Ovo je priča o poznanstvu moga dide s mamine strane, rođenog 1929., i mladog češkog novinara Frante Dostala. Priča je do mene došla slučajno, u jednom razgovoru, pa ovu crticu shvatite kao uspomenu na davno minulo prijateljstvo.

Iako ima više od deset godina da je umro, dide Vjeka se sjećam odlično. Didina najveća jubav, osim babe, naravno, bili su poljoprivreda i njegove domaće životinje koje su on i baba držali na Guduliji. U slobodno vrime, kada su njegove beštije bile nahranjene, a poljoprivredni poslovi dovršeni, dida je volio sport. Međutim ne bilo koji, već kamen temeljac svih nedjeljnih popodneva u dalmatinskim mistima – obuće (balote) i šah. I dok mu je odlazak na obuće vrlo vjerojatno više bio izlika za čuti što ima nova, šah je vrlo rado igrao, o čemu svjedoči i nekoliko malih pehara koje je dobio natječući se.

Dok su obuće uvijek vezane uz teren, šah se može igrati usud (posvuda). Jednog lita na kupanju, igrajući šah ispred hotela Istra (danas tog hotela više nema), dida je upoznao mladog Čeha Frantu Dostala. Osim ljubavi prema šahu, imali su dida i Franta još jednu zajedničku stvar: oboje su dolazili iz zemalja komunističkog režima. Tako bi dida i Franta sjedili, igrali šah i pričali o svemu i svačemu te se uskoro među njima razvilo prijateljstvo.

Malo se toga danas baba sjeća o Franti. Uglavnom ga opisuje kao: ,,finega čovika, malo mlajega od dide”. Otkad su se dida i fini mladi Čeh upoznali i sprijateljili, Franta je uredno nastavio liti dolaziti u Luku, a baba i dida bi ga često za sparnih večeri pozvali kod sebe na večeru. No, nije Franta uvijek bio sam, tako je, sjeća se baba, jedne godine na ljetovanje došao s curom. Promijenio je Franta u međuvremenu i curu i tko zna što još, ali prijateljstvo je kroz godine ostalo.

Jednog je lita Franta sa sobom donio 3 cm debeo snop razvijenih fotografija i ostavio ga didi na čuvanje. Slike pune vojnika i tenkova na ulicama prikazivale su vojni napad SSSR-a na Čehoslovačku 1968. Prestrašeni promjenama u Čehoslovačkoj (Praškim proljećem) i mogućnošću da Čehoslovačka napusti Varšavski pakt, sovjeti su izveli ratnu intervenciju. Franta je dio jedan od onih koji su riskirali svoj život kako bi zabilježili ulazak sovjetskih tenkova u Prag. Kako je takve stvari bio opasno imati kod kuće, mladi novinar je fotografije donio sa sobom na ljetovanje i dao ih mom didi da ih spremi na sigurno.

Nešto vremena poslije toga, jedne zime, dida je dobio priliku poslovno otputovati u Prag. Kako je imao slobodnog vremena odlučio je potražiti Frantu na kućnoj adresi: Nad lesnim divaldem i posjetiti ga. Franta mu je rekao da će se naći u gradu, na javnom mjestu, i da mora pripaziti kako ne bi bili više od dvoje u društvu na ulici. Našli su se u predvorju hotela. Franta je didi rekao kako misli da ga prate (najvjerojatnije ruski agenti, op. a.). Bojao se govoriti otvoreno o komunističko sistemu i to bi se osjetilo u razgovoru.

Koju godinu kasnije, baba više nije sigurna točno kada, kontakt dide i Frante se prekinuo. Dida i baba su se u međuvremenu preselili u novu kuću, pisali su Franti i pozvali ga, međutim nije bilo odgovora. Slike su ostale skrivene, na šufitu, a dida ih nije bio sklon svakome pokazivati. Znao je što je Franta riskirao da bi do njih došao. Danas nažalost fotografija više nema. Baba je u nekom periodu napravila ‘generalku’ na šufitu pa su slike bačene. Bit će zaključila kako te ‘‘stare razglednice‘‘ nikome ne koriste pa ih je bacila. Možda je to bio period kad smo se rodili mi, unučad, pa je trebalo više prostora za spremiti sve te rekvizite koji dođu s malom dicom. Tko će znati. Danas umjesto slika sa tenkovima, u ormaru na šufitu leže Barbike, tatina gardistička uniforma i babini stari pandili čekajući neku novu generalku, kako bi napravili mjesta za one koji tek trebaju doći.