Kada se navečer vratim doma, u stanu je uglavnom mirno. Živim sa četvero sustanara ali vlada tišina. Dok ne upalim Skype. Onda mi samo Bog može pomoć, jer ponekad imam osjećaj da je lakše Houston čuo astronaute s mjeseca, nego što mene čuje mama u Hrvatskoj. Kako bih se ogradila od mogućih kasnijih prigovora moram reći kako imam roditelje koji su zaista u korak s vremenom: guglaju se kuharice, šalju mailovi, fajlovi, mms-ovi, downloadaju slike, sluša mp3, čak se poznaje i osnovna terminologija Facebooka. Da ne spominjem da je obična tipkovnica na mobitelu postala ‘out’, a kad je mama rekla kako joj se sviđa nova više pikselna kamera znala sam da je vrag odnio šalu. Ipak, kad god se dogodi nešto novo, kad god kompjuter izbaci prozorčić viška, makar bila reklama i makar sestra i ja bile kilometrima daleko, zna se tko je kriv.

Međutim čini se da je po tom pitanju svugdje isto. Prijateljica mi priča kako su njena mama i Google odavno najbolji prijatelji. Svakodnevno surfa internetskim bespućima i nema te korisne stvari, kaže, koju njena mama ne može pronaći. No problem je nastao kada jednog dana nije mogla pristupiti portalu dnevnih novina. Budući da se zna da su krivac uvijek djeca brzo je nazvala moju prijateljicu i optužila je za što već treba, da bi se kasnije ispostavilo da je stranica portala tog dana bila ‘srušena’. Eto takva je otprilike situacija i kod mene doma. Kad se nedavno pokazalo da sam u pravu i da greška nije bila moja već je zakazala tehnologija, tata je likovanje vrlo brzo prekinuo kratkim mailom: –Ja tebi, sunce moje, uvik virujem, ali problem je što sam ja uvik u pravu, a ti nisi nikad. Evo vidiš da iznimke potvrđuju pravilo.

I kako sada mojim (ali i ostalim) samouvjerenim roditeljima objasniti da je s vremena na vrijeme u pitanju ipak ”viša sila” i da nisu uvijek automatski djeca kriva? S ovim se pitanjem najčešće susrećem navečer kada roditelje čujem putem Skypea. Unatoč tome što inače nema većih problema, veza ponekad ne funkcionira najbolje i oni ne čuju sve što im govorim.  Dodatno odmaže i to što su mi kamera i mikrofon na laptopu srednja žalost. No, umjesto da roditelji prihvate da su moji pozivi u prosjeku sličniji prvim televizijskim prijenosima, nego videu  u HD kvaliteti i da koliko god podizala, spuštala ili odmicala laptop to neće puno pomoći, oni kao da još uvijek čekaju nešto u stilu javljanja uoči glasovanja na Eurosongu. Zato čim progovorim mama kao da želi iskoristi skrivene telekinetičke sposobnosti ne bi li poboljšala kvalitetu prijenosa signala: nagne se naprijed, namršti, zine i ne trepće. Samo gleda u kameru. Situacija bude skroz napeta. Vrijeme polako odmiče, priča se zahuktava, njeno čelo se sve jače mršti, oči stišću, a meni nije jasno razumijeli me uopće što govorim. Onda situacija eskalira. Jeka mi trese glas, ona s druge strane viče: ništa te ne razumin, a ja se nerviram jer ću opet morati sve ponavljati… Dok mi vodimo ”Rat Skypova” otac stoji u pozadini, smije se i pokazuje mi što je sve pojeo. A to je uglavnom slatko, jer zna da sam na slatko slaba.

–Jedem Griotte. Sve sam sam morao pojesti i bile su odlične.

-Sad ću te slikat, jer ovo je jednostavno bezobrazno, kažem mu.

–Slikaj, odgovori bez trunke grižnje savjesti i namjesti ruku da se još bolje vide Griotte koje su ostale.

Eto tako je nekako izgleda moja prosječna večer. Večeras se vjerojatno roditelji ne ljute na Skype, već na mene jer pišem o njima. Ali nema veze, čim čitaju novi post znači da su sa internetom na ti. Usput bi mogli pročitati da za Božić želim novu web kameru. Možda se onda napokon javim u stilu voditeljica s Eurosonga: Guten Abend moj otoče, za dosad uložen trud u području novih tehnologija Njemačka roditeljima šalje 12 bodova.