Upoznajte Marka Vrankovića, otočanina koji živi za brod i more

On je pravi otočanin: voli mir otoka, barku i ribolov, vrijeme provodi na moru, a najgore mu je kad zbog nevremena slobodne sate mora provesti u kafiću. On je moj prijatelj Marko Vranković iz Korčule. Upoznali smo se prije deset godina, kad je u tadašnji prvi a razred opće gimnazije ušao kao jedini dečko među 14 cura. Ovo je priča o njemu, njegovoj ljubavi prema otoku, ali i tome što zaista znači biti otočanin.

Marko je student Pomorskog fakulteta u Splitu, a svaki slobodan vikend nastoji provesti kod kuće na Korčuli. Mnogi često ne razumiju odakle mu volja za neprestanim putovanjem, ali ima u njemu ‘otočkog dišpeta‘ koji ga neprestano tjera da se suprostavlja udaljenosti. Kad je napokon kod kuće, Markov dan započinje rano, kako bi s barkom što prije isplovio na more. Za njega je ‘izać‘ na more više od hobija, to je stil života. Taj stil nada se nastaviti jednog dana kao profesionalni pomorac, samo, šali se, ne zna koja će žena trpjeti njegova duga izbivanja.

Zubatac od 8,7 kila

Za lijepog vremena Zagrepčanin će prošetati po špici, Splićanin po rivi, a otočanin koji je strastveni zaljubljeniku u more sjest će u kaić. Njegova špica je more, a na rivu će se iskrcati tek predvečer.

-Kada nema obaveza, čovjek preko dana ponekad jednostavno nema što raditi. Onda idemo na more. Tamo se često susretnem sa susjedima, idemo prošetati po škojima u arhipelagu, nekad beremo kapare, igramo nogomet na otoku Badiji ili se dosađujemo u lovu liganja, priča Marko.

Na kaiću je ove zime proveo sveukupno 183 sata. Ako te sate pomnožimo s brzinom od 7 milja, dobijemo zavidnu količinu prostora koju je Marko mogao istražiti. Omiljeno odredište su mu južna strana otoka Korčule i poznata ribolovna ‘posta’ otok Glavat.

-Bavim se ronjenjem i podvodnim ribolovom. To je stil života, ali i natjecanje sa samim sobom, jer uvijek želim pomaknuti granice te ići dublje i ostati duže. Kada se radi o većem ulovu on se proda i pokriju se troškovi goriva. Jedan od mojih najvećih ulova puškom do sada bio je zubatac od 8,7 kilograma na dubini od 19 metara, tehnikom čeke, dodaje Marko.

Marko

Blaženi među ženama

-Ja sam tipičan otočanin po tome što jednostavno volim otok, volim dozu izolacije, zimu i manje gužve. Volim viđati poznate ljude i predvečer se skupiti pred komin s prijateljima, objašnjava naš sugovornik.

Iako je želio upisati pomorsku školu u Splitu, s 14 godina je osjećao kako još uvijek nije spreman otići od kuće, stoga je odlučio upisati školu u Veloj Luci i tako steći bar određenu dozu slobode. Nije ni slutio kako će mu dolazak u velolučku gimnaziju biti neponovljivo iskustvo. Bio je blaženi među ženama, jedini dečko okružen s 14 cura.

-Kad sam shvatio da sam jedini u razredu bio sam u šoku, jer u prošlom je razredu bilo duplo više muških i imali smo svoje društvo. Zato nije uvijek bilo lako slušati je li se neka od cura posvađala s dečkom ili je li nervozna i zašto. Znao sam ih zezati i ići im na živce na što bi vikale, ali normalno što si tražio, to si i dobio. Šalu na stranu, stekla su se nova poznanstva, puno smo se smijali i bilo mi je lijepo. Opet bih otišao u istu školu, a mislim da sam curama ipak bio drag, jer i danas me zovu na svaku pizzu i zajedničko druženje.

Prilagodio naglasak, ali i dalje ga nisu razumjeli

Poslije srednje škole Marko je upisao Pomorski fakultet u Splitu, a ljubav prema brodovima došla je kada je kao dijete crtao brodove na kojima je plovio njegov otac, brodski zapovjednik.

-Kad sve zbrojim oca nije bilo skoro pola mojeg života. Kad bi se vratio s broda uvijek bi ga ispitivao gdje je bio i gledao njegove slike, a kad bi bio na brodu nacrtao bih gdje je i zamišljao što radi. Poslije sam otišao kod njega i s 15 godina sam prvi put sjeo u stolicu na komandnom mostu. Pogledao sam 300-metarsku brodinu ispred sebe i odmah zavolio buduće zanimanje.

Kada krenu na fakultet, veliki dio otočana susretne se sa stereotipima, no Marko nije imao takvog iskustva, a većinu stereotipa smatra tek pričama. Ipak u početku se trudio prilagoditi naglasak, međutim čini se kako je problem nerazumijevanja otočana često dublji od samog naglaska. -Kolege se na faksu smiju kad me zatvori zimsko jugo, jer ne shvaćaju što to znači, dodaje ilustrirajući kako je to kad za nevremena ne voze trajekti i vi ste potpuno odsječeni od kopna.

,,Želio bih ostati na otoku”

Markova je želja ostati na otoku i tu zasnovati obitelj, jer odrastanje uz more smatra puno opuštenijm i ljepšim. Svjestan je da život u maloj sredini može donijeti dozu primitivima i zadiranja u privatnost ali ima toga svugdje, objašnjava naš sugovornik. Za sada bi jedino želio da se otok zimi ne zapadne u san već da se probudi dodatnim aktivnostima. To bi, smatra, oplemenilo njegovu Korčulu.

-Kad završim faks moj poziv je otići na more i biti profesionalac koji živi od plovidbe. Želio bih kao u svakoj profesiji, pa tako i u ovoj, dostići maksimuma, a to je biti zapovjednik. Međutim tu je problem kako zasnovati obitelj, jer malo žena trpi dugo izbivanje iz kuće, a svjedoci smo da se dosta takvih brakova raspada. Ipak ako je žena jaka, smatram da to može izdržati i zato se divim svojoj majci koja je u nekim situacijama bila jaka za oba roditelja, dodaje za kraj.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s