Otočani koji preko godine žive na kontinentu, često će se požaliti kako im najviše nedostaje more. Onaj osjećaj da po lijepom vremenu mogu prošetati rivom, popiti kavu i uživati na suncu. No ima na otoku nešto što me više podsjeća na dom od mora: to su zvona. Velika, mala, kućna i crkvena, zvona koja zvone i navješćuju prijatelje, blagdane, radost i smrt i bez kojih moje mjesto ne bi bilo isto.
Jutro na otoku našem čoviku započinje zvonom. Prvo je ‘Zdrava Marija’ i zvoni u šest. Ako čovik za ručak želi svježu ribu ustaje i ide na ribarnicu. Uvala je još u magli, nema nigdje nikoga, samo se čuju zvona. Sada su duga, tužna i svečana, jer poslije Zdrave Marije mrtvo zvono najavljuje da je prethodnog dana netko umro. A otočana je malo i sve su stariji, pa naš čovik kraj ribarnice prvo gleda oglasnu ploču punu osmrtnica i poznatih lica. Ali riba čeka, a život ide dalje.
Otok odiše prošlošću, ali živi s nadom u budućnost i zato mu zvona pristaju. Ona ga podsjećaju na ono što je nekad bilo i navješćuju ono što će se tek zbiti.
Zvono naše svagdašnje
Davne 1978. moje mjesto je pogodio plimni val. Poplavio je kuće uz more, napravio veliku štetu i preplašio ljude. U strahu da se jednog dana ne ponovi i dočeka ih nespremne, sumještani su u uvali postavili mehanizam koji će ih sljedeći put unaprijed upozoriti zvonom.
Međutim zvono na otoku ne mora samo najaviti opasnost i smrt. Ono je također izvor velikog veselja, glasnik slobode i navještatelj boljih vremena. Za one najljepše prilike tu je uvijek zvono crkvenog zvonika. Oglasi se uoči svadbe i katoličkih praznika, prvo se čuje na Uskrs i dugo se čulo kad su oslobodili generale. Zvoni ono i za manje prilike pa će vas tako u podne otjerati doma, a navečer posjetiti da je uskoro vrijeme večere. I nema čovjeka koji ga neće čuti i shvatit njegovu poruku. Kada zvone ‘van reda’ moja baka često zna pitati: zar je netko umro ili zar je popodne misa. I u tome je njihova draž. Zvona su otočanima orijentir.
U ovo blagdansko vrijeme sumještane posebno vesele mala, kućna zvona. Naš čovik nema interfon i on ne zna za ono iritantno pištavo zvono kad netko uporno želi da ga pustite u zgradu radi reklama. Kod nas zvono za blagdane obično označava iznenađenje i prijatelja. Pogotovo kad na Badnjak i Staru godinu uz zvono čujete i ,,jese može?” To znači da vam ispred vrata stoji grupica djece koja će vam otpjevati nekoliko božićnih pjesama i zaželjeti sve najbolje u novoj godini. Vi im zauzvrat date slatkiše i novac i čekate koga će vam sljedećeg zvono donijeti. Na vama je hoćete li poslije zvona nekoga ugostiti, pomoći mu ili ga odbiti, ali onome tko zvoni svakako ćete otvoriti. Baš kao što na zvuk zvona otočani već desetljećima otvaraju svoja srca i nesvjesno puštaju da im se melodija zavuče u sjećanje. Kako bi ih isti zvuk jednog dana vratio doma.
…ako vas zanima više pročitajte:
volimteotoce.com 
Razanježila si me svu 🙂 Zanimljiv post, nisam pretpostavljala da su nekom zvona danas toliko bitna, iako mislim da i kod nas, u svim manjim mjestima, zvona (barem ova crkvena) imaju gotovo isto značenje za mještane.. Je l tebi fale otočka zvona? U Zagrebu ja zvona nisam nikad čula.. I jesi li ti koga ugostila od ovih što za blagdane od vrata do vrata zvone?? 🙂
Nisam ni ja mislila da su mi zvona toliko bitna dok ih nisam čula 🙂 U Zagrebu ih jako, jako rijetko čujem i zato kad dođem doma i zvone onda me nekako vrate u sjećanja.
Da, ugostili smo sve koji su došli čestitati, zvono je bilo veselo ovih dana pogotovo kad djeca pjevaju 🙂
Moram priznati da ja zvonjavu uopće ne registriram, iako živim preko puta crkve. Zato mi je neobično pročitati koliko zapravo zvona znače u jednoj sredini- zapravo ciklus dana i života samog.
🙂
Jedina zvona koja ja čujem su Hell’s bells i For whom the bell tolls 😉
Jako dobro!Stvarno mi se sviđa što pišeš o svom otoku, jer nikad nisam bila na Korčuli. Kad posjetim Velu Luku sigurno ću obratiti pažnju na zvona, jer su mi i inače fascinantna. Jedno ljetovanje na Rabu prije nekoliko godina provela sam obilazeći četiri rapska zvonika. Svaki dan. Penjala sam se do vrha na svaki zvonik u kojem je omogućen ulaz. Zvona se pojavljuju u brojnim starim kulturama poput kineske. Što se tiče same tradicije crkvenih zvona, oni su prepoznatljivi u kršćanstvu. Sjećam se da smo još u osnovnoj pričali da se prva zvona pojavljuju u osmom stoljeću u Rimu i održala su se do danas.
Jako lijepi post. 😀 Svidjelo mi se što si opisala i dala upravo snagu nečemu što je tebi posve normalno, svakodnevno kada si na Korčuli…nešto što možda ne shvaćamo najbolje svi mi koji žive u gradu. Ja sam odrasla u gradu, ali uz crkvu koja je jako blizu mojoj osnovnoj školi odrasla sam uz taj zvuk. Mrzila sam osam otkucaja ujutro, a voljela svaki koji je značio da idem doma. Uistinu jako lijep post. 🙂 🙂
Mene zvona podsjećaju na ljeto i tada ih najviše doživim. Preko zime mi sve djeluje mrtvo pa tako i zvona. 😀
Post ti je malčice letargičan, ali mi se zato i sviđa. 🙂
nisam čitala post jer mrzim zvona bilo koje vrste i ako se mene pita podržavam grupu na fejsu: http://www.facebook.com/CrkvenaZvona?fref=ts