Pogled iz ureda Hane i Marka Padovana puca na cijeli veloluški zaljev. Brodovi polako ulaze u luku, a zvonik u daljini upravo otkucava podne. Ispod prozora spušta se put prema mjestu, a desetak minuta hoda dijeli njihovu kuću od centra. U uredu, tik uz obiteljski dom, nastaju projekti kuća, stanova i prostora diljem otoka, dok u dvorištu istovremeno odrasta njihova mlada obitelj.

Hana i Marko Padovan arhitekti su koji su godinama živjeli između Zagreba i Vele
Luke. Ono što je u početku trebao biti život na dvije adrese postupno se pretvorilo u
povratak na otok. Splet odluka, ali i životnih okolnosti, doveo je do toga da od 2022.
godine Vela Luka postaje njihova stalna adresa.

Priča o obitelji Padovan treća je u serijalu o povratku i doseljavanju – o ljudima koji
su svoj život odlučili graditi na otoku.

Kako je sve počelo: od Zagreba do Vele Luke

Kao dijete Hana je ljetovala u Veloj Luci, ne sluteći da će upravo tu jednog dana živjeti. Rodom je iz Đakova, grada veličinom sličnog cijelom otoku. Marka je upoznala na studiju u Zagrebu. On, rođeni Velolučanin, vratio se kući 2011. i odmah nakon studija otvorio tvrtku koja se bavi arhitektonskim projektiranjem. Danas malo tko na otoku ne zna za Tim Bolje. Hana mu se ubrzo pridružila i sljedećih gotovo deset godina proveli su intenzivno radeći, dijeleći život i posao između Vele Luke i Zagreba.

Cijelo to vrijeme u Zagrebu su imali ured iz kojeg su, uz onaj veloluški, vodili administrativni i projektantski dio posla. Zanimljivo je da su se svi zaposlenici rotirali – svaka dva tjedna netko bi odlazio živjeti u Velu Luku kako bi klijentima uvijek netko bio dostupan.

„U nedostatku obiteljskog života radilo se danonoćno, a djelomični život u gradu bio je nužan odmak od intenzivne uronjenosti u lokalnu građevinu i svega s njom povezanog“, kaže Marko te objašnjava kako su počeli raditi kad je krenula legalizacija, što je bilo vrlo intenzivno razdoblje.

Kako su im u Veloj Luci ured i kuća bili u istoj prostoriji, klijenti su često dolazili u svako doba dana – pa i vikendom. Jedna situacija Hani je posebno ostala u sjećanju:
„Bila je nedjelja ujutro. Doručkujemo, otvorim prozor i vidim čovjeka kako stoji ispred kuće. Pita me gdje je Marko. Kažem mu da je bolestan, a on samo odgovori: ‘Ma nema veze, ne smeta mi’, i sjedne na kauč.“

Takve situacije nisu bile rijetkost. No pravi razlog zbog kojeg su na kraju ostali na
otoku nije bio posao.

Obiteljski život na otoku

Prekretnica za ovu obitelj bila je 2019. godina kad su se vjenčali i dobili prvog sina.
Iste godine prodali su stan u Zagrebu te kupili staru kuću u Đakovu i zemljište na kojem su počeli graditi kuću u Veloj Luci. Ideja je bila dijeliti godinu između Đakova i otoka. Marko je često putovao za Zagreb, a zaposlenici su se i dalje rotirali kako bi netko uvijek bio na terenu.

„Bez neke velike odluke, život se prirodno posložio. 2022. dobili smo drugo dijete,
kuća je dovršena i sve više boravimo u Veloj Luci,“ kaže Marko.

Danas im se sve nalazi na istom imanju – dom, ured i svakodnevni život.
,,Funkcioniramo kao neka novovjekovna farma bez životinja i biljaka, samo s računalima, printerima, tuđom opremom i materijalima za kuće naših klijenata.”- objašnjava Marko, a Hana dodaje dok gleda prema djeci koja se igraju: ,,Kad je došlo dijete željela sam mir. Ovdje mi je krasno, sigurno, najbolje za biti biti s djecom. Sada mi je stresno ići s njima u veći grad.”

Razmišljajući o obitelji Hana i Marko željeli su da djeca odrastaju okružena bakama i djedovima. To im je bilo važniji od birokratskih mjera potpora. Između Vele Luke i Đakova otok je prevagnuo zbog posla.

Hana se na otoku brzo uklopila. Zahvaljujući Markovoj obitelji, prijateljima, ali i kolegama iz ureda uvijek je imala društvo, a sada joj nova poznanstva dolaze preko dječjih prijateljstva iz vrtića. Otočane opisuje kao ljubazne, a misli da je to dijelom i zato jer je ljudima drago vidjeti da su se doselili.

Posao arhitekta na otoku

Nakon deset godina rada u uredu Hana se posvetila djeci, tek povremeno projektira. Marko vodi ured sa 7 zaposlenih od kojih je pola tu, a pola radi na daljinu. Razlika između posla na otoku i u velikom gradu je ta što se ovdje nisu trebali specijalizirati za jedan segment već se bave šarolikim projektima. Šali se kako crtaju sve: od kuhinja do groblja.

,,Odnedavno smo s partnerima krenuli i u gradnju vlastitih nekretnina za prodaju, a prvi takav projekt je Okuka, svojevrsna POS stambena zgrada, ali kao potpuno privatni pothvat. Svi dosadašnji kupci su domaći i to većinom mlade obitelji. Neki će se baš zbog stana i vratiti. To naravno na slobodnom tržistu nismo mogli uvjetovati, ali nam se želja ostvarila.’’-otkriva Marko.

Što nedostaje Veloj Luci?

Neizostavno pitanje uvijek je kako poboljšati život u mjestu, ali i na otoku. Na pitanje što bi moglo dodatno unaprijediti svakodnevicu u Veloj Luci, Padovani izdvajaju: stalni pedijatar, fleksibilniji prostorni plan te uređenje javne plaže.

,,Bilo bi dobro fleksibilizirati prostorni plan kako bi se olakšale rekonstrukcije i nadogradnje postojećih kuća’’, ističe Marko. Dodaje kako mu je zbog postojećih uvjeta nekoliko projekata zasad ostalo na razini idejnog rješenja. Takve izmjene, smatra, mogle bi potaknuti i razvoj manjih obrtničkih prostora i radionica. Mnogim obrtnicima nedostaje odgovarajući radni prostor jer je industrijska zona neupotrebljiva.

Oboje drže da Veloj Luci jako nedostaje uređena javna plaža, ali i turističko naselje s trgovinom kako bi se ljeti centar mjesta rasteretio od turista. ,,Mislim da bi sve turiste trebalo smještati po uvalama. Po meni je Gradina tu najbolja i trebala bi se urediti kao turistička zona s trgovinom kako bi se ujutro izbjegao krkljanac. Luka stvarno živi cijelu godinu i sam centar trebao bi biti prilagođen lokalnom stanovništvu.”- dijeli svoje razmišljanje Hana.

Život na otoku: mitovi i stvarnost

Djeca iz malih mjesta često jedva čekaju napustiti otok i ostati živjeti u gradu. Male se sredine opisuju kao zatvorene, prostori gdje svatko brine tuđe brige. No, Marko i Hana vide prednosti života na otoku:

,,Svi kažu da se u malom mjestu ogovara i svi znaju sve o tebi, ali u gradu je još gore. Kad si u struci, tu te svi poznaju i onda ti to selo postane unutar struke.” dodaje Marko. U maloj sredini kao prednost vidi to što se ljudi druže s puno širim spektrom ljudi, a smatra i da to što svi sve znaju donekle prisiljava ljude da budu pristojniji.

Hana se s druge strane osvrnula na iskustvo rada u struci. Kaže kako veliki grad donosi puno stresniju atmosferu i lošije odnose među kolegama zbog stalnog osjećaja da si lako zamjenjiv. Na otoku možda nema puno radnih mjesta jer nema toliko velikih uhodanih tvrtki, ali oboje smatraju da ima puno mogućnosti za pokretanje posla vezanog uz prostor i lokalnu zajednicu.

Kvaliteta života na otoku

„U vrtu smo i samo se spustimo prošetati do Luke. Nemam auto, mobitel, ne ponesem čak ni novčanik. Ako nešto zatreba, uvijek naiđe netko koga možeš zamoliti da te odbaci, nazove Marka… To mi je prekrasno i ne bih to mijenjala“, kaže Hana.

Zato ne čudi što kvalitetu života na otoku opisuje kao – odličnu. Ljeti su na otoku, dok zime provode u Đakovu. Otok je za njihovu obitelj poput velikog, živog izletišta: šetnje prirodom, vrijeme s djecom, sporiji ritam dana. Aktivnosti im, kažu, ne nedostaje.

Iako su djeca još vrtićke dobi, oko škole nemaju posebnih briga. Marko je, podsjećaju, i osnovnu i srednju školu završio upravo u Veloj Luci. „Kvaliteta i dobri rezultati proizlaze iz manjih grupa i individualnijeg rada, a to je ovdje konstanta“, dodaje.

Ono što ih ipak pomalo zabrinjava jest uvođenje cjelodnevne nastave. Svjesni su da je riječ o odluci na državnoj razini, ali ističu kako grad nisu zamijenili selom da bi im se djeca kući vraćala po mraku, nakon njih s posla.

To je zemlja dide mog, ali ostaju li djeca na njoj?

Na kraju razgovora kažu kako se nadaju da će i njihova djeca jednoga dana poželjeti
ostati na otoku.

„Teško da će se itko vratiti ili doseliti samo zbog neke naknade ili poticaja. Nama je domovina svakako Hrvatska, ali zavičaj se ne bira kao telekom operater. On se dogodi – spletom okolnosti, a iznad svega Božjom milošću. Radimo kao da je sve u našim rukama, znajući da zapravo ništa nije. Zahvalni smo za svaki dan, za prostor u koji nas je smjestio i za ljude koje je stavio na naš put.“