj života

Oni najmanji sjedili su na tipancu i također bi im se hrana poslužila na jednom tanjuru. Ako dijete pak nije moglo samostalno žvakati hranu, hranile bi ga mama ili baka tako što bi zelje prvo stavile u svoja usta, prožvakale i tek onda dale djetetu.

ŽIVOT U POTIRNI: Glad za kruhom

Osim u Potirni, obitelj Petković Borčić imala je kućicu i u obližnjoj Veloj Luci. Tu bi ostajali prespavati kada bi dolazili na misu. Tijekom tjedna Potirnjani bi svakodnevno dolazili u Velu Luku prodati ribu i drva i time kupiti potrebne stvari poput tjestenine, konca, igle, zakrpi za odjeću i o prazniku mesa. Osim u Velu Luku odlazilo se i u 12 km udaljeno Blato iz istih razloga.

Ribe su Potirnjani imali dovoljno. Lovili su je barkama koje su im stajale u obližnjim uvalama, sa mrežom potegačom. Potezalo se ručno na mulinele.

IMG_4086

Meso se također imalo od životinja koje su gojili no znalo se je kad je stajun za ubijanje životinja pa se je van toga meso kupovalo. Zanimljivo je da se sol nikada nije kupovala – ona se skupljala u uvalama po stijenama.

Kruh se mijesio i pekao jednom tjedno od pšenice koju su ljudi sami uzgojili i želi. U cijeloj Potirni bilo je tek nekoliko peći za kruh, u većim kućama. Običaj je bio da se najednom ispeče 7-8 velikih kruhova, kojima se onda raspolagalo kroz tjedan. Majka bi obično dala krišku (fetu) djeci koja su se igrala, ali vrlo pažljivo i ne onoliko koliko su djeca htjela. Kruh se jeo s maslinovim uljem, ili, ako se ubila svinja, s mašću, ali to je bio luksuz. Kolači su se pekli za blagdane i to su bile tradicionane slastice poput pršurata, lumblije, sirnice.

OTVARANJE ŠKOLE, TALIJANSKA OKUPACIJA I ZBIJEG U AFRIKU

Sve do 1940. mali su Potirnjani baš poput njihovih roditelja svakodnevno odlazili u 7 km udaljenu Velu Luku no iz drugog razloga – kako bi pohađali školu. Barba se Kuzma sjeća svog starijeg brata koji je svaki dan išao pješke bos, ljeti i zimi, sat vremena kozjim putem preko brda.

Onda se 1940. po prvi puta otvorila škola u Potirni. Brojila je skoro 30 učenika mješanog uzrasta i barba Kuzma je bio njezina prva generacija. Tu je krenuo u prvi razred i pola drugog, no učitelj iz Potirne uskoro je mobiliziran, a Talijani su postavili svoju učiteljicu. Bilo je to vrijeme Drugog svjetskog rata.

Obitelj Petković Borčić za Talijane je bila pobunjenička –di rebelli. Najstariji brat poginuo je u partizanima, oca su odveli u logor, a kuću zapalili pa je Kuzma Petković s majkom otišao u zbjeg u Afriku gdje je završio drugi razred. U Africi je prvi put dobio cipele i vidio čokoladu.

Potirna, vrt

..Glad, nevoja, strah, bježanje. U svemu tome čovjek brzo ostari” – kaže barba Kuzma prisjećajući se dolaska njemačkih vojnika u Potirnu. Njihova je straža bila na glavici sv. Jurja odakle su imali dobar nadzor, zato su se ljudi iz sela noću iskradali i odlazili u obližnju uvalu Zaklopaticu. Tu su čekali brod koji bi ih odveo u zbijeg – najprije na Vis, a poslije čak do daleke Afrike. Kako se nije znalo kad će brod doći, ljudi bi i po desetak puta odlazili u uvalu u nadi da će ga dočekati, čekajući skriveni u šumi. Jednom prilikom, čekajući brod, barba Kuzma je bio s prijateljima od kojih je jedan uočio konzervu koju je nanijelo more. More je nagrizlo metal, a unutra je bio margarina. Prijatelj je pomirisao konzervu i umjesto pokvarenog margarina namirisao je i uzviknuo: sir!, pa su zajedno pojeli konzeru očistivši je do kraja. Te večeri nitko od njih nije oka sklopio, a kako nije bilo wc-a, nego se sve obavljalo u prirodi, mještani su ih zbog smrada tjerali od sebe.

MLADENAŠTVO

Sobodno vrijeme mladi Potirnjani nekoć su kratili plesovima, pogotovo tijekom poklada. Zanimljivo je kako su se najveći plesovi održali upravo tijekom Drugog svjetskog rata. Mjesto održavanja plesova najčešće bi bila nova, još neuređena kuća čiji bi prostor na sezonu ili dvije ustupio vlasnik u zamjenu za novčanu naknadu od prodanih ulaznica. Prikupljenim novcem vlasnik bi kasnije opremio kuću.

Dvor u Potirni

Dvor u Potirni

Godine 1948. barba Kuzma nastavlja školovanje i odlazi u tehničku školu u Splitu. Nakon završetka vraća se u Velu Luku. Škola mu je, kaže, donekle donijela ”loš imidž”. ,,Govorili su za mene da sam skulan, i da pribiram”, prisjeća se barba Kuzma objašnjavajući kako su mu sumještani spočitavali da se previše premišlja oko izbora cure. Međutim svoju ženu Mariju upoznao je baš nakon povratka iz Splita i nju je, izmeđuostalog, osvojio pjevanjem serenada pod prozorom.

Bračni par Marija i Kuzma Petković

Bračni par Marija i Kuzma Petković

Po starinsku, s curama se moglo pričati dok kampanel ne odzvoni Zdravu Mariju (sat na zvoniku otkuca 18:30). Nakon toga cure su morale kući, a muški su ostajali sa svojim društvom, klapom, koje se nastavljalo družiti. Muške klape obično bi noć provele tako što bi obišle prozor svake cure koja se nekome u klapi sviđala te bi zapjevali serenadu. Ako si pošla spat, bila ti laka noć. Anđeli od raja bili ti na pomoć, bili su samo neki od stihova otpjevanih a cappella. Bio je to početak 50-ih godina prošlog stoljeća, a običaj se s vremenom posve izgubio.

Potirna, Korčula

Posljednji stalni stanovnik Donje Potirne

Poslije rata život u Potirni nastavio je novim tijekom. Roditelji barbe Kuzme vratili su se u Potirnu te popravili krov kuće koju su Talijani zapalili, međutim djeca su odrasla i krenula svojim putem, daleko od rodne kuće.

Danas su napuštene poljske kuće u Potirni tek spomenik nekadašnjeg života, a samo naselje služi za ljetni odmor onima koji tu imaju vikendice.

 

Oglasi

Severinina ljubavna priča na otoku Korčuli

Villa rustica starorimska je ladanjska vila namijenjena za stanovanje i gospodarstvo. Svaka villa rustica sastojala se od raskošnog zdanja smještenog u središtu velikog zemljišnog posjeda dimezija oko 4 do 5 km2. Korčula je imala 29 do 30 ovih velebnih poljoprivrednih imanja čiji su ostaci i danas vidljivi, a na jednom od njih služila je robinja Severina.

Jedna od korčulanskih villa rustica bila je smještena na području današnje uvale Poplat. Tu je u konobi kuće obitelji Petković – Kovač pronađen nadgrobni spomenik, datiran u II. /III. st., kojeg je podigao rob Poetus svojoj nevjenčanoj supruzi Severini preminuloj u približno četrdesetoj godini života.

Nadgrobni natpis iz Poplata

Nadgrobni natpis iz Poplata

Nadgrobni spomenik  iz Poplata izrađen je krajnje rustično od lokalnog neobrađenog vapnenca. Natpisno polje nije posebno pripremano već je tekst urezan na prirodnoj podlozi. Iz natpisa na spomeniku vidljivo je da robovi imaju samo ime (bez imena roda ili prezimena), a i brak između robova je neformalan, neslužben. Severina i Poetus bili u vlasništvu gospodara ville rustice, a odakle su došli i koliko su točno imali godina nije poznato. Tome u prilog govori i činjenica kako Poetus nezna koliko je Severina točno imala godina kada je umrla, već na spomeniku piše: +- 40.

Robovi u starom Rimu nisu bili pravne osobe, stoga ni Poetus i Severina nisu mogli sklopiti brak kakvog danas poznajemo. Oni imaju samo ime, a glava obitelji u kojoj služe ili pater familias, odlučivao je o svim segmentima njihovog života, pa i o smrti. Jedino što je iza njih ostalo danas je nadgrobni natpis s tek nekoliko podataka o tome tko ga podiže, kome i kada, ostavljajući čitateljevoj mašti da nadopuni praznine.

Poetusov spomenik Severini možete pogledati u arheološkoj zbirci Centra za kulturu u Veloj Luci.

Priče iz davnine

Da se rodila u današnje doba, životna priča djevojke koju ću vam u ovom postu ispričati bila bi još jedna priča o bračnom preljubu koja bi se prepričavala po selu dok je neka novija vijest ne zamijeni. No stroga društvena pravila, čast ali i opća neimaština koja je početkom 20. stoljeća vladala u gotovo svakom kućanstvu pretvorili su sudbinu naše protagonistice u tragediju koja možda najbolje otkriva dio svijeta u kojem su živjeli naši stari. *Priču mi je ispričala baka, a imena ću izmijeniti jer su potomci protagonista i danas živi.
Štala
Maru je ostavio mladić. Hodali su neko vrijeme, ali svatko tko je Maru malo bolje poznao znao je da su joj, kako bi starije žene u mjestu rekle, ‘dragi muški’, pa je njen mladić najvjerojatnije zaključio kako bi ipak bilo bolje neku drugu djevojku predstaviti roditeljima. I tako je Mara ostala sama.
Par kilometara izvan Vele Luke, na polju Vrbovica nalazilo se drvo koje su mještani prozvali Zlo drvo. Mara je odlučila kako će se tu objesiti. Kada je došla do Zlog drva, uhvatila se za granu koja je stajala iznad bunara i počela glasno pjevati: -Zbogom, lipa moja mladosti… Dok je Mara pjevala, njen glas čuo je Franko koji je na Vrbovici obrađivao zemlju i vidjevši kako stoji iznad bunara otrčao do nje, maknuo je od drva i spasio. Navečer kada su oboje otišli svojim kućama Franko je ispričao roditeljima što se tog dana dogodilo i kako je spasio Maru, ali na spomen njenog imena roditelji su se samo zlobno podsmjehnuli.
Međutim, nije prošlo ni punih mjesec dana od njihovog susreta na Vrbovici, a Franko i Mara su prohodali. Frankovi roditelji nikako nisu bili zadovoljni njegovim odabirom, ali Mara je uskoro postala njegova žena i tako ušla u obitelj koju su činili njegova majka udovica, njezini svekar i svekrva, Frankova braća i sestre, te Mara kako deseti član. Budući da su u to vrijeme otokom vladali velika glad i oskudica, umjesto da se vesele novom članu, obitelj je na Maru gledala kao na još jedna gladna usta koja treba prehraniti. Mara je u braku uskoro zatrudnjela, pa je Franko odlučio sreću potražiti u Argentini.
Nekoliko mjeseci nakon što je Franko otputovao Mara je rodila, ali pothranjeno i slabo dijete uskoro je preminulo. Usamljena, Mara je počela izlaziti. Svekrvi bi najčešće rekla kako ide posjetiti svoje roditelje, ali kako bi vani provodila čitava popodneva uskoro su ukućani počeli sumnjati da se nalazi s drugim muškarcem. Njihove sumnje su se obistinile kada je Mara zatrudnjela. Franko, razočaran onime što se kod kuće događalo prestao joj je pisati, no njegova je majka znala za lošu Marinu situaciju pa je na sve samo zažmirila i Mara je ostala u kući. Nakon devet mjeseci Mara je rodila mrtvorođenče i zaklela se kako će ostati vjerna mužu, pa je svekrva odlučila prijeći preko svega.
Nije dugo prošlo, a Mara je po ponovno zatrudnjela. Ljuta i uvrijeđena Frankova obitelj čekala je dok Mara rodi, a onda su je protjerali iz kuće. Štala 2Kako nije imala kamo otići Mara se s djetetom vratila svojim roditeljima, ali ni tamo nije naišla na dobrodošlicu. Majka i otac bi se još i bili smilovali kćeri, ali Marina braća su bila protiv jer tu je bilo i dijete koje je trebalo hraniti, a znali su da nemaju dovoljno ni za sebe. Umjesto da je prime natrag, braća su Mari rekla neka ide živjeti u štalu pokraj groblja u kojoj su držali mazgu. Braća su mazgu izvadila iz štale, te su nasula slamu na kojoj je Mara spavala, a živjela je od ono malo hrane koju bi joj netko milostiv povremeno dao. Kako nije imala zaštitu obitelji, nije imala zemlje za obrađivanje i nije bila pismena ili učena, Mara nije imala posla i znala je da će štala za nju biti kraj.
Uskoro su došli hladni jesenski dani, a s njima i blagdan Svih Svetih. Frankova sestra Anica otišla je na groblje s malim djetetom. Na cesti prema groblju, ispred štale u kojoj je živjela stajala je Mara i čekala ne bi li joj netko od ljudi koji odlaze na misu nešto dao, no za to nije imala puno izgleda. Mara je bila odbačena preljubnica. Vidjevši Maru Anica joj je prišla. Lice joj je bilo prepuno rana i krasta, a teško bolesno dijete ležalo je u štali. –Anice moja vidiš što sam doživila, kazala joj je Mara i pogledala Aničino dijete koje je držala u naručju. –Pogledaj kako imaš lipo zdravo dite. A ja? Ja još neću dugo, bilo je sve što je rekla.
Put prema groblju
Nakon Svih Svetih Marino je dijete umrlo, a nedugo zatim i nju su pronašli mrtvu u štali. Za Marom nitko nije dugo plakao. Njena obitelj je tako mogla zaboraviti kćer koje se odrekla, a Frankova obitelj se riješila sramote. Franko se ponovno oženio i dobio troje djece. Umro je u Argentini i iako je cijeli život radio, nikada nije uspio skupiti dovoljno novca da se vrati makar još jednom u rodno mjesto.

Fotografije zbog kojih ćete se zaljubiti u otok

Postoje fotografije koje vam od prve ´zapnu za oko´ i zbog kojih se uhvatite kako razmišljate da kupite fotoaparat i sami započnete novi hobi. Takav utisak na mene su ostavile fotografije mog sumještanina, Velolučanina Marija Zlokića. Mario se amaterskom fotografijom počeo baviti iz ljubavi prema umjetnosti, no tijekom studija u Zagrebu njegov hobi prerastao je u nešto više i ozbiljnije, te mu donio prvu zaradu. Danas Mario fotografira gotovo sve: od eksterijera i vjenčanja, do ritma svakodnevice, no posebno su zanimljivi njegovi pomalo sanjivi pejsaži otoka Korčule čije boje jednostavno osvajaju, pokazujući svu ljepotu različitih godišnjih doba.

Mario Zlokić

Kada se počeo baviti fotografijom Mariju je velika pomoć bio ujak Frano Anić, profesionalni fotograf koji ga je uputio u osnovne tehnike zanata i ponešto naučio o početničkoj opremi. Ono što je Marija poslije naučila sama fotografija bilo je gledati, promatrati prizore oko sebe, kako bi ‘uhvatio’ savršen moment. A za dobru fotografiju Mariju ništa nije teško: popeti se na stablo, čučati u plićaku ili odraditi petosatno snimanje, jer sve ima isti cilj: od trenutka izvući ono najbolje.

Inspiracija je posvuda

-Teško je objasniti gdje pronalazim inspiraciju, ona se jednostavno dogodi u momentu. Nekad znam šetat bez aparata i samo gledat oko sebe, nalazit neke zanimljive prizore, zamisliti da gledam kroz objektiv i stvaram ideje, koje kasnije ostaju u meni, i koriste mi u nekim drugim okolnostima, kaže Mario, otočanin s dugogodišnjom zagrebačkom adresom.

Budući da je dugo godina proveo u Zagrebu, njegove fotografije mješavina su kontinentalnih i priobalnih motiva, gradskog ritma i primorske opuštenosti.

-Otok ima nešto što grad nema, ali je i obrnuto. Na otoku je priroda vrlo lijepa pa preferiram landscape fotografije. Volim odnos mora i stijena, s dugim ekspozicijama kako bih na slici stvorio savršeno ravno i glatko more, dok hridi strše iz mora i prkose mu, objašnjava Mario. Grad vam pak nudi više dinamike jer na svakom uglu čeka neka situacija, neki odnos ljudi, arhitekture i općenito društva s kojim živimo. Najzahvalnija je ulična fotografija jer možete spojiti sve navedeno u jedno. Na otoku pak imate drugi tip fotografije, druge tehnike i općenito druge priče, kaže Mario.

Kod izbora ‘najfotogeničnijeg’ dijela njegovog rodnog otoka, Mario je, priznaje, potpuno subjektivan. Omiljeni motiv mu je Velolučki zaljev s otočićima Ošjakom i Kamenjakom u pozadini.

-To je neiscrpan prizor koji ljudi svakodnevno fotografiraju i nijedna slika još nije ispala isto. Ali tu sam odrastao, pa ne mogu biti objektivan prema drugim lokacijama. Sveukupno cijeli otok ima mnogo vrlo ‘fotogeničnih’ lokacija.

Što je potrebno za dobru fotografiju?

Kada fotografira, Mario se uvijek vodi za nekoliko osnovnih pitanja poput koga fotografira, zašto i što na kraju želi postići. Pri tome naglašava kako je potrebno dobro poznavati i osnovna pravila, jer tek uz znanje može se ostvariti potpuna sloboda fotografiranja.

Vela_Luka

©Mario Zlokić

-Ako fotografiram vjenčanje, onda mladence odvedem negdje uz more, u prirodu, ili po starim ulicama. Ako fotografiram portret, tipa glamour ili boudoir, što je najčešće ženska osoba, onda mi je potreban zatvoreni studio, sa rasvjetnim tijelima. Što se tiče vremena, radim sve dok ne postignem što želim, bilo to pet minuta ili pet sati, pojašnjava Mario, kojem kako bi postigao što bolji kut nije teško ni riskirati stavljajući fotoaparat na stativ u plićaku.

Kod dobre fotografije često se postavlja pitanje i koliko, odnosno treba li je uopće obraditi. Na jednom od fotografskih tečajeva Mario je tako imao priliku dobiti zanimljiv savjet iskusnog profesionalca.

-Neki fotografi preferiraju ostaviti slike “sirovima” tj. bez obrade, ali za mene je to stvar ukusa. Svoje znanje obrade slika naučio sam pohađanjem tečaja “Specijalist za digitalnu fotografiju i obradu” gdje sam imao priliku raditi s iskusnim fotografima koji su fotografirali za razne novinske i modne agencije. Jedan od njih me naučio da ako znamo kako, dobru fotografiju uvijek možemo ”obraditi”, jer će onda dobra fotografija postati vrhunska.

Zarada

Pitanje koje se uvijek nameće za kraj je pitanje zarade. Iako je kod nas fotografija još uvijek podcijenjena, mjesta za zaradu ima, no za svakoga tko je novi u ovom poslu najvažnije je postaviti prioritete i, Mario naglašava, raditi, raditi i samo raditi.

-Može se živjeti od fotografije, samo se zarada uglavnom svodi na svadbe i krštenja. Ako ste ozbiljni u vezi onoga što radite, želite raditi i ulagati u opremu (koja je jako bitna) onda nema straha, svaki trud se uvijek isplati. Samo je važno dobro se usmjeriti jer postoji puno konkurencije i puno grana fotografije, savjetuje Mario.

Mario ljubav prema fotografiji nastoji razvijati i dalje, učeći, ulažući u opremu i profesionalno fotografirajući krštenja i vjenčanja, čekajući, u šali dodaje, bolje vremena.

 

Upoznajte Marka Vrankovića, otočanina koji živi za brod i more

On je pravi otočanin: voli mir otoka, barku i ribolov, vrijeme provodi na moru, a najgore mu je kad zbog nevremena slobodne sate mora provesti u kafiću. On je moj prijatelj Marko Vranković iz Korčule. Upoznali smo se prije deset godina, kad je u tadašnji prvi a razred opće gimnazije ušao kao jedini dečko među 14 cura. Ovo je priča o njemu, njegovoj ljubavi prema otoku, ali i tome što zaista znači biti otočanin.

Marko je student Pomorskog fakulteta u Splitu, a svaki slobodan vikend nastoji provesti kod kuće na Korčuli. Mnogi često ne razumiju odakle mu volja za neprestanim putovanjem, ali ima u njemu ‘otočkog dišpeta‘ koji ga neprestano tjera da se suprostavlja udaljenosti. Kad je napokon kod kuće, Markov dan započinje rano, kako bi s barkom što prije isplovio na more. Za njega je ‘izać‘ na more više od hobija, to je stil života. Taj stil nada se nastaviti jednog dana kao profesionalni pomorac, samo, šali se, ne zna koja će žena trpjeti njegova duga izbivanja.

Zubatac od 8,7 kila

Za lijepog vremena Zagrepčanin će prošetati po špici, Splićanin po rivi, a otočanin koji je strastveni zaljubljeniku u more sjest će u kaić. Njegova špica je more, a na rivu će se iskrcati tek predvečer.

-Kada nema obaveza, čovjek preko dana ponekad jednostavno nema što raditi. Onda idemo na more. Tamo se često susretnem sa susjedima, idemo prošetati po škojima u arhipelagu, nekad beremo kapare, igramo nogomet na otoku Badiji ili se dosađujemo u lovu liganja, priča Marko.

Na kaiću je ove zime proveo sveukupno 183 sata. Ako te sate pomnožimo s brzinom od 7 milja, dobijemo zavidnu količinu prostora koju je Marko mogao istražiti. Omiljeno odredište su mu južna strana otoka Korčule i poznata ribolovna ‘posta’ otok Glavat.

-Bavim se ronjenjem i podvodnim ribolovom. To je stil života, ali i natjecanje sa samim sobom, jer uvijek želim pomaknuti granice te ići dublje i ostati duže. Kada se radi o većem ulovu on se proda i pokriju se troškovi goriva. Jedan od mojih najvećih ulova puškom do sada bio je zubatac od 8,7 kilograma na dubini od 19 metara, tehnikom čeke, dodaje Marko.

Marko

Blaženi među ženama

-Ja sam tipičan otočanin po tome što jednostavno volim otok, volim dozu izolacije, zimu i manje gužve. Volim viđati poznate ljude i predvečer se skupiti pred komin s prijateljima, objašnjava naš sugovornik.

Iako je želio upisati pomorsku školu u Splitu, s 14 godina je osjećao kako još uvijek nije spreman otići od kuće, stoga je odlučio upisati školu u Veloj Luci i tako steći bar određenu dozu slobode. Nije ni slutio kako će mu dolazak u velolučku gimnaziju biti neponovljivo iskustvo. Bio je blaženi među ženama, jedini dečko okružen s 14 cura.

-Kad sam shvatio da sam jedini u razredu bio sam u šoku, jer u prošlom je razredu bilo duplo više muških i imali smo svoje društvo. Zato nije uvijek bilo lako slušati je li se neka od cura posvađala s dečkom ili je li nervozna i zašto. Znao sam ih zezati i ići im na živce na što bi vikale, ali normalno što si tražio, to si i dobio. Šalu na stranu, stekla su se nova poznanstva, puno smo se smijali i bilo mi je lijepo. Opet bih otišao u istu školu, a mislim da sam curama ipak bio drag, jer i danas me zovu na svaku pizzu i zajedničko druženje.

Prilagodio naglasak, ali i dalje ga nisu razumjeli

Poslije srednje škole Marko je upisao Pomorski fakultet u Splitu, a ljubav prema brodovima došla je kada je kao dijete crtao brodove na kojima je plovio njegov otac, brodski zapovjednik.

-Kad sve zbrojim oca nije bilo skoro pola mojeg života. Kad bi se vratio s broda uvijek bi ga ispitivao gdje je bio i gledao njegove slike, a kad bi bio na brodu nacrtao bih gdje je i zamišljao što radi. Poslije sam otišao kod njega i s 15 godina sam prvi put sjeo u stolicu na komandnom mostu. Pogledao sam 300-metarsku brodinu ispred sebe i odmah zavolio buduće zanimanje.

Kada krenu na fakultet, veliki dio otočana susretne se sa stereotipima, no Marko nije imao takvog iskustva, a većinu stereotipa smatra tek pričama. Ipak u početku se trudio prilagoditi naglasak, međutim čini se kako je problem nerazumijevanja otočana često dublji od samog naglaska. -Kolege se na faksu smiju kad me zatvori zimsko jugo, jer ne shvaćaju što to znači, dodaje ilustrirajući kako je to kad za nevremena ne voze trajekti i vi ste potpuno odsječeni od kopna.

,,Želio bih ostati na otoku”

Markova je želja ostati na otoku i tu zasnovati obitelj, jer odrastanje uz more smatra puno opuštenijm i ljepšim. Svjestan je da život u maloj sredini može donijeti dozu primitivima i zadiranja u privatnost ali ima toga svugdje, objašnjava naš sugovornik. Za sada bi jedino želio da se otok zimi ne zapadne u san već da se probudi dodatnim aktivnostima. To bi, smatra, oplemenilo njegovu Korčulu.

-Kad završim faks moj poziv je otići na more i biti profesionalac koji živi od plovidbe. Želio bih kao u svakoj profesiji, pa tako i u ovoj, dostići maksimuma, a to je biti zapovjednik. Međutim tu je problem kako zasnovati obitelj, jer malo žena trpi dugo izbivanje iz kuće, a svjedoci smo da se dosta takvih brakova raspada. Ipak ako je žena jaka, smatram da to može izdržati i zato se divim svojoj majci koja je u nekim situacijama bila jaka za oba roditelja, dodaje za kraj.

Blato posjetili fantastični legići!

Dok se maškare pripremaju za sutrašnju veliku povorku, maškarani tanci već su pokazali neke od najboljih maski. Mene su ove godine potpuno oduševili legići iz Lego grada, u izvedbi uhodane ekipe iz Blata na Korčuli. Evo što nam je o njima otkrio ‘Clint Eastwood lego’, simpatična prof. Ivana Biško:

-Idejni pokretač bila je Meri Milat, a iako nas u grupi originalno ima 18, ovaj put nas je bilo 14. Imamo jednu krojačicu i frizerku koje odrađuju svoj dio posla makar svi pomažemo koliko se može, što se vidi i iz slika, kaže Ivana Biško koja je kod izrade maski zadužena za logistiku.

– Ja dođem bit nekakav inženjer, kao Bob Graditelj, jer je moj dio vezan uz izradu porračuna koliko čega treba, kako nešto izvesti i slično.

This slideshow requires JavaScript.

Ideju dobili na internetu

Osnovnu ideju za ovogodišnju masku ekipa je dobila na internetu, a ostalo su dalje razradili sami. Za izradu legića trebalo im je oko mjesec i pol dana, a iako na otoku nisu mogli pronaći sve potrebne materijale, to ih nije spriječilo da figure na kraju izgledaju onako kako su zamislili:

– Zaključili smo da život na otoku i oskudna ponuda u trgovinama potiču kreativnost, jer puno stvari koje bismo u Zagrebu jednostavno kupili, mi smo morali improvizirati i napraviti od onoga što nam je dostupno. Za legiće smo koristili karton, stiropor, hamer u boji i nešto malo spužve za kape i kacige.

Svi vi koji želite vidjeti ovaj ‘Lego grad’ imat ćete priliku sutra na povorci u Blatu, a društvo figure poslije namjerava pokloniti mjesnom vrtiću.