Prije mjesec dana Foto For je objavio fotografiju trajekta Bartola Kašića kako se bori s valovima pokraj otoka Hvara. Dovoljno da me uhvati panika.

Uskoro ću, nadam se, kući. Dok većina ljudi misli na to kako će ‘ubiti’ onih par sati do doma, mi otočani mislimo o vremenu. Zapravo smo u jednu ruku opsjednuti vremenskiom prilikama. A veljača nam nije posebno draga jer (osim što navečer ne možete spavati od mačaka koje se tjeraju i mjauču po ulicama), veljača je prevrtača: čas sunce, čas kiša, a čas valovi od kojih vam je muka čak i dok iz daljine gledate na trajekt. I to je naša svakodnevica.

Tri sata muke

Otok i trajekt imaju čvrstu, samo njima poznatu vezu koja traje već desetljećima. Za nas je trajekt mogućnost bijega od svakodnevice, za njega, mi smo tek mali zaboravljeni ljudi koji ovise o toj jedinoj vezi s kopnom.

Trajektom kojim se danas ja vozim, prije dvadeset godina vozio se moj tata, a dvadeset godina prije njega također se netko vozio. Tijekom tih dugih godina trajekt i otočani su se dobro upoznali, pa je Bartol Kašić postao Bartol Kasnić, Lastovo je uvijek rado viđeno jer vozi nešto brže od ostalih, dok nam je Korčula prvi puta pokazala čudo pokretnih stepenica u trajektu. Zvuči kao glupost? To nisu gluposti, to je život na otoku. Škrt i surov, uvijek daje na kapaljku, a vi se onda svakoj novosti malo više veselite.

Postoje mnogi stereotipi o otočanima. Lijeni su, škrti, mrzovoljni, nemaju srca… No zašto nitko ne govori o tome koliko su otočani hrabri? Ne znam kako bih nekome tko to nikad nije iskusio opisala onaj osjećaj kad ujutro morate u Split, a prethodnu večer je puhalo jugo. Onda gledate prognozu, izlazite na terasu i gledate more, provjeravate ima li zvijezda, hoće li se nebo razvedriti… Da treba plesali bi i indijanski ples oko vatre, samo da vrijeme bude bolje jer znate da vas u protivnom do Splita čekaju tri sata čiste muke. Tri sata ljuljanja na valovima dok vam je u želucu neprestano muka, a minute kao da ne prolaze.

Ljudi bi vam o ovome mogli pričati zaista svašta. Bilo je takvih nevremena da se u trajektu nije mogao naći prazan wc, bilo je vapaja u pomoć i straha od prevrtanja kamiona u potpalublju. Ako ste u katamaranu još je gore. Pričao mi je prijatelj, sretnik kojem loše more ne škodi, kako su poslije jedne ‘valovite vožnje’ po ženu došla kola hitne pomoći. Jedino što mi je palo na pamet bilo je: hvala Bogu da to nisam bila ja.

I tako, dan za danom, otočani gledaju u more i nadaju se dobrom vremenu. Vremenu po kojem će im trajekt, njihov poštar, supatnik i prijatelj  donijeti nove vijesti i drage osobe, dostaviti paket ili pružiti mogućnost da malo otputuju. U nepoznato, kako bi im poslije nekog vremena srce ponovno jače tuklo na spomen mora. Što zbog nostalgije, što zbog straha od nevremena.