Kršćanski blagdan Cvjetnice slavi se u nedjelju prije Uskrsa, u spomen na Isusov ulazak u Jeruzalem. Isus je u Jeruzalem ušao jašući na mladome magarcu, a narod mu je klicao mašući palminim i maslinovim grančicama. U spomen na ovaj događaj vjernici i danas na Cvjetnu nedjelju nose svoje grančice na blagoslov, a način njihovog ukrašavanja razlikuje se od grada do grada. Pretpostavlja se kako običaj posvećivanja maslinovih ili palminih grana dolazi iz pretkršćanskih poganskih običaja različitih naroda koji su odrezanim granama označavali početak proljeća ili žetve, te slavili plodnost. Budući da se običaj udomaćio u narodu neki povjesničari vjeruju kako ga se poslije nije htjelo mijenjati da se ne izazve otpor naroda.

Jedan od starih običaja vezana uz Cvjetnicu je i izrada golubica. U rano proljeće, upravo oko Uskrsa kada smokve propupaju, mlade se grane iskoriste za izradu golubica. Ubrane smokvine grane se prerežu na manje komade i dugim, tankim oštrim štapom vadi im se njihova bijela srž. Ona je rastezljiva, ali se i brzo suši pa izrada iziskuje spretnost i dosta strpljenja. Kada su gotove bijelim će se golubicama okititi maslinove grančice koje se nose na blagoslov na Cvjetnicu. Izrada golubica od smokvinih grančica kod nas se spominje na Pelješcu (u stonskom području) i Kučićima pokraj Omiša, a postoji i u Veloj Luci, međutim danas je gotovo zaboravljen. Na slici je teta Dolina koja golubice izrađuje u uvali Gradina.

Kod nas doma, na Cvjetnicu je baba ukrašavala maslinu, a nona bi isplela palmu. Baba Cvjetnicu isto tako oduvijek zove ‘Nedija od palama’ i prema običaju govori kako će se blagosloviti ‘palme’, međutim za blagoslov i danas ona kao i ostali sumještani priprema samo maslinove grane. To su duge grane, bogato ukrašene cvijećem koje pažljivo zalijepi oko grančica, a nama je kao djeci bilo najvažnije čija je okićenija. Nona na Visu nije imala običaj ukrasiti maslinu, već bi za Cvjetnicu isplela palminu grančicu, a na vrh bi dodala mali  križ.

Golubice u maslinovoj grančici simbol su ljubavi, nade i mira. Ljubav predstavljaju jer ove ptice u paru svijaju gnijezdo, sjede na jajima i othranjuju mlade. Nada se uz njih veže još od doba starog Egipta kada su prije 3000 godina prvi puta pripitomljene. Za golubice se tada vjerovalo se posrednici, božji glasnici i svete ptice. I danas su golubice poznate kao pismonoše koje se koliko god daleko otišle, uvijek vrate i pronađu svoj put. U Starom Zavjetu i priči o velikom potopu bijela golubica napokon postaje simbol mira. Ona Noi u kljunu donosi maslinovu grančicu kao znak novog svijeta i božjeg pomirenja te saveza s ljudima.