Prošle zime imala sam čast razgovarati sa ženom koja je ne dva ili tri, već četiri puta od mene starija. Želja mi je bila razgovor objaviti početkom listopada, povodom Međunarodnog dana starijih osoba, no druge stvari su se ispriječile i razgovor je pričekao. Nema veze, možda je to ujedno i poduka da se na starije ne misli tek jednom godišnje.

Dobrila Mirošević najstarija je Velolučanka: tek nekoliko mjeseci dijeli je od stotrećeg rođendana. Ova Veloluška ‘bižibaba’ još uvijek se dobro sjeća mnogih događaja iz svoje mladosti i djetinjstva, a to svakako zadivljuje jer događaji o kojima čitamo u povijesnim udžbenicima bili su dio njezine svakodnevice. Za svoju mladost teta Dobrila kaže kako je bila baš za pet, a sada je još jedino brine kako su unuci.

Sto dvije su joj godine i tek je tri mjeseca dijele od stotrećeg: najstarija Velolučanka, Dobrila Mirošević, rođena je daleke 1911. Odgojila je troje djece i danas ima petero unučadi, sedmero praunučadi i dvoje prapraunučadi. Prapraunucima je ona baka njihove bake, bižibaba kako bi Lučani rekli. Teta Dobrila, čak i na pragu stotreće, pita za sve njih: priča o djeci i unucima, dijeli savjete praunuci i gleda ‘bižiunučad’. Briga s kojom pita za sve njih jednostavno zadivljuje.

–Takva je naša baba. Čak i danas kad joj netko dođe u posjet i donese nešto slatko ona to sačuva za nas unučad, kaže praunuka Maja.

Teta Dobrila već nekoliko godina živi u Domu umirovljenika u Veloj Luci. Sobu dijeli s nešto mlađom cimericom – njoj su ‘tek’ 94 godine.  Smještajem u domu najstarija Velolučanka je zadovoljna: -Uvijek je tiho, čisto i nema svađe. Ništa ne moram raditi, sve mi dođe kuhano. Izbor hrane je dobar, ali ja ionako nisam izbirljiva, kaže.

,,Bila sam muškardina i volila sam se rešit”

-Imala sam braću, ali danas od obe kuće, moje i one u kojoj sam se udala, samo sam ja ostala, priča teta Dobrila. Njezina sjećanja sežu daleko, sve do vremena austrijskog cara Franje Josipe I. kada je bila dijete:

-Puno smo toga probali: glad, sirotinju i golotinju. Ovo sad, ovo je pir i Božić! Nitko nije znao što je čokolada, nitko je nije ni vidio, a trčalo se za korom od naranče. Slatko su bile pršurate i hrstule, a ako bi netko imao vina, onda bi ga se prodalo za pola kile mesa da se u nedjelju može skuhati juha, opisuje teta Dobrila teška vremena početkom prošlog stoljeća.

Međutim, nije u prošlosti sve bilo tako loše. Rado se prisjeća kako je nekoć u mjestu glumila i pjevala, a da je to bio glas za koji je šteta da se nije imao prilike školovati potvrdili su i neki stariji koji se sjećaju tete Dobrile i njenog pjevanja. Ono čega se iz mladosti s posebnim veseljem prisjeća odlasci su na ples nedjeljom u mjesnu ‘Sokolanu’, gdje bi djevojke sjele i čekale da im mladići priđu i zamole ih za ples: –Prošla sam mladost lipo, ma pet! Bila sam muškardina i volila sam se rešit, a na ples bi išla navečer i pratila bi me mater, prisjeća se. Kada bi treba usporediti zabavu nekada i sada, evo što kaže: -Ne zabavljaju se mladi danas kao mi u Sokolani, jer sad i nema neke zabave. Samo kafići i malo mista.

Krema za lice: dnevni ritual

-Nije potrebno doći do ovih godina ako nisi pri sebi. Srećom, svega se sjećam, objašnjava teta Dobrila.

U čemu je tajna njezine dugovječnosti ni sama ne zna. Nikada nije bila na operaciji, nikada nije imala veliku gripu i doktore radije izbjegava. Jutro započinje vježbom rastezanja. Pije samo vodu, još uvijek sama posprema krevet i lice obavezno maže kremom. Tko zna, možda se upravo u nekom od ovih malih rituala krije tajna dugog života. Zasad ovu jednostavnu i toplu ženu brine samo recesija, ne zbog nje, jer svjesna  je prolaznosti, nego zbog njenih unuka, praunuka i bižiunuka kojima posvećuje sve svoje misli i nadu u bolje sutra.