Kako je obitelj u shopping centru postala najtužnija stvar na svijetu

Od kada živim u gradu, negdje u podsvijesti mi se uvuklo kako je vikend dan za shopping. Vikende ne provodim u shopping centrima, stoga ne znam odakle mi to, ali u glavi mi se neprestano vrte slogani poput: ,,Zabava za cijelu obitelj”, ili ,,..dobit ćete i besplatan parking.

Stvar je u reklamama. Oduvijek je bila stvar u reklamama. One će vas nagovoriti na bilo što: da se mažete puževom kremom za pomlađivanje stanica, kupite 6 litara soka od kaktusa, jer ćete pola litre dobiti gratis, jedete čokoladne kockice od kojih nećete biti gladni, pa čak i da subotom i nedjeljom odete u shopping s cijelom obitelji. Međutim sve razumijem osim ovog posljednjeg: shopping centar- zabava za cijelu obitelj.

Ali parking je besplatan!

U gradu ljudi uglavnom rade od 9 ujutro do 5 popodne, s tim da većini treba barem pola sata da dođu i vrate se s posla. Kad sve zbrojite ispadne da doma nisu cijeli dan. Onda dođe vikend, a oni djecu potrpaju u auto i odu iskoristiti svoja tri sata besplatnog parkinga u nekom megalomanskom centru. Svaki put kad vidim djecu tih roditelja bude mi ih žao. Najčešće ih možete vidjeti u igraonicama gdje čekaju da roditeljima shopping dosadi, ili ako imaju sreće, kako ih vode pod ruku dok ona plaču i grintaju. Da budem iskrena, da je mene netko od moje druge godine vikendima vodio po trgovinama umjesto da me pustio da se igram na ulici i ja bih grintala sve dok mi ne pokupuje sve zbog čega cmizdrim, jer mi je djetinjstvo ionako već bespovratno okrnjeno.

U Split, u Split!

Odlazak u shopping nekad je bio poput društvenog događaja. Brod za Split Iako je šest ujutro do vas bi na katamaranu sjedila vaša susjeda ili prijateljica, dva reda ispred vidjeli bi rodicu, nekoga iz škole… Taj dan kao da bi cijelo mjesto otišlo nabaviti ono što mu nedostaje. Netko bi otišao obnoviti garderobu, netko kupiti biciklu, odjeću za krštenje ili svadbu. Bilo je tu i onih koji su odlazili naručiti kuhinju, posjetiti nekoga u bolnici, ili su jednostavno imali vremena pa bi malo otišli do grada. No shopping se na otoku svakako drugačije shvaćao i još uvijek se drugačije shvaća nego u gradu. Za nas je to bio povremeni izlet u grad, a ne jedina prilika za druženje s roditeljima.

Moj prvi pravi shopping dogodio se kad sam imala 12 godina. Dogoditi je prava riječ, jer je to nekada bio pravi doživljaj. Na otoku nema puno izbora, pa kad više ne želite nositi ono što vam kupi mama, a ultra popularnih traperica na trapez nema vaše dužine, njoj nema drugog izbora nego da odete ‘preko bare’. A preko bare za nas je značilo ukrcati se na katamaran za Split. Mislim da sunčani Split u subotu ujutro nikad neću zaboraviti. Za mene je to bio centar svijeta, najljepši grad na planeti, mjesto gdje žive najurbaniji ljudi u Hrvatskoj i puno šire i zbog toga smo ja i sve moje prijateljica jedva čekale kad će nam mama reći da smo sve prerasle zbog čega sljedeće subote moramo u Split.

Generacija gomilanja

Zanimljivo je to kako se ‘kultura kupovanja’ mijenja kroz generacije. Moja generacija koja bi se mogla nazvati generacijom gomilanja bespotrebnih stvari rezultat je potpunog zaokreta koji se dogodio u samo šezdeset godina od nekadašnje generacije neimaštine kojoj je pripadala moja baka. Dok mi dramatiziramo ako u trgovini nema ‘pepermint’ zelene nijanse laka za nokte, ona mi priča kako su nekad kad je imala sedam godina (1942.), u mjestu postojale svega dvije trgovine. Namirnice nisu bile pakirane, već su se brašno ili riža uzimali iz pregradaka, dok se koncentrat rajčice kupovao na žlice. U takvim ‘samoposlugama’ moglo se kupiti i petrolej, slanu ribu i čavle, a čavli su im služili za popravak cipela. Radno vrijeme bilo je od izlaska do zalaska sunca, a za reklame nisu znali, jer nitko nije imao televiziju ili radio. No ne buni se ona na današnje stanje, naravno da nikome ne smeta kad ujutro može prebirati po ormaru. Samo ako smo u proteklih 60 godina došli od toga da sedmogodišnjacima više nije pojam čokolada nego iPhone, zanima me gdje je kraj? I kako toj istoj djeci objasniti da ako mobitel dobiješ sa sedam godina, do osamnaeste će te malo što veseliti.

Čekati i raditi za nešto ponekad je jednako dobro kao to i na kraju kupiti. Osobno nikad ne čuvam ni jednu stvar tako dobro, kao onu koju sam sama kupila. Sjećam se rođendana kad sam dobila skupe sunčane naočale. Iako sam obećala da ću ih nositi za dvije godine su izašle iz mode i od tada su u mojem ormaru. Za razliku od njih sat imam već osmu godinu. Kupila sam ga nakon što sam jedno ljeto radila i nikad mi nije palo na pamet zamijeniti ga zato što više nije nov. Zato jedino što još mogu poželjeti novoj generaciji je ono što mi je moja učiteljica davno napisala u spomenar: ,,Želim ti da ostvariš sve svoje želje osim jedne, kako bi uvijek imala čemu težiti.”

P.S. Što kažete na ove reklame? Danas bi služile kao ‘anti-shopping’ propaganda.

This slideshow requires JavaScript.

Slike su preuzete sa Shocking sexist vintage ads

Pogledajte više na: ‘starinske reklame’

Oglasi

Jedan komentar Dodaj vlastite

  1. Agnes kaže:

    Dugo me nije bilo pa nadoknađujem nepročitano. Izvrstan tekst i puno odličnih zapažanja kao i obično.
    Crtrica o Splitu podsjetila je i mene na vrijeme kada je to bio grad kada se u centru “điravalo” po dućanima. Sada, kada se svaka kupnja obavlja u shopping centrima dok centar grada ostaje pust, posve zaboravimo u kojem gradu uopće kupujemo. Izgleda da to i prestaje biti važno, kupovina postaje svrha sama sebi…
    P:S: vintage reklame su odličan izbor uz ovaj tekst i stvarno priča za sebe

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s