Roditelji me posjete nekoliko puta godišnje. Kada dođe mama, to izgleda ovako:

Čim otvorim vrata nastupi opće veselje. Potom ona ostavi kofer sa strane, odmakne se metar od mene i kaže:
 – Opet si smršavila.
Ja dobro znam da nisam, ali ne, ona se ne da:
– Joj smršavila si, sto posto ništa ne jedeš. Ništa ne vodiš brigu o sebi.
Ja: – Idem svaki dan u menzu.
Ona: – Ma je, što doma nešto ne skuhaš. Daj da vidim kako ti stoje te rebatinke.
Onda uključi svoje posebne senzore i promatra me detaljnije nego detektor metala na aerodromu.
– Samo da znaš, ove rebatinke su ti puno bolje stale kad si ih kupila. Vidim po njima da si smršavila.
– Mama nosim ih, normalno da su se malo rastegnule.
– Ništa ne vodiš brigu o sebi, opet će ona.
– Sto posto jedeš bez veze, trebala bi više pazit na sebe.

Mame valja imaju taj ‘trebaš jesti’ sindrom. 

Kad smo kod hrane, kao student držim se jednog pravila koje glasi: Jedi u menzi dok možeš, jer ionako ćeš cijeli život kuhati.
Nije da ne znam baš ništa spremiti, ali menza ima svoje prednosti: družiš se s društvom, ne moraš poslije prati suđe i još možeš birati što hoćeš. Doduše nakon mjesec dana sva ti hrana ima isti okus, ali da menze zbilja ne valjaju ne bi redovi bili toliki.

Kad otac dođe u Zagreb on postupi malo drugačije:

Nikad nije spomenuo da sam mršava. Nikad nije spomenuo da malo jedem.

Njemu uvijek izgledam isto. Ali to nije sve, njegove metode su podlije. Nakon što se pozdravimo i on ostavi kofer, sljedeća postaja je moj frižider. Uvijek ga otvori i pažljivo promotri, jer će me poslije cinkati mami. To se uglavnom svede na rečenicu: Frižider joj je prazan.
Ja ne bih rekla da je prazan, prije minimalistički uređen. Ima unutra nešto hrane ali je pomno birana i pažljivo dozirana. 

Međutim očevo ‘drukanje’ nije bez razloga. Na prvoj godini moji su mi bili poslali paket. Klasična priča nas otočana i autobusa s ‘tećicama spize’. Kako sam bila brucoš htjeli su me obradovati s domaćom hranom. Na žalost, nije dobro završilo. Otac je mjesec dana poslije u frižideru našao istu salatu od hobotnice. Doduše, u nejestivom stanju. Meni je dan danas žao zbog toga, pa smo i pakete sveli na ‘minimalizam’:  za rođendan dobijem kolač. Međutim nekoliko godine poslije oni svejedno prvo provjere moj frižider da se unutra slučajno ne bi zatekla hrana koju su vidjeli i zadnji puta kada su bili kod mene.

Sve u svemu, čini se da se loše reputacije nikad neću riješiti i sve to zbog jedne hobotnice. Dobro, i još nekih stvarčica, ali to je već neka druga priča…