Zaobilazim ljude kod kojih je sve savršeno. Ne zato što imam nešto protiv njih, nego zato što je savršeno uglavnom nije realno i krajnje je dosadno.

Mislim da većina ljudi zapravo ne voli savršeno. Vjerojatno baš zato svi volimo čitati ispovijesti poznatih sportaša, koji su krenuli od dna i došli do vrha. Kao recimo Kostelići. Janica i Ivica odlaze s tatom na natjecanja, ali nemaju novaca za hotele pa spavaju u sobama za čistačice. Djeca koja su jedva imala za ski karte postala su svjetski prvaci. Zamislite koliko bi dosadna bila priča koja glasi: Ivica i Janica od malena vrijeme provode u luksuznim sobama švicarskih Alpi, a sada će iz njih gledati svoja zlata.

Uvijek se rado prisjetim priče jedne prijateljice o tome kada su ona i bivše kolegice otišle u posjet curi s kojom su studirale. To je bilo sada već s odmakom 6-7 godina od studija i umjesto u studentskoj sobi, po prvi puta su se našle u njezinoj novoj kući.

Kolegica je bila krajnje ljubazna. Lijepo ih je ugostila i veselo provela po svim katovima kuće. Pokazala je sobe, dnevni boravak, wc-e, zidne ormare, apsolutno sve, a onda ih je počastila u svojoj novoj kuhinji. Za stolom su se prisjetile starih dobrih vremena, malo pričale o djeci, novim životima koje imaju i dogovorile da se, naravno, vide opet.

– I, pitam je, kad se opet okupljate?
– Ma nema šanse da ću više ići, kaže mi ona.
Kako to misliš nema šanse, nije mi bilo jasno. Pa kakva joj je kuća?
– Savršena, odgovara prijateljica. Ima dva kata kuće i prizemlje i sve je savršeno. Došle smo usred radnog dana, a njoj je sve na svome mjestu. Ima malu djecu, ali kuća je kao iz časopisa. Ona stigne raditi, kuhati, ujutro vježba, navečer s mužem ima vrijeme za njih. Kuća joj je uvijek uglancana, a njezina se djeca, pogodi što: nikad ne svađaju! – rekla je to krajnje iznervirano.
– E da, i kuću su podigli iz temelja, od, pogodi: ušteđevine! Zanima me samo koje, bit će one od rada preko student servisa, komentirala je krajnje sarkastično.

Dok se ona tako ljutila, posjetiteljicama su misli lutale između njihovih problema i ispeglanog stolnjaka na kojem su stajale šalice vruće kave. Prva je znala da je u posjeti, a kuću je ostavila kao da je pala bomba. Druga je mislila na svoju djecu koja se tuku 0-24. Treću je pogodio dio o vremenu za njih dvoje jer ima muža kojeg od posla skoro ni ne vidi. Četvrta je bila kombinacija sve tri, uz to što već pola godine nije mogla naći posao, a o stambenom je kreditu mogla samo sanjati.

Nije njih nervirala kuća, nego ideja da netko sve u životu uspijeva držati pod kontrolom.
– Pa dobro, možda je uložila dodatan napor, ipak je znala da dolazite, pokušala sam opravdati njihovu kolegicu. Možda vas nije htjela opterećavati svojim problemima?

– Ma daj Petra, molim te, – samo je rekla i time je razgovor završio.

Društvene mreže i stvarnost

Postoji međutim jedno mjesto kao specijalizirano za savršene živote. To su, pogađate, društvene mreže. Koliko god svi kažemo da im se odupiremo, da nam služe samo za gledanje vijesti i kontakt s ljudima koji su nam daleko, naravno da većina nas poklekne i dok trepneš, eto nova slika na kojoj mašemo iz toplica.

Još bi povremeno objavljivanje možda bilo i simpatično, da nema onog što neupitno slijedi, a to je usporedba: – Svi su na skijanju, zašto nisam i ja? – Vidi što joj je muž kupio za rođendan, ajme, ja nisam ništa stavila. – Objavila je dijete s medaljom oko vrata, idem i ja svoje da svi vide kako je pametan i lip na mater.

A baš u toj usporedbi leži uzrok svih zala. Uspoređuju se lica, garderobe, brakovi, životni stilovi, poslovi… Apsolutno sve. I sve što vidite je savršeno jer na mreže se stavlja samo najbolja slika, upravo suprotno od realnosti.

Bijeg od savršenstva

Nego, da ne bi bilo da nikad nisam poklekla pritisku društvenih mreža, moram otvoreno priznati da naravno da jesam. Tako sam, mlada i naivna, nakon svih tih tuđih slika putovanja mužu rekla kako bi bilo lijepo da se i nas dvoje negdje na kratko maknemo. Može biti i blizu, ali važno je da imamo vremena samo za nas. Muž nema društvene mreže, zakolutao je očima (kao što to muževi obično rade), ali shvatio je zadatak ozbiljno. Bilo mi je malo čudno što se nismo uredili, i što idemo usred dana, ali stvari su vrlo brzo postaje jasne kad me doveo u polje da skupa otkopavamo batate. – Evo, makli smo se iz kuće i lipo smo skupa, možemo pričat, kaže on. -Pa zar nisi to htila?

Tako sam vrlo brzo naučila da internet romantika nema veze sa stvarnim stanjem stvari. Naprotiv, sada se na sva javna izjavljivanja ljubavi uvijek zapitam što tu točno nije u redu. No, možda je to samo moja ciničnost, ili nesposobnost prihvaćanja da savršeno ipak postoji. Kako god, moram se pohvaliti da su s vremenom i kod nas došla romantična šaputanja na jastuku, doduše u toj nekoj nezaslađenoj verziji. Ležimo tako nedavno u hotelu, djeca spavaju, a ja zadovoljno mislim kako smo se napokon maknuli dalje od batata. On se okreće prema meni i kreće tiho govoriti. Moje uši su se naglo izoštrile, napokon romantika:

– Gledao sam danas hotel. Znaš, oni nemaju plan bijega.
– Kakav plan bijega?
– Ovo što se dogodilo u Švicarskoj. Gledao sam, što da se dogodi ovdje? Hotel nema stepenice u slučaju nužde, nema dodatan izlaz. Nema detektora dima niti protupožarnih aparata po katovima. Stepenice su uz to drvene, odmah bi planule.
– Čekaj, što mi to govoriš? Evo sad neću večeras oka sklopit. Što ćemo ako bi se što dogodilo? – pitam ga krajnje zabrinuta.
– Gledao sam, mi smo na trećem katu. Ima samo prozor u stubištu, odgovara.
Bože dragi, di je ovaj razgovor otišao, mislim se u sebi. Je li ovo znak da se trebamo vratit batatima? Ja sam gledala snijeg, on scenarij katastrofe. Dobro, što ćemo sad, idemo čuti dalje.
– Kad bi se nešto dogodilo, trebali bismo s djecom izaći kroz taj prozor, ali krov je jako strm. Nagib je sigurno 20 stupnjeva, a tu čovjek klizi. Ne znam kako bi s djecom. Kad bi ga i otvorili, zrak bi povukao vatru, ostalo bi nam jako malo vremena da izađemo.
– Dobro, odakle ti sve ovo, kako si uopće došao na ideju gledati nešto tako? Zašto nisi lijepo gledao u snijeg kao svi normalni ljudi!?
– Pa znaš da mi je to posao, svaki brod mora imati plan bijega.

Taj me razgovor izbacio iz ravnoteže. Izašla sam u hodnik, otvorila prozor, gledala dolje. Strmi limeni krov. Snijeg. Tišina. Mislim se, kuda plovi ovaj brod? Legla sam natrag u krevet i prekrižila se: do jutra, što bude – bit će. Glavno da su oni na prognozi za sutra dali 30 cm snijega. I tako, nakon nesavršene noći, došlo je savršeno jutro, miješajući jedno s drugim kao što to obično uvijek bude.
Savršenstvo možda postoji, ali bez ove druge strane ne bi bilo onog životnog. Ne bi na kraju imali za čime težiti, a sigurno ne bi bilo ni malih noćnih razgovora.