Uvijek se radujem odlasku kući. Doma postoje sitnice, male geste koje me iznova razvesele, koje me podsjete da sam kući. Te sitnice su mi ponekad nejasne, ponekad me iznenade, a ponekad znam da ih volim samo zato što nisu dio moje svakodnevice, no svejedno me s nostalgijom podsjećaju na dom.
Dobrodošli na otok!
Pričao mi je prijatelj koji je ljeto proveo na mom otoku, kako mu nikako nije bilo jasno zašto su svi buljili u njega.
To je sindrom ‘fureštih’ u malom mistu di se svi znaju. Stari ljudi će vas obavezno pitati: A čiji si ti, i poslije će vam ako ne zapamte ime, dati nadimak. Znam za slučaj sa susjednog otoka koji ljeti često posjećuje princeza Carolina od Monaca. Budući da je stalna gošća postala je domaća, a sumještani bi pričali o ‘maloj Monakotovoj’.
Kupnja kao društveni događaj
Radite kolače i treba vam slatko vrhnje? Nema ga. Jede vam se surimi? Nema ga. Želite King od kokosa? Ostali su bez, doći će trajektom. Da poludiš. Ali ima nešto što kupnju doma čini neodoljivom. Onaj osjećaj da ste svoj na svome. Evo primjera:
U Zagrebu odlazak u pekaru u kojoj kupujem već tri godine izgleda ovako:
-Dobar dan, izvolite?
-Molim vas pola bijelog kruha.
-To je 3,50.
-Hvala
-Hvala
Profesionalno, bez emocija, hladno.
Kod kuće u pekaru odlazim tek nekoliko puta na godinu, ali ima trenutaka koji me oduševe:
Prodavačica: -E jubavi, a što ćeš? (Nismo ništa u rodu ali pridjevi poput jubavi, ružo, srce, malo i sl. su uobičajni)
Ja: -Imam par kolača za uzet, neka žena ide prije mene. (Računam potrajat će, pa neka žena u redu iza mene uzme kruh na brzinu).
Gleda prodavačica ženu i kaže: Izvolite?
Žena: -A neću sad ništa, neka prvo vidim koje će kolače izabrat.
Ja: -Dajte mi jedan ovaj s kremom, dva s čokoladom…
Žena: -Nemoj taj s kremom, vidiš da je krema umjetna. Evo ja ti volim ovaj ovdje. (Pokazuje na neku roladu, a ženu znam tek iz viđenja kao i većinu sumještana).
Ja: -Dajte vi meni ipak i jedan s kremom, taj mi se sviđa.
Tako žena i ja odaberemo kolače. Iza mene se stvorio mali red.
–Hvala vam, kažem prodavačici i platim. Taman da ću otić kad čujem neku stariju ženu (babu) u redu iza mene:
Baba: A je li, koja si ti mala? (Znala sam, ne može se proći bez ovog pitanja. Stisla je očice, napregla vijuge, promatra me kao galeb ribu.)
Ja: Ja sam vam kćer od Radića.
Baba: Aha, od Radića. Radića… (ništa joj nije jasno) –A kako si vela!
U priču se odjednom ubacuje baba br. 2: -Narasla si, sjećam te se kad si bila ovako mala. (Pokazuje visinu negdje sebi do koljena, mora da je to bilo stvarno davno).
Baba br.1: -Ma je li, a neznam je, je li čigova je ona? (pita babu br. 1 kao da me nema)
Baba br. 2 objašljava joj moju genealogiju: tko mi je mama, tko mi je tata, tko su mi baka i djed, pokojni pradjed, gdje živimo, što mi roditelji rade… FBI bi ozbiljno morao razmisliti da nove snage regrutira u mome mjestu.
Slušam ih i još uvijek neznam s kime pričam ali čini se da ni neću doznati jer njima je bitno ,,čigova san ja mala”.
Baba br. 1: -E, pozdravi babu. Nisan je dugo vidila, a išle smo skupa u školu. (Ne sumnjam.)
Baba br. 2: -E, pozdravi je. Ala Kate gremo na peškariju (ribarnicu), bilo je jutros freških sardela.
Odlaze njih dvije, više nije važno čekanje u redu, nije važan kruh ni ništa drugo.
Baba br. 1. -Vratit ću se. Ostavi mi sa strane jedan satelit. (viče prodavačici)
Baba br. 2. -Ostavi i meni. Doć će mi unuk na obid, a on nikako neće onaj crni kruh. A to je zdravo. Naručila sam neki dan preko televizije ono protiv beštija (nametnika)… (Počinje priču o nečemu stotom, a ja odlazim iz pekare.)
Eto to vam je moje malo misto. Svi pričaju o svačemu, a zapravo nitko ne priča o ničemu. I rečenica za kraj koju stare žene vole reći kada odlaze od domaćina poslije dugog ispijanja kave i dobre ćakule: Svako dobro! Ništa nisam rekla, ništa nisam slagala.
Pa sad vi razumite. 🙂
volimteotoce.com 
Hehehe, totalno te razumiijem! 😀 Meni je ista stvar kad dođem na selo.. budući da san živila u bakinom selu kad je bija rat, čuvale su me seoske babe.. nekidan, na Božić, san se došla pozdravit sa svojima, a jedna je odma izletila s pitanjem “A čija je to mala, jel to ona što mi je srednji prst pokazivala?” 😀 I tako svaki puta.. otkad san u zg to mi je malo i simpatično.. fali te neke topline.. 🙂
Hahah, znam ja da ti nisi njima srednji prst pokazivala 🙂 Da, iako svi zabadaju nos u sve, ima ta neka toplina i osjećaj povezanosti koji je teško predočiti nekome u velikom gradu.
Život u maloj sredini ima svojih prednost i mana. Obožavam kad dođem u dućan, a prodavačica bez pitanja zna koji kruh ću kupiti. Ali s druge strane, svi sve znaju i žele znati što zna iznervirati. Manja mjesta ne poznaju anonimnost i ne nude veliku mogućnost izbora poput velikih gradova.
I upravo sam prije čitanja ovog posta vidjela na televiziji reklamu protiv beštija i rekla mami kako to sigurno uspijevaju prodati bakicama koje vjeruju svemu što vide na televiziji. 😀
Baš sam se nasmijala, pogotovo na onaj dio gdje gospođa pokazuje tvoju visinu kada si bila mala- mora da je bilo davno 😀 Izgleda da kupnja kruha traje minimalno 30 minuta! 😀 Moram priznati da nikad nisam takvo nešto doživjela, iako živim u Puli, koja je relativno mali grad, pogotovo u usporedbi sa Zagrebom. A i nestaju pomalo nonice s merkata, one prave, koje ti neće uvaliti trule mandarine ili pomidore. 🙂 Super post!
Odličan post 🙂 Kao da si opisala moje bliže i dalje susjede doma u Rovinju. I koliko god me znalo prije naživcirati što svi sve znaju i žele znati, sada me to uopće ne smeta. Ponekad mi fali u Zg te topline, poznatog susjedstva i općenito rovinjsko-istarskog mentaliteta. Veselim se kada preko praznika vidim poznate ljude. Sad jedva čekam ljeto 🙂
😀 Strašno mi se sviđa tvoj jednostavan, pitak i duhovit stil pisanja. Možda mi nedostaje nekoliko fotografija susjeda na ulici ili u dućanu. Tvoja iskustva identična su mojima u mom kvartu u Karlovcu. Svi se međusobno poznaju i sve znaju o svima. Prije nekoliko godina u dućanu me blagajnica pitala imam li ja nekoga iz jednog mjesta van Karlovca. Kažem ženi da je tata rodom iz tog mjesta, na šta će ona meni: “Znala sam ja da si ti Rendulićka, isti si tata!” Meni je osobno drago poznavati susjede, jer ne mogu zamisliti život u kojemu prevladavaju impersonalni ljudski odnosi. Lijepo je moći popričati sa susjedima na ulici i susjedi skoknuti po ulje kad prifali 🙂
:O Ne mogu vjerovati da si me izrezala iz videa nakon što smo se toliko trudile snimiti moj četvrti “sponatni” izraz lica. 😛
Uglavnom, iako živim u Zagrebu potpuno razumijem o čemu govoriš. Naime, pošto sam provela četiri mjeseca na Hvaru, pred kraj rada/ljetovanja nije bilo nijedne osobe koja me u prostorima u koje sam tamo zalazila nije znala. A znali su me i oni koje ja nisam poznavala, a da ne govorim da je čuvanje tajni poput “malo je previše popila” ili “vidjeli su je s tim i tim dečkom” nemoguća misija. Meni se to osobno ne sviđa i iskreno me malo gušilo što ne mogu ujutro otići negdje popiti kavu bez da mi petero ljudi ne priđe i pita za kolege ili komentira nešto od prethodnog dana/noći. Draže mi je ovako, ali onima koji su navikli uopće ne sumnjam da fali te posebne prisnosti sa sumještanima koju je u Zagrebu nemoguće imati. 😀
ja imam drugačije iskustvo 🙂 kući u Šibeniku me također svi znaju u kvartovskim dućanima, baka je popularna tamo (:D) i svi znaju čija sam, odakle sam, stoga mi kupovina traje dugo jer pričamo o svemu i svačemu. Sviđa mi se taj odnos i osjećaj topline i prisnosti 🙂 Međutim, manja sredina ima i negativne strane. Kad želite nešto zadržati privatnom stvari, to bi Vam moglo biti jako teško. Vijesti u Šibeniku se jako brzo šire (nije uvijek negativna stvar, ali često zna zasmetati). Problem nastaje kad ljudi dopunjavaju događaj vlastitim “informacijama”. Što se tiče života u Zagrebu, imam lijepih iskustava s kvartovskim poznanstvima 🙂 trenutno sam u 4. zagrebačkom stanu, sukladno tome, 4. kvartu. Sadašnje susjede još nisam upoznala jer sam nedavno preselila, no u svakoj zgradi dosad je bilo nekoliko susjeda s kojima bi stala i popričala o svakodnevnim stvarima, što mi je jako lijepo 🙂 u prvoj sam zgradi čak imala susjedu baku s kojom sam pila kavu 😀 također, u svakom sam kvartu imala dućan u koji sam najčešće odlazila, te su me prodavači/prodavačice zapamtile pa bi i s njima popričala. Neki od njih su čak znali što najčešće kupujem, što mi je bilo simpatično, ne zadire u moju privatnost, a stvara se topliji osjećaj pa makar prilikom i takvih svakodnevnih, “običnih” stvari poput odlaska u trgovinu 😉
Kako ja to volem reći, u Zagreb dođeš, hodaš gol i nitko te ne primijeti, jer svi žure svojim poslom. U Županji, ako se nedajBože usudim proći gola, bit ću glavna tema do kraja života! 🙂 Ima jedan stih Opće opasnosti, koji dostojno opisuje sva mala mjesta: ”Ovaj je grad još onaj isti mali grad, u kojem svatko sve, o svakom zna.” To valjda i jeste čar… Svejedno svoje djetinjstvo i život nikad ne bih mijenjala, jer mala mjesta imaju toliko prednosti, da je bolje da ih ne nabrajam! 🙂
hahhaha odlično, ništa nisan rekla ništa nisan slagala 😀
Predobro! Slična je situacija i u selima u Podravini, znaju i mene upilat, kad sam znala otići u mljekaru s bakom jaoooo, ono “Čija si ti” je najjače pitanje ikad. 😀 Petra moja, ne znam ja kako ti voliš Zagreb nakon ovako toplog djetinjstva u Vela Luci..
ja baš to ne volim. volim službenost. Viva la cita! uostalom, kod mene u mjestu je preserans s tim gugutanjem ljubavi, srećo, draga, koke i slično. Aman ženo pusti me na miru i daj mi kruv!