Vraćamo se neki dan prijateljica i ja iz menze i ne znam kako, ali razgovor krene u smjeru uspomena iz djetinjstva. Priča mi kako je njezin dečko kad je bio mali znao staviti veliku šubaru na glavu i lisicu oko vrata: onu pravu, veliku, prepariranu lisicu kojom se kite gospođe. Tako ‘naoružan’ krenuo bi prema susjedovom dvorištu, stao ispred ograde i izazivao psa dok pas ne bi poludio i počeo lajati. Onda ga je taj isti pas jednog dana ugrizao.

Kao mala nisam izazivala pse, ali zato sam kad je prijateljica kupila Kena (blaženog među Barbikama) s velikom radoznalošću skinula njegove hlače da vidim što se to ispod krije. Sjećam se da sam ostala blago razočarana. U spomen tom događaju, ali i svim smiješnim, nelogičnih i ponekad opasnim stvarima koje smo radili kao djeca, napravila sam malu listu onoga kroz što je, vjerujem, svatko od nas kao dijete prošao. Nadam se da će vas neke od mojih uspomena vratiti na to čarobno mjesto koje svatko od nas posjeti samo jednom: djetinjstvo.

Kad si mali sve vrvi strašnim pričama. Mnoge te zabavljaju, u neke sumnjaš, a postoje i one koje roditelji koriste kao taktike zastrašivanja. Nekad su nas plašili babom rogom, danas da se mene pita, ja bih djecu plašila Jelenom Karleušom. 
Prva strašna ‘priča’ koju sam kao mala čula bila je kako će me, ako ne budem dobra, odnijeti cigani. Rekla mi je to žena koju je baka zamolila da me pričuva. S obzirom na vidno polje koje mi je ostalo u sjećanju, valjda sam imala tri ili četiri godine, ali to mi je bila najgluplja priča koju mi je itko ispričao. Par godina poslije tata je popravio stvari s pričama za laku noć. Budući da je on jedan originalan tata, umjesto Snjeguljice, Trnoružice i ostalih zapleta sličnih onima u meksičkoj sapunici, sestra i ja slušale smo priče o Kiklopu, Scili i Haribdi, te opasnoj Meduzi glave prepune zmija, a ništa nije bilo bolje od dijela kad Kiklop zapečati vrata pećine i krene hvatiti Odiseja da ga pojede. Nekoliko godina poslije strašne priče uvukle su se i među društvo u ulici, pa je jedno ljeta ekipa provela šetajući susjedstvom tražeći ukletu kuću o kojoj je pričao najstariji među nama.

Kada strašne priče dosade, svakakve druge ideje navru u dječju glavu. Sjećam se da je uvijek najvažnije od svega bilo imati bunker. Kad bi ga napokon sagradili, onda bi vrhovni cilj postao obraniti ga od neprijatelja. -Tko je bio neprijatelj? Svatko tko nije u tvojem društvu. –A kako se braniti? E tu je bilo svačega, a danas mi samo prođe kroz glavu da djecu i pijance zbilja samo Bog čuva.

 Ljeto je uvijek bio najbolje. Kad bi bakinoj susjedi došli unuci na more, za mene je to značio početak praznika. Onda bi se podigao bunker od drva i kartona i ljubomorno bi ga se čuvalo od svih koji bi ga htjeli srušiti. Tako smo jedno ljeto ratovali s ‘onima iz drugog bunkera’ gađajući se kamenjem, a koliko to može biti loše vidjela sam tek poslije kad je u jednoj sličnoj borbi prijateljici nečiji kamen razbio arkadu. Hitno je odvedena na šivanje, a poslije nam je rekla kako bi, da je kamen samo koji centimetar bliže udario, bila izgubila vid. No gađanje kamenjem nije bila jedina ludost koju smo radili. Penjanje po krovovima, zezanje ljude preko telefona, natjecanje u držanju daha dok ti ne bude slabo, isprobavanje sve moguće hrane, čak i mačjih keksića… Tada nam se činilo da zabavi nema kraja.

Prošla je još koja godina i uz bunkere ljeti, zimi je u modu došlo šminkanje. Da nam je tada netko rekao da smo djeca bila bi nam to velika uvreda, jer djeca su oni mali klinci iz ulice, a naš cilj bio je izgledati starije. Samo problem je ležao u tome što ne odrastu svi jednakom brzinom, pa mi je šminka na kapcima u šestom osnovne stajala kao kravi kopito. Bez obzira na sve trud je bio prisutan. Vikendom bi se tako nas par cura iz razreda našlo kod jedne prijateljice i sesija uljepšavanja bi mogla početi. Neke od njih su za moje tadašnje pojmove zbilja znale šminkati, pa bih se bez problema prepustila u njihove stručne ruke. Konačan rezultat bio bi dijete u širokoj sportskoj majici sa sivim sjenilom na kapcima i kričavo crvenim usnama. Nekad bi dodale koji accessorize poput ogrlice ili torbice i otišle prošetati mjestom. Vrhunac sramote bio je trenutak kad me za jedne šetnje takvu vidjela tadašnja učiteljica hrvatskog i sa zgroženo-preplašenim glasom pitala: Petra, jesi li se ti to našminkala!? Nije bilo potrebno da mi netko kaže kako izgledam, njena boja glasa mi je sve rekla, pa sam se na neko vrijeme okanila te vizažističke razonode.

Ono što je naposljetku možda najljepše od djetinjstva njegova je jednostavnost. Nekad je bilo dovoljno doći do druge djece i pitati ih možete li se igrati s njima. Nije bilo važno kakve su ti tenisice, što ti rade roditelji ili kolika ti je kuća. Bilo je važno da si u tim tenisicama najbrži, da te roditelji puste da se što duže igraš i da ti kuća ima neko skriveno mjesto poput tavana, zidnog ormara ili slično gdje ćete se poslije zavući kad se budete igrali skrivača. I da, nije bilo predrasuda. Neki od nas poslije su postali metalci, a imamo i sportaša, šminkericu, štrebera… Tad je to bilo nebitno, a cijeli naš svijet vodio je zvuk lopte, krede, smijeha i užurbanih koraka.