Jednom sam prilikom na nekom od domaćih portala pročitala priču o Jakovu Baničeviću – najvećem zaboravljenom hrvatskom diplomatu. Svećenik, filozof, domoljub… Bio je Baničević mnogo toga, no ono što me privuklo bilo je njegovo mjesto rođenja: otok Korčula, točnije zaseok Postrana u Žrnovu. Tražila sam na internetu više podataka, pokušavala pronaći njegovu rodnu kuću, ali ovaj diplomat je zaista još uvijek priličan misterij. Zato sam na ljeto povela obitelj u malu avanturu: otišli smo u Žrnovo pronaći rodnu kuću Jakova Baničevića. Imali smo tek dvije smjernice: zaseok Postrana i kuća s isklesanim grbom iznad ulaza.

Žrnovo je zaista pitoreskno. Visoki čempresi, zelenilo, zvonik crkve sv. Martina i velike kamene kuće neke su od najupečatljivijih slika ovog sela koje se nalazi u unutrašnjosti otoka. Od ukupno četiri zaseoka, rekla bih da je Postrana danas najpoznatija i to zahvaljujući književniku i akademiku Petru Šegedinu koji se ovdje rodio početkom 20. stoljeća. Tu se nalazi i crkva sv. Roka na čijem se trgu ispred starog koštila tradicionalno igra moštra (a nekoć se i volu odsijecala glava). Upravo nas je lijep pogled ispred crkve odveo u krivom smjeru, te umalo nismo pronašli Baničevićevu kuću. Dodatna otegotna okolnost bilo je i to što nitko koga smo pitali u Postrani nije znao o kome pričamo.

,,Znate li možda gdje je rodna kuća Jakova Baničevića?”, upitala sam. ,,Baničević? A, to mora bit neki Smokvičanin.” Ili jednostavno: ,,nikad čula”, bila su dva prva odgovora koja sam dobila.

Onda smo se spustili u centar Žrnova, popričali s nekoliko lokalaca i misterij je napokon bio riješen. Iako, moram priznati, sve je bilo pomalo na tragu onog zapisa o nekom velikom čoviku koji je jednom tu živi, ali nitko više ne zna tko je on.

Kratak životopis ili: o jednom od najznačajnijih savjetnika europskih vladara

Jakov Baničević jedan je od najvećih hrvatskih diplomata i humanista. Rođen je u Žrnovu na Korčuli, 1466. godine, u doba kada je njegov rodni otok bio dio Mletačke Republike. Ovo je vrlo nepovoljnom razdoblju hrvatske povijesti. Turci su pred vratima, Marulić uzaludno šalje pisma papi Hadrijanu za pomoć, a poraz u Krbavskoj bitci toliko je težak, da je predodredio sudbinu hrvatskog naroda (kasnije će morati pronaći pomoć u obliku saveza s Habsburgovcima).

Osim Marulića Baničević je suvremenik i drugih zvučnih imena poput Zoranića, Držića i Lucića, a još uvijek je bio tinejdžer kada je otisnuta prva hrvatska knjiga: Misal po zakonu rimskoga dvora. Uz to treba dodati i kako je 1492. godine otkrivena Amerika čime završava srednji i počinje novi vijek, čineći Baničevića čovjekom koji je doslovno živio na prijelazu između dva svijeta.

Studirao je filozofiju i teologiju u Italiji (Bologna i Padova), a kasnije je služio u diplomatskoj službi diljem Europe. Mogli bismo reći kako je svoju karijeru započeo 1498. godine kada je imenovan kanonikom korčulanskog kaptola. U to vrijeme Dalmacija se nalazi pod mletačkom političkom vlašću protiv koje se Baničević snažno borio, zbog čega uskoro napušta rodnu Korčulu te postaje tajnik papinskog legata u Njemačkoj, a zatim i savjetnik cara Maksimilijana I. iz dinastije Habsburg. Cara Maksimilijana I. na tronu je naslijedio unuk, Karlo V., koji se okrunio za cara Svetog Rimskog Carstva te španjolskog kralja. Laskave titule, ali i posjedi diljem Europe te svijeta, učinili su Karla V. najmoćnijim europskim vladarem prve polovice 16. stoljeća, pa možemo samo zamisliti kolika je bila čast biti carev osobni savjetnik. Njegovu učenost cijenili su i pape poput Julija II., Lava X. i Klementa VII., zbog čega je aktivno sudjelovao u političkom životu, primjerice 1510. u državnom saboru u Augsburgu i 1515. u Wormsu.

Jakov Baničević bio je imenovan i dekanom tridentskog kaptola, te hvarskim biskupom, ali potonju dužnost nije obnašao. Nagađa se kako se bojao vratiti u domovinu zbog moguće mletačke osvete jer se godinama protivio njihovoj vladavini na istočnoj obali Jadrana.

Umro je 1532. godine u Trentu u Italiji gdje je i pokopan. Na nagrobnoj mu ploči stoji natpis na latinskom koji u prijevodu glasi:

»Na slavu Božju, Jakovu Baničeviću Dalmatincu, protonotaru Sv. rimske crkve, dekanu Trenta i Antwerpena, tajniku i savjetniku cara Maksimilijana i Karla V. slavnom zbog vjere, pobožnosti, gostoljublja, mudrosti u božanskim i ljudskim stvarima – koji uvijek bijaše u osobitoj milosti i ugledu kod sviju i kod rimskih prvosvećenika i kod kršćanskih vladara i kod Franje II, milanskog vojvode. predragom stricu Jakov nećak postavi skupa s braćom (…)’’ .

Poznata prijateljstva

U Baničevićevom životopisu posebno je zanimljiv popis poznatih imena humanista i umjetnika diljem Europe s kojima je prijateljevao te održavao veze. Mnoga od tih imena danas se smatraju intelektualnom i političkom elitom onog vremena. Tako su među njima nizozemski humanist Erazmo Roterdamski, talijanski književnik Pietro Bembo, njemački odvjetnik Willibald Pirckheimer, vjerski reformator Beatus Rhenanus te proslavljeni renesansni slikar Albrecht Düerer.

Među sačuvanim pismima Erazma Roterdamskog čak četiri se odnose na Baničevića, a Erazmo ga u jednom od njih naziva ,,mužem ispunjenim najvećim odličjima.’’ Od njega traži savjete te se po sadržaju pisma može zaključiti kako cijeni Baničevića s kojim je u prijateljskim odnosima. No Erazmo nije jedini koji u pismima spominje ovog Korčulanina. Albrecht Dürer posvetio mu je retke u svome dnevniku, a talijanski humanist i pjesnik Riccardo Bartolini opisao ga je kao ,,iznimno  iskrenog i ljubaznog čovjeka, ali prije svega učenjaka, dakle čovjeka koji je ne samo volio učene ljude nego je i vodio brigu o njima.’’ Tu lijepe riječi o Jakovu ne prestaju, ostavljajući čitatelju na volju zaključiti kakvog je bio karaktera.

Žrnovski plemić

Zahvaljujući mnogobrojnim zaslugama, car Maksimilijan I. 1513. godine Baničeviću je dodijelio plemićku povelju. Njegov grb prikazuje dalmatinsku ‘’troglavicu’’: tri okrunjene leopardove glave u položaju 2:1, a lijevo od nje dvije ruke koje pridržavaju posudu sa cvijećem po kojoj iz oblaka pada kiša. Zanimljivo je kako je grb izradio sam Dürer, majstor renesanse čiji se kreativni opus usporđuje s onim Leonarda da Vincija. Pretpostavlja se da je to napravio u znak zahvalnosti, jer se Baničević kao carski tajnik založio za njega kod Karla V. kako ne bi izgubio doživotnu rentu od 100 forinta. Sačuvan je i grafički prikaz tog grba, a 1646. godine Baničevićeva je rodbina dala isklesati grb iznad ulaza  u obiteljsku kuću u Postrani zajedno s posvetom na latinskom.

Bogorodica od Ružarija

Godine 1506. Albrecht Dürer je naslikao prikaz Bogorodice s Djetetom koja u društvu svetog Dominika dijeli vijenčiće brojnim svecima i uglednicima. Na njoj je Dürer prikazao dvije krune, jednu kojom anđeli krune Bogorodicu, a drugu pokraj Maksimilijana I. kao budućeg cara Svetog Rimskog Carstva. Zanimljivo je to što je na ovoj slici prikazan i sam Jakov Baničević. U godišnjaku grada Korčule autor Frano Cebalo diplomata prepoznaje kao čovjeka u plavom koji kleči odmah iza cara.

Bilo je pomalo žalosno pronaći rodnu kuću Jakova Baničevića bez ikakve popratne pločice ili spomena o tome tko se tu rodio, postavljene za prolaznika. Prema podacima dostupnima na internet spomen na ovog diplomata oživio je tek u vrijeme Hrvatskog proljeća, no njegov život i dalje je velika nepoznanica. Za sve one koji se možda odluče na istu potragu moram dodati kako je njegova kuća smještena u dijelu Postrane gdje se nalaze i dva kaštela korčulanskog plemstva što svakako vrijedi pogledati ako volite povijest. Tko zna, možda već za koju godinu do tamo vas upravi i koja oznaka. Diplomatski rečeno, bilo bi lijepo…

• Hrvatski fokus
• Vijenac 383
• Skolimowska, Anna. Ioannes Danticus i hrvatski humanisti Jakov Baničević i Marko Marulić.