Kadet porijeklom s Korčule preživio jedno od najpotresnijih stradanja jedrenjaka u 19. st.

Prije nekoliko mjeseci susrela sam Australca koji mi je ispričao priču o nesreći barka Stefano. Brodu koji je krajem 1875. godine udario u koraljni greben kod rta Cloates na obali Australije te doživio brodolom, ostavivši nesretnu posadu 8,700 nautičkih milja daleko od kuće. Članove posade činilo je sedamnaest mladića i dječaka u dobi do 26 godina, većinom iz Dalmacije i tek jedan Englez, a brodolom je preživjelo samo dvoje. Od sigurne smrti spasili su ih Aboridžini. 

Godine 1875. Hrvatska se nalazi u sastavu Austro Ugarske monarhije. To je vrijeme u kojem Austrija razvija svoju trgovačku mornaricu pa se u primorju i na otocima grade brojna brodogradilišta, a brodogradnja cvjeta. Jedan od novoizgrađenih brodova bio je i jedrenjak bark Stefano, napravljen 1873. u riječkom brodogradilištu braće Brazzoduro za Dubrovčanina Nikolu Bačića. Dug 50,5 metara i težak 814 tona, brod je dobio ime po vlasnikovom sinu, prerano preminulom kapetanu Stefanu Bačiću, i tako, moglo bi se reći, nastavio njegovu lošu sreću. Naime bark Stefano otisnuo se u plovidbu 1875. pod zapovjedništvom dubrovačkog kapetana Vlaha Miloslavića, iz engleske luke Cardiff prema Hong Kongu natovaren ugljenom. Bilo mu je to treće i posljednje putovanje.

Bark Stefano u riječkoj luci
Izvor: mlhistria.altervista.org

Deset milja od obale Zapadne Australije, kod rta Cloates, 27. listopada 1875. godine bark Stefano udario je podvodni greben i potpuno se razbio. Kako će to mnogo godina kasnije opisati jedan od samo dvojice preživjelih, Dubrovčanin podrijetlom s otoka Korčule, Miho Bačić, brodolom je najvjerojatnije proizašao  iz nesporazuma pri promjeni kursa plovidbe, jer umjesto kapetanove zapovjedi da se plovi prema sjevero-zapadu, kormilar je zabunom brod usmjerio prema sjevero-istoku i time zapečatio sudbinu gotovo svih članova posade.

Plaža u blizini rta Cloates, mjesta gdje je potonuo bark Stefano

Od njih sedamnaest, sedmero se utopilo kada je brod udario o greben, a ostali su uspjeli doći do obale držeći se za olupine broda. Obala im nije pružila sigurnost jer su se našli u polupustinjskom okruženju bez hrane i vode te zaklona od ciklona. Pomogli su im Aboridžini koji su im dali hranu te kartu koju su pronašli s nasukanog broda. Kako je malom domorodačkom plemenu bilo teško prihvatiti sve preživjele članove, posada se odlučila krenuti dalje na jug, nadajući se da će naići na britansko kolonijalno naselje, no to se nije dogodilo.

Aboridžini

Ponovno prepušteni na milost i nemilost polupustinjskim uvjetima, prehranjivali su se bobicama koje su otrovne ako se termički ne obrade. Na izmaku snaga i početku ludila uslijed kronične iscrpljenosti i pothranjenosti počeli su polako umirati pa je do Božića 1875. ostalo samo dvoje: šesnaestogodišnji kadet Miho Bačić i devetnaestogodišnji mornar Ivan Jurić. Polako se predavši čekali su smrt, a onda su ih ponovno spasili Aboridžini s kojima su ostali tri mjeseca. Dani su im bili ispunjeni upoznavanjem njihovog načina života i preživljavanjem u divljini. Hranili su se sirovim školjkama i ribom koju su im domoroci donosili. O njihovim susretima Miho Bačić kaže:

,,Ja i jedan moj drug ostali smo živi pošto smo uvijek imali više srčanosti, a na koji način? Skoro smo umirali kada su crni divljaci stigli i mi smo ih sklopljenih ruka molili da nam dadu jesti. Dirnuti, uzeli su nas pod ruke i odveli s njima nahranivši nas ribom i vodom. S njima smo ostali goli skoro tri mjeseca, pateći skoro uvijek glađu.”

Ulomak iz pisma Miha Bačića, napisanog 1876.
Miho Bačić i Ivan Jurić

Konačno 18. travnja 1876. Miho Bačić i Ivan Jurić uočili su engleski jedrenjak ‘‘Jessy‘‘ koji je jednom godišnje dolazio u taj dio Australije u potrazi za biserima. Kapetan ih je ukrcao i stigli su u luku Fremantle na Zapadnu Australije. Nakon što su spašeni njihovu priču o stradanju barka Stefana zapisao je Miho Bačić uz pomoć dubrovačkog dominikanca Stefana Skurle na preko 280 stranica na talijanskom jeziku, a na kraju se nalazi i jedinstveni riječnik s pojmovima na talijanskom i aboridžinskom jeziku.

Kolonijalna vlada poslije je zamolila Bačića i Jurića da posjete aboridžinska plemena koja su im pomogla i daruju ih, a oni su to i učinili. U znak zahvalnosti što su se kući vratili živi naslikana je slika spašavanja, a autor Bazilije Ivanković prikazao je trenutak u kojem kuter Jessy dolazi po preživjele. Slika je poklonjena kapucinskom svetištu Gospe od Milosrđa u Dubrovniku i danas se čuva kao zavjetni dar.

Kuter Jessy dolazi po Mihu Bačića i Ivana Jurića
Izvor: ppmhp.hr/

Unuk Mihe Bačića, Gustave Rathe koji je napisao knjigu o djedovom brodolomu, krajem 1990-ih postao je jedan od suosnivača Povelje prijateljstva između grada Fremantle u Zapadnoj Australiji i otoka Korčule s kojeg potječe njegova obitelj.

Oglasi

Jedan komentar Dodaj vlastite

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s