Ako živite u malom mjestu gdje još sigurno netko nosi isto ime i prezime, najvažniji je nadimak. Stari ljudi uvijek govore kako nadimak puno toga otkriva: ne samo tko su vam roditelji, nego i pojedine porodične karakterne crte ili porijeklo. U mom mjestu svaka obitelj nosi nadimak, i dok se neki njime ponose, drugi ne vole da im se prišiva uz ime. Mnogo puta su me pitali koji je moj nadimak, ali ja ga u svom mjestu nemam, jer se tata doselio s Visa. No, zato nas na Visu zovu Trogirka. Naš nadimak ne samo da govori o našem porijeklu, već nosi i priču o zabranjenoj ljubavi, bijegu i tužnoj sudbini prvih predaka za koje znamo.

P.S. Hvala rođaku Hrvoju što je oživio staru obiteljsku priču.

Najstariji poznati predak s tatine strane bio je moj prapradjed Ivan Radić iz Radošića (selo poznato po bikijadi i izlazu na autoputu) u Dalmatinskoj zagori. Kako u široj okolini Radošića zapravo nema Radića, u obitelji se pretpostavlja kako su se njegovi djed ili otac najvjerojatnije oženili djevojkom iz obitelji Topić i doselili u taj kraj. O prapradjedu Ivanu danas malo znamo, a o njegovoj braći, sestrama ili rođacima ništa.

Prapradjed Ivan dolazio je iz siromašne obitelji. Već kao mladić trbuhom za kruhom preselio se u Trogir gdje se prehranjivao radeći kao nadničar.Unatoč siromaštvu, prapradjed je imao nešto drugo, a to je naočitost. Tako je u Trogiru upoznao, i zaljubio se u lijepu Mariju Russo, te su njih dvoje ubrzo započeli vezu. Problem je bio što je Marija bila djevojka puno višeg društvenog položaja od njegovog. Dolazila je iz bogate trgovačke obitelji aristokratskog držanja (a možda i korijena) koja je imala nekoliko sinova i nju, kći jedinicu. Njena obitelj vezu s Ivanom smatrala je sramotnom i nedopustivom, stoga je Marija znala da se nikada neće moći udati za Ivana. Jedino što je Ivanu preostalo bilo je da Mariju, uz njezin pristanak, otme.

Tako je jedne večeri, prije 132 godine, Marija iz obiteljske kuće uzela zlatni nakit, a Ivan u Trogiru ukrao kaić. Budući da nije imao novaca, kuću u nasljeđe, ni gotovo ništa svoje, jedino što mu je preostalo bilo je pobjeći na otok Vis gdje mu je živio rođak s majčine strane. Kako je rođakova obitelj stekla imetak baveći se brodarstvom, Ivan je računao na rođakovu pomoć. U to vrijeme nije bilo trajektnih linija i naša legenda dalje kaže kako su Ivan i Marija danima povili u malom kaiću, da bi naposljetku stigli do Visa. Rođak Topić ih je srdačno primio i dao im na korištenje jednu malu kućicu na početku Smidereva (dio Visa).

Marija i Ivan na Visu su bili sretni, jer su napokon bili zajedno, no živjeli su u oskudici i vrlo siromašno, pa je prapradjed odlučio okušati sreću u novom svijetu i otputovati u New York. Ivan je u Americi pronašao posao i Mariji redovito slao novac, te se imovinska situacija u obitelji poboljšala, a on bi često došao kući posjetiti obitelj. Vjerojatno se planirao poslije nekog vremena vratiti za stalno, no zarađeni novac je, kako se priča u obitelji, posudio rođaku Topiću koji mu ga nikada nije vratio, zbog čega je Ivan bio prisiljen ponovno se otisnuti preko oceana.

Početak 20. stoljeća

Ljudi su govorili da su Ivan i Marija bili jednostavno zaljubljeni jedno u drugo, pa ne čudi što bi svaki prijelaz oceana rezultirao Marijinom trudnoćom. Imali su desetak djece i svaki put kad bi Ivan došao na Vis, sa sobom bi uzeo najstarije dijete, pa se s vremenom većina obitelji preselila u New Yorku. U obitelji se priča kako su tamo uglavnom bili ‘firemani’ i ‘polismani’, potpuno su se amerikanizirali i najstariji su uskoro zasnovali svoje obitelji, dok je jedina čvršća veza s onima na Visu bio Ivan. Kod kuće su ostali samo Marija i troje najmlađe djece: jedna kći, Pjero i moj pradjed Dinko (Menego), pa je Ivan odlučio i njih prevesti u Ameriku.

Poslao im je brodske karte na liniji Trst–New York, a Marija je sredila dokumente i oni su napustili Vis, no onog dana kad su doputovali u Trst započeo je Prvi svjetski rat. Misleći kako je to tek kratkotrajan sukob Marija i djeca vratili su se na Vis pričekati da rat završi, no on je nastavio trajati još pune četiri godine. U međuvremenu je Ivan umro. Nezna se kako ni od čega, no nagađa se da je umro od tuge jer Marija i djeca nikad nisu stigli u Ameriku. Tako on i Marija, usprkos svim preprekama i velikoj ljubavi, nikada nisu uspjeli živjeti duže vrijeme zajedno.

Dio obitelji koji je ostao na Visu bio je u nezavidnom položaju. Veza s onima u Americi nakon Ivanove smrti bila je slaba, dolari nisu pristizali i oni su opet zapali u siromaštvo. Pradjed Menego mom ocu je spominjao kako je bio toliko gladan da bi u jesen nakon berbe znao tražiti zaostali rogač kako bi ga pojeo. Marija je u to vrijeme zarađivala skromnu plaću služeći po imućnijim kućama, međutim nikada nije ostala bez svog ponosnog držanja, fizičke ljepote i ponosa, a unatoč siromaštvu obitelj je živjela časno, pa su po Mariji dobili nadimak Trogirka. U to vrijeme su se preselili iz Topićeve kuće i živjeli na trgu Patija.

Godine 1923. stvari su za obitelj napokon krenule nabolje. Menego je služio vojsku u mornarici Kraljevine Jugoslavije gdje je pohađao nešto poput škole rezervnih oficira mornaričkih strojara. Kad su čehoslovačke željeznice na Visu kupile Topićevu vilu (danas znanu kao Češka vila), tražio se čovjek s školom za voditelja čamca (nešto kao srednja pomorska, strojarskog smjera). Primili su pradjeda Menega koji se baš tada u 23 godini života oženio s Frankom Roki – Lazo. Otac priča kako je Menegu u čehoslovačkoj službi bilo jako dobro. Strana plaća omogućila mu je da ne samo prehrani svoju obitelj, već i da kupi imanja i sagradi kuću.

Marija Radić – Trogirka, žena neobične ljepote i aristokratskog držanja umrla je negdje između 1944. i 1945. na Visu, ostavivši iza sebe životnu priču kakvu danas najčešće susrećemo u filmovima.