Legenda o Lokvici

Priča o dalmatinskim otocima često je kroz povijest bila priča o borbi protiv suše i borbi za opstanak. U sušnim ljetnim, ali i zimskim mjesecima imati gustirnu punu vode za domaćinstvo je najčešće značilo razliku između življenja i preživljavanja jer nisu samo ljudi bili ti koji su trebali vodu, nego je svaka kuća imala i stoku ili bar jednu mazgu ili tovara, koje je trebalo napojiti.

Jedno od pitanja koje je zaokupljalo svakodnevnicu naših prabaka i pradjedova bilo je: što ako gustirna presuši, a ne padne daž? Ako nema kiše, onda se znalo posuditi vodu od susjeda. Znam za priču u kojoj je moja prabaka u vrijeme suše išla kod nekih imućnih ljudi pitati vodu. Dali su joj, ali često se pritome na onoga tko pita znalo gledati s visoka pa čak ga i uvrijediti. No, čak i da susjedi rado daju vodu, to nije bilo rješenje jer nakon više sušnih mjeseci ni oni ne bi imali za sebe i svoju stoku.

Zdenac, otok Vis
Zdenac, otok Vis

Drugo rješenje bilo je ići na izvor vode, ukoliko on na otoku postoji.

Legenda o Lokvici nastala je uoči blagdana Bogojavljanja ili Sveta tri kralja. Blagdan Bogojavljanja, kada crkva slavi Božje objavljenje svakom čovjeku, a tri mudraca s Istoka dolaze Isusu s darovima, u narodu se zove i Vodokršće jer tada se u crkvi posvećuje voda. Ista ona kojom će se poslije vjernici prekrižiti pri ulasku u crkvu. Međutim prije otprilike 150 godina kada se u Veloj Luci zbio ovaj događaj, mjesto još uvijek nije imalo ”velu gustirnu”, cisternu koju će nešto kasnije sagraditi austrijska vojska, pa su mještani ovisili isključivo o vremenskim (ne)prilikama.

I tada je, baš kao i ove godine, zima bila iznimno sušna. Dovoljno sušna da ni pred blagdan sveta Tri Kralja ili Vodokršće ne padne kiša i da ljudi shvate da neće biti dovoljno vode za crkvenu posvetu. Međutim otok Korčula ima jedan prirodan dar, a to je Lokvica – bunar s izvorom pitke vode na blatskom polju, smješten između crkvice sv. Mihovila i crkve sv. Kuzme i Damjana, koji ne presušuje te je i danas u funkciji, a udaljen je oko 6 km od Vele Luke.

Blatsko polje
Blatsko polje

Kako im ništa drugo nije preostalo žene su se okupile, uzele maštile u koje će donijeti vodu i uputile se na put prema Lokvici. Za njih taj put nimalo nije bio lagan već je iziskivao cjelodnevno pješačenje, po povratku s teretom.

Došavši na Lokvicu žene su zapule vodu, napunile maštile i krenule kući. Međutim prošavši u povratku pokraj crkvce sv. Kuzme i Damjana, odjednom je zapuhalo iz pravca zapada. Nebo se nakupilo oblacima i zacrnilo te je počela snažna kiša, praćena grmljavinom i naletima vjetra. Vidjevši kišu skupina je osjetila olakšanje. Vrijeme suše je dokinuto pa su ispraznili maštile kako bi lakše pješačili i nastavili su svoj put kući. Kada su došli već nadomak Vele Luke skupina je shvatila kako u samom mjestu nije pala ni kap kiše i nastalo je veliko razočaranje shvativši kako su cijelo jutro potrošili uzalud. Sutradan im nije ništa drugo preostalo nego ponovno uzeti maštile i krenuti pješke po vodu iz Lokvice za blagoslov.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s