Hvarska buna bila je pobuna pučana na čelu s Matijem Ivanićem protiv plemića za udio u vlasti hvarske komune. Pobuna je zahvatila čitav otok, a ustanak je prerastao u četverogodišnji građanski rat (1510.-1514.). Ono što je manje poznato je to kako je buni prethodilo čudo zbog kojeg su pučani zamalo odustali od svog nauma, a u spomen na taj događaj i danas se zadržala višestoljetna tradicija noćne procesije ”Za križen” koja se svakog Velikog četvrtka organizira na otoku Hvaru.

Na Hvaru su nekoć postojala dva staleža: pučani i socijalno i politički privilegirani plemići, a klasne razlike među njima nikako se nisu mogle pomiriti. Kako bi kontrolirali odluke plemićkih vijeća pučani su najprije tražili veće ovlasti za svoje pučke skupštine. Međutim mletačka vlada koja je svoje plemiće postavljala za knezove oduzimajući tako dalmatinskim komunama prijašnju autonomiju odbila ih je. Bilo je tu i nezadovoljnih obogaćenih pučana koji su se htjeli izdići iznad svog položaja i postati članovi velikih vijeća, no to im nije bilo moguće, a bezobrazno ponašanje plemića koji su pučane smatrali tek slugama i svojim podređenima dodatno je pogoršavalo međuodnose.

Kap koja je prelila čašu bio je događaj u kojem je neka vlastela silovala pučanke. Siti bahatosti plemstva koje se nije obaziralo na privilegije koje je pučanima dodijelila mletačka vlada, i povrijeđenog ponosa, hvarski su se pučani počeli okupljati na tajnim sjednicama u kući admirala hvarske luke, Nikole Bevilaque. Sjednice su predvodili njegov sin Toma Bevilaqua i kanonik hvarske stolne crkve te kapelan crkve Sv. Marije Anuncijate, Matij Lukanić.

Održavane u tajnosti Bevilaquine kuće, sjednice su su bile prilika za hvarske pučane da rasprave svoj položaj i odluče što dalje. Tako su na jednom od sastanaka, nešto prije studenog 1510. godine, pučani skovali urotu kako će ubiti nekoliko plemića i time se zauvijek riješiti onih koji ih omalovažavaju i tlače. Da bi njihov dogovor dobio na snazi naposljetku su skinuli stari čađavi križ sa zida sobe Tome Bevilaque i zakunuli se na njega.

Međutim Hvaru je prethodio događaj koji nitko nije ni slutio, a koji je pučane toliko zatekao da se činilo kako će odustati od svog nauma da prisile plemiće na priznavanje ravnopravnosti pučana.

U srijedu, 6. veljače 1510. godine, negdje oko tri mjeseca nakon kovanja urote, Hvarom je bjesnila oluja. Sivo nebo nadvilo se nad krovove i jaka kiša neprestano je padala, kad se oko sedam sati navečer zemlja triput zatresla, srušivši krov u crkvi Sv. Marije Anuncijate. Tu uz crkvu bila je kuća njenog župnika i predsjedatelja tajnih pučkih sjednica Matije Lukanića, a malo niže niz ulicu nalazila se kuća admirala Nikole Bevilaque. Baš dok je nevrijeme bilo najsnažnije, u Bevilaquinoj je kući Tomina kći pošla u očevu sobu ne bi li očistila staro čađavo raspelo, no kad mu se približila obuze je strah – vidjela je kako raspelo krvari i nekoliko kapljica palo joj je na rubac kojim ga je htjela obrisati, a jedna na ruku.

Uplašena, kći otrči po majku i djeda ne bi li ustanovili što se to zbiva, a kad su zapalili svijeću vidjeli su kako crvena tekućina curi iz krune, ustiju i nosa raspela. Zbunjeni pozvali su svog prijatelja kapelana Lukanića, no djed, stari admiral Nikola nikako nije mogao vjerovati kako je to zaista krv. Za njega je to bila tek boja koja se skida usred vlažnog vremena, no kada je unuka raspelo postavila na čistu plahtu plahta je uskoro bila puna krvavih kapljica.

Kako su unuka i svećenik bili uvjereni da je ono što vide prava krv, ukućani su se složili raspelo odnijeli ličiocu (pituru) Stjepanu Vitaljiću koji je utvrdio kako se tu ne radi o boji već o pravoj krvi. Kad je to čuo župnik uzeo je raspelo i postavio ga na glavni oltar stolne crkve Sv. Stjepana te dao oglasiti crkvena zvona. Vijest se uskoro proširila Hvarom i hvarskim komunama pa su mornari ostavili lađe, trgovci robu, i domaći i stranci, mlado i staro, svi su pristizali u crkvu ne bi li svjedočili čudu, a svećenici su događaju u čast održali svečanu večernju misu.

Nakon mise i obreda raspelo su spremili u škrinju u Gospinoj kapeli, a gradom je zavladao veliki strah. Ljudi su smatrali kako je čudo na raspelu bilo samo pretkazanje velikog zla koje će ih zadesiti. Uhvaćeni u vrtlog masovne panike, veliki se broj ljudi bičevao u znak pokore, a to su činili na javnim mjestima poput pjaca, zamotanih lica i raskuštrane kose. Bičevala su se i djeca od 7, 8 ili 10 godina, gola uz očajan plač, pogleda uprta u nebo moleći za milost i oprost. Grad je odisao strahom pred skorom propašću koja je, smatrali su, trebala uslijediti.

Sljedećih nekoliko dana održavale su se svečane procesije s raspelom, a glavna je održana 10. veljače. U procesiji se nosilo raspelo, a muškarci i žene stupali su bosi s konopima oko vrata i svijećama ili feralima u ruci, glasno plačući, jaučući i uzdišući. Svi su bili obuzeti vjerom, čudom i strahom od Božje kazne jer raspelo su shvatili kao znak da se u tim teškim vremenima punim nemira trebaju pokajati. Ovi događaji snažno su utjecali i na kanonika Lukanića, pa je propovijedajući kao se čudo zbilo rekao: ,,Narode, pusti plemiće da mirno uživaju svoju čast, ne čini protiv njih ništa, zadovolji se svojom sudbinom! Ja neću više o tom govoriti upamti! A vi plemići, milujte narod i ne miješajte se u crkvene poslove!”  Čuti nekadašnjeg zagovaratelja urote kako blago govori o vlasteli i odvraća puk od pobune bilo je nešto potpuno neočekivano i novo, a događaj je na kanonika djelovao toliko snažno da je uskoro izgubio razum i umro.

Kada je umro glavni vođa pučke pobune stvari su se privremeno smirile. Govor koji je održao na procesiji odvratio je pučane Hvara od nauma, a ljudi su uz to duboko vjerovali kako se i samo nebo ljuti na planirani ustanak protiv plemstva. Međutim urota nije nestala u cijelosti. Pučani diljem otoka bili su dobro organizirani i previše su mrzili plemiće da bi tek tako odustali, a kada su se događaji iz veljače zaboravili, u svibnju je planuo ustanak kojeg nisu predvodili pučki vođe grada Hvara već pučani iz sredine otoka na čelu s Matijem Ivanićem iz Vrbanja, prozvanim vojvoda Janko.

---

Izvori:

• Buna hvarskih pučana
• Hvar kroz stoljeća, Grga Novak, Zavod JAZU, Zagreb, 1972. (preporučam!)