Roditelji me posjete nekoliko puta godišnje. Kada dođe mama, to izgleda ovako:
Čim otvorim vrata nastupi opće veselje. Potom ona ostavi kofer sa strane, odmakne se metar od mene i kaže:
– Opet si smršavila.
Ja dobro znam da nisam, ali ne, ona se ne da:
– Joj smršavila si, sto posto ništa ne jedeš. Ništa ne vodiš brigu o sebi.
Ja: – Idem svaki dan u menzu.
Ona: – Ma je, što doma nešto ne skuhaš. Daj da vidim kako ti stoje te rebatinke.
Onda uključi svoje posebne senzore i promatra me detaljnije nego detektor metala na aerodromu.
– Samo da znaš, ove rebatinke su ti puno bolje stale kad si ih kupila. Vidim po njima da si smršavila.
– Mama nosim ih, normalno da su se malo rastegnule.
– Ništa ne vodiš brigu o sebi, opet će ona.
– Sto posto jedeš bez veze, trebala bi više pazit na sebe.
Mame valja imaju taj ‘trebaš jesti’ sindrom.
Kad smo kod hrane, kao student držim se jednog pravila koje glasi: Jedi u menzi dok možeš, jer ionako ćeš cijeli život kuhati.
Nije da ne znam baš ništa spremiti, ali menza ima svoje prednosti: družiš se s društvom, ne moraš poslije prati suđe i još možeš birati što hoćeš. Doduše nakon mjesec dana sva ti hrana ima isti okus, ali da menze zbilja ne valjaju ne bi redovi bili toliki.
Kad otac dođe u Zagreb on postupi malo drugačije:
Nikad nije spomenuo da sam mršava. Nikad nije spomenuo da malo jedem.

Njemu uvijek izgledam isto. Ali to nije sve, njegove metode su podlije. Nakon što se pozdravimo i on ostavi kofer, sljedeća postaja je moj frižider. Uvijek ga otvori i pažljivo promotri, jer će me poslije cinkati mami. To se uglavnom svede na rečenicu: Frižider joj je prazan.
Ja ne bih rekla da je prazan, prije minimalistički uređen. Ima unutra nešto hrane ali je pomno birana i pažljivo dozirana.
Međutim očevo ‘drukanje’ nije bez razloga. Na prvoj godini moji su mi bili poslali paket. Klasična priča nas otočana i autobusa s ‘tećicama spize’. Kako sam bila brucoš htjeli su me obradovati s domaćom hranom. Na žalost, nije dobro završilo. Otac je mjesec dana poslije u frižideru našao istu salatu od hobotnice. Doduše, u nejestivom stanju. Meni je dan danas žao zbog toga, pa smo i pakete sveli na ‘minimalizam’: za rođendan dobijem kolač. Međutim nekoliko godine poslije oni svejedno prvo provjere moj frižider da se unutra slučajno ne bi zatekla hrana koju su vidjeli i zadnji puta kada su bili kod mene.
Sve u svemu, čini se da se loše reputacije nikad neću riješiti i sve to zbog jedne hobotnice. Dobro, i još nekih stvarčica, ali to je već neka druga priča…
Što ti je jadna hobotnica skrivila da je nisi pojela?
Zapravo ne volim baš hobotnicu na salatu, pa sam je zaboravila
Sviđa mi se ovaj tekst zato što to nije samo “klasična priča otočana” nego i klasična priča generacija “dalmoša” na studiju u Zagrebu. Tako je meni govorila moja mama, tako ja govorim svojoj kćeri… i tako to postaje transgeneracijski sindrom. A zašto uvijek primjedbe na kilažu? Izgleda da mame regrediraju u ponašanju kada dođe do separacije i vrate se na egzistencijalno, a to je hrana.
Hoće li nova generacija promijeniti priču, bilo bi zanimljivo pratiti, osim ako ne ostane u Zg-u :).
Slažem se da se kroz priču o hrani i mršavosti u neku ruku želi alegorizirati sve one probleme i promjene koje nastaju tijekom odvajanja, pa nas hrana kao ono esencijalno ponovno vraća na početak, pod ‘majčine skute’ i pod roditeljsku skrb i kontrolu. Baš zato mislim da je to stvar koja se nikada neće promijeniti, dok god otočani budu odlazili i ponovno se vraćali svojim kućama. 🙂