Slatki život (prvi dio)

Zadnji put kad sam na blogu napisala nešto osobno bilo je to za vrijeme početka pandemije koronavirusa i prvog tzv. lock downa. S početnim naznakama zatvaranja županija spakirali smo se i otišli na Korčulu. Ako već trebamo biti izolirani jedni od drugih, zar nema bolje simbolike za izolaciju od otoka? Muž je provodio dane radeći od doma i sadeći batate, dite je trčalo po livadama oko kuće, a ja sam bila trudna, lagano hvatala kile i dobivala formu otoka. Kad bi me vidile kako se spuštam po štradi suside bi pitale: moje, a hoćeš brzo? – Da, da, brzo ću… ali neću rodit, nego na vagi uhvatit stotku, mislila bi u sebi. To se skoro i dogodilo, ušla sam u rađaonu s 98 kila, ali to je već neka druga priča.

Povratak u ’80-e: ljetne radosti

Od tada su prošle pune dvije godine i sada mi se čini kao da taj post ne govori o događajima iz 2020. godine, nego iz nekog drugog života. U međuvremenu je naša obitelj dobila novu članicu, gospođicu L, starije je dijete naučilo pravilno izgovarati sva slova, batati su se pojeli, a muž je našao novi hobi (o kojem trenutno radije ne bih pisala jer djeca spavaju, mir je i tišina, zašto kvariti idilu prisjećajući se dana kad je otkrio čari štemalice).

Ako se moram osvrnuti na sebe, svoje uspone i padove u proteklom razdoblju, samo bih rekla da osim što lagano ćoravim, izgleda i da sve slabije čujem. Danas je mali sjedio na WC-u dobrih 10 minuta i vikao: kakio, kaakiooo, međutim očito sam nagluha jer sam čula kako viče adio. I tako je jadno dite čekalo i vikalo kakio, a ja sam iz kuhinje odgovarala: a di greš? Di ćeš?

Na zadatku.

Toliko o tome.

Sada ćemo preći na nešto ozbiljnije. Razlog zbog kojeg pišem je dijabetes tip 1 koji je našem dječaku dijagnosticiran prošlog ljeta, u dobi od 4 godine i tri mjeseca. Puno me ljudi od tada pitalo kako smo otkrili da ima dijabetes pa ću ovaj tekst posvetiti svima kojima bi informacije mogle pomoći da svoje sumnje odagnaju ili pak na vrijeme prepoznaju da nešto nije u redu.

Budući da ljudi često miješaju dijabetes tip 1 s dijabetesom tip 2, evo za početak nekoliko kratkih informacija o samoj bolesti:

👋 Diabetes mellitus tip 1 ili skraćeno T1D je autoimuna kronična i (za sada) neizlječiva bolest kod koje gušterača ne proizvodi inzulin jer su joj beta stanice koje ga stvaraju uništene. Bolest je autoimuna jer tijelo oboljelog ne prepoznaje beta stanice vlastite gušterače već ih smatra stranim tijelom te uništava.

➡ Nakon što pojedemo, hrana bogata ugljikohidratima se razlaže na glukozu. Inzulin je prijeko potreban kako bi glukoza iz krvi mogla ući u naše stanice i dati im energiju. Na površini stanica nalaze se receptori inzulina koji sa inzulinom reagiraju kao ključ i brava: inzulin je ključ koji u doticaju s receptorima otključava stanicu tj. potiče ulazak glukoze i tako snižava razinu šećera u krvi te tijelu daje energiju. Ovo ujedno objašnjava i zašto su, prije nego li im se dijagnosticira šećer, dijabetičari neprestano gladni: koliko god da pojedu bez inzulina njihove stanice gladuju jer glukoza ne može do njih.

➡ Dijabetes tip 1 je rjeđi od dijabetesa tip 2. Javlja se najčešće u djetinjstvu,  ili ranoj odrasloj dobi i čini 7-10% svih slučajeva dijabetesa.

➡ Oboljeli od dijabetesa tip 1 doživotno su ovisni o inzulinu.

📢 Dijabetes tip 1 se nije mogao spriječiti.

Često možete čuti kako stariji kažu djeci: ne jedi toliko slatkog, dobit ćeš šećer. To je mit. Primjera radi naše dijete prije dijagnoze nikada u životu nije pojelo Čokolino, nije jeo nikakve bombone, a čokoladu je dobivao vrlo ograničeno. Ne iz straha od šećera, nego prije svega da mu sačuvamo zdravlje mliječnih zuba.

⛔ Nije poznato što uzrokuje dijabetes tip 1. Smatra se da uzrok leži u kombinaciji genetskih i vanjskih uzroka. Neki ga pripisuju virusnoj infekciji. Laički rečeno, dijabetes tip 1 u našem je djetetu očito čučao, a nešto ga je oslobodilo. Činjenica je da ne možete znati hoće li i kada vaše dijete dobiti dijabetes.

U posljednjih 30 godina broj djece oboljele od dijabetesa tip 1 se utrostručio. Posebno se uočava sve veći broj oboljele djece mlađe od pet godina.

Izvor: Zagrebačko Dijabetičko Društvo

➡ Postoje istraživanja koja su pokazala kako najveći broj malih dijabetičara živi u skandinavski zemljama. U Finskoj od 1.000.000 djece 43 ima dijabetes tip 1. Za razliku od Skandinavaca najmanji broj djece dijabetičara živi u Kini i Japanu. U Japanu od 1.000.000 djece samo 3 razvije dijabetes.

👉 U Hrvatskoj se dijabetes tip 1 godišnje dijagnosticira kod 130 do 160 djece.

Broj oboljelih u protekla dva desetljeća je u porastu. Prema Svjetkoj zdravstvenoj organizaciji Hrvatska spada u grupu zemalja s visokim rizikom za nastanak T1D.

➡ Muž je negdje čitao istraživanje koje je statistički pokazalo kako zemlje u kojima veliki broj djece oboli od glista ujedno ima i mali broj djece oboljele od dijabetesa tip 1. Slučajnost ili ne, ali on sada potiče gospođicu L da puže po vrtu i kopa zemlju rukama.

➡ Američko dijabetičko društvo na svojim stranicama piše kako, ukoliko ste muškarac s dijabetesom, šansa da ga i vaše dijete dobije je 1:17. Ako ste žena s dijabetesom i rodite prije 25. godine, šansa je 1:25, a ako rodite nakon 25., zanimljivo, šansa da dijete oboli smanjuje se na 1:100.

Ukoliko ste dijabetičar rizik da i vaše dijete jednog dana također oboli povećava ako vam je bolest dijagnosticirana prije 11. godine.

Koliko je poznato kod nas u mojoj i muževoj obitelji nitko nije imao mladenački dijabetes. Jedino je moja baka s tatine strane imala dijabetes tip 2 i to u kasnijim godinama. U bolnici su nam rekli da se i to računa, kao i sve druge autoimune bolesti poput poremećaja u radu štitnjače, koji je vrlo čest. Ako se dobro sjećam riječi s predavanja sve autoimune bolesti u obitelji pokazuju da je dijete genetski bilo sklonije mogućnosti razvijanja T1D koji je i sam autoimuna bolest.

Klasični simptomi dijabetesa tip 1 su: povećana glad, pojačana žeđ, učestalo mokrenje (kod male djece mokrenje u krevet), umor, zamućen vid, bolovi u trbuhu, razdražljivo ponašanje, zadah po acetonu. Više simptoma se može ali i ne mora javljati istovremeno, ili periodično, a ponekad nema pokazatelja oboljenja.

Kada se svega prisjetim prvi simptom koji je naše dijete imalo bila je bol u trbuhu. Iako je nemoguće da dijete ima neotkriveni T1D mjesecima (jer bi zbog nedostatka inzulina i visokih šećera upalo u dijabetičku ketoacidozu koja kao posljedicu ima komu te smrt), kod našeg se dječaka sigurno nešto ”kuhalo” pune dvije godine prije nego je postavljena dijagnoza. Kako ovdje iznosim isključivo vlastito iskustvo i zapažanja moguće je da u nečemu griješim, ali sjećam se da je Z imao samo godinu i po kada bi ga, periodično, poslije ručka, bolio trbuh. Prvo smo mislili da glumi kako ne bi morao jesti, zatim da je kakva intolerancija, ali trbuh ga je bolio od najrazličitije hrane. Nekad bi to bilo nakon zdjelice banane u jogurtu, nekad poslije variva od leće, i nikako nisam mogla uočiti obrazac.  To se nije događalo često, nije trajalo dugo, ali kad se nakon stanke od par mjeseci ponovno javilo počelo me brinuti.

Kako se stvari ponekad poslože na najneobičnije načine Z je u to vrijeme imao svoju dragu tetu čuvalicu koja je i sama dijabetičarka (T2D) te mi je upravo ona rekla kako bi bol mogla ukazivati na šećer. Teta čuvalica ima unuku kojoj je kao djetetu otkriven T1D i koja je i sama imala učestale bolove u trbuhu zbog čega joj je bol bila sumnjiva. Meni je u tom trenutku uopće spomen šećera bio banalan i bila sam uvjerena kako je to zadnji razlog na koji bi trebalo posumnjati.

Bol se u trbuhu nastavila i odlučila sam po prvi puta posjetiti pedijatricu zbog istog. Ona nas je uputila vaditi krv i nalaz je pokazao povišene amilaze gušterače. Zatim smo dobili uputnicu za gastrologa, ali kako je na pregled u bolnici trebalo čekati više mjeseci nazvala sam nekoliko privatnih poliklinika i u prvoj slobodnoj zakazala termin. Sudbina se i ovdje malo našalila, i umjesto kod gastrologa, pregled sam dogovorila kod dječjeg endokrinologa, doktora koji je, između ostalog, život posvetio dijabetesu kod djece. Pregled se dogodio točno pet mjeseci prije nego li ćemo biti zaprimljeni u bolnicu gdje ćemo dobiti službenu dijagnozu diabetes mellitus 1.

Cola zero – jer nekim je stvarima ponekad teško odoljeti

Ono što me je uz bol u trbuhu mučilo bio je i sam izgled dječaka: visok, vrlo mršav i jako blijed, međutim doktor nije pronašao ništa sumnjivo. Ultrazvuk je bio uredan, sam pregled isto. Mršavost je pripisana činjenici da smo muž i ja slične građe. Ipak, to bljedilo me progonilo i tu je bio onaj majčinski osjećaj da nešto nije u redu. Napravili smo još pretragu na celijakiju koja je bila uredna i konačan je zaključak nekako ostao visjeti u zraku tj. nije nam rečeno zbog čega su amilaze, zbog kojih smo i krenuli kod specijalista, povišene. Preporuka doktora za bol u trbuhu: Controloc ujutro i navečer. Onda je  polako došlo ljeto, pripreme za kupanje, i sve to je palo u drugi plan.

Priča se nastavlja…

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s