Prije gotovo dva mjeseca, kada je u Zagrebu napokon tjedan dana u komadu zasjalo sunce, a srpanj pokazao prve naznake nesnosnih vrućina, moji planovi za nadolazeće ljeto bili su opsežniji od Obaminih zdravstvenih reformi. Dugo sam razmišljala čemu se želim posvetiti kada napokon dođem doma i konačan raspored za ljeto 2013. trebao je izgledati ovako: ujutro ću čitati sve one knjige koje preko godine nisam mogla, naučit ću kuhati nešto što ne treba samo staviti u proključalu vodu, poslije ručka ću na kupanje do pet, od pet do ponoći ću raditi i nakon toga idem vani. U mojoj glavi plan je zvučao odlično. Sada na kraju ljeta što sam uspjela realizirati? Skoro pa ništa. Naučila sam čistiti ribu i pročitala sam 150 str. jedne knjige.

Prijatelji me svake godine pitaju zašto radim ljeti. Iskreno, da ne radim ne znam što bih radila. Svi oni ionako ovdje provedu tek dva tjedna, a meni poslije ostaje punih mjesec i po dana do listopada koje treba nekako popuniti. Loša strana svega je što često slušam priče koje započinju sa: ,,Ajme sjećate li se kad smo bili tamo i tamo..?”, i onda započne nabrajanje tko je sve bio i što se sve zbilo, a moje ime uvijek završi pokraj rečenice: ,,Zaboravili smo, tebe nije bilo, ti si radila.”

I kako uskladiti posao i ono malo slobodnog vremena koje biste najradije proveli spavajući? Ovdje jedno veliko hvala ide svim mojim prijateljima (posebno Kikiju, Muki i Sandri) koji su se ovog ljeta spremno odazivali na svaki poziv, čekali da završim sa smjenama i podržavali sve ideje ma koliko sulude bile. Tako smo uspjeli stvorili zajednička sjećanja.Kupi, napuši, odveslaj

Kako je sve započelo

Lani smo išli na kupanje ujutro. Da bi prešli cijelu velolučku valu i došli do plaže trebalo bi nam dobrih 20 minuta. Onda se Moja bolja polovica dosjetio kako u ormaru ima narančasti brod Explorer iz pradavnih dana kad je još cijeli mogao stati u njega i ideja je rođena. Prvi pokušaj bio je test. On i ja sjest ćemo u Explorer i odveslati s jednog kraja velolučkog zaljeva na drugi da vidimo može li se i koliko će nam trebati vremena. Nas dvoje od skoro dva metra, mali čamac za napuhavanje i vesla. Samo ću reći da, kad smo došli ispred polazne točke, pristaništa, djeca koja su se tamo kupala upirala su prstom u nas i smijala se: Utopit ćete se. Međutim par desetogodišnjaka nas nije smelo, pokopali smo preostali ponos, oprostili se s dobrom reputacijom i odvažno doveslali do drugog kraja.

Ovog ljeta veslanje u Exploreru preraslo je u tradiciju. Kiki je kupio jednog za sebe, pa sad umjesto da dio društva hoda, a dio vesla, svi zajedno doveslali na plažu. Kako nam je bilo? Pogledajte!