Svadbeni običaj rep-repica

U Veloj Luci se do danas sačuvao običaj zvan ”rep repica”. Običaj se izvodi na vjenčanjima ustaljenim rasporedom: u trenutku kada svadba dosegne vrhunac gase se svjetla i pred mladu iznosi pečen, uspravno serviran svinjski rep. Slijedi prigodna pjesma koja je nekada pozivala samo mladu, a danas poziva oboje mladenaca da kušaju rep.

Malo je mještana Vele Luke koji su prisustvovali veloluškim pirevima, a da bar jednom nisu bili prisutni izvođenju običaja zvanog ”rep repica”. Neobično ime za pomalo šaljivi događaj kada, pred sam kraj pira kuhari, konobari i mladoženjini prijatelji izlaze iz kuhinje prekriveni krpama i stolnjacima te uz buku udaranja lonaca i poklopaca stavljaju pred mladence svečani oval ukrašen povrćem. Na ovalu viri svinjski rep namješten tako da strši u zrak, a vesela družina pritom pjeva prigodnu pjesmu dajući naslutiti kako se mladencima približava prva bračna noć. Od mladenaca se očekuje da zagrizu rep, a cijeli je događaj popraćen dobrim raspoloženjem i šalama.

rep repica
Izvođenje repa repice (privatna arhiva jedne od sugovornica)

Koliko nam je poznato ovaj običaj specifičan je samo za područje Vele Luke, a zanimljivo je kako u susjednom Blatu koje je nastankom, rodbinskim vezama, ali i na druge načine vrlo povezano s Velom Lukom, nismo dobili potvrdu njegovog izvođenje. Pisani dokumenti o običaju ”rep repica”, koji bi više rekli o njegovom značenju i starosti, nisu nam poznati pa smatramo da je ovaj dio etnografske baštine potrebno zapisati te tako otrgnuti od zaborava. U slučaju nepostojanja izvora preostaje nam usmena predaja koja potvrđuje barem stotinjak godina čuvanja i izvođenja ovog običaja.

Gđa. Kosovka Žuvela (81) govori kako su joj roditelji pričali o ženidbenim običajima koji su vladali 1920-ih. Njezina se majka Ana, rođena Padovan Kosan, na blagdan svetog Andrije 1928. godine udala za Filipa Gugića Brkana, a pri kraju svečane večere serviran je ‘‘rep repica’’. Gđa. Žuvela se sjeća kako joj je majka rekla da se radilo o svinjskom repu, ali su joj opis samog događaj tj. detalji vezani uz iznošenje, ukrašavanje i konzumiranje repa vremenom izblijedjeli.

Sugovornik Franko Mirošević Dubaj (88), skrenuo je pažnju i na drugu svrhu ovog običaja, koja je prije svega zabavnog karaktera. Rep je, ističe g. Franko, u sebi krio podrugljivu poruku: baš kao što je rep zadnji dio svinje, tako će i mlada nevjesta u muževoj kući biti na posljednjem mjestu te neće moći gospodariti kućanstvom dokle god su stari živi. Dok se rep posluživao obično bi se pjevala neka popularna lokalna pjesma poput ”Lipa moja draga”.

Da se običaj ”rep repica”  uz neznatne preinake održao do danas potvrđuje nam Kristina Surjan (26), udana 2014. Na primjeru njene svadbe vide se sitne razlike do kojih je došlo u posljednjih nekoliko desetljeća. Tako je rep nekada iznosio glavni hotelski kuhar, a u novije ga vrijeme iznose prijatelji, ponekad u pratnji osoblja kuhinje. Pri tome se svi maskiraju – pokriju se kuhinjskim krpama, stolnjacima i svime što im se nađe pod rukom. Na glavu stave lonce te uzmu kuhače i poklopce kako bi mogli stvarati buku dok izlaze iz kuhinje. Dok nose pladanj s repicom, pjevaju jednostavnu i melodičnu pjesmu koja je danas i nekada ista, a glasi:

Ispod repa teče med,
Doša’ te je (ime) red.
Rep, rep, repica,
Sad se pije zdravica.

Pjesma se dvaput ponavlja, prvo s imenom mladenke, onda mladoženje. Grupa potom uzdignuti rep stavlja pred mladence i od njih se očekuje da ga oboje zagrizu, prvo žena onda muškarac.

Običaj ‘‘rep repica’’ za Velolučane prije svega zabavnog karaktera. Mladenci ga doživljavaju kao despet ili psinu, koju im izvode kum i njegovi prijatelji da bi nasmijali njih i prisutne. Oni moraju u mesnici unaprijed naručiti adekvatan komad mesa, sve pažljivo pripremiti i organizirati o čemu mladenci ni ne moraju biti obaviješteni.

Rep repica je u Veloj Luci običaj bez strogih pravila izvođenja zbog čega izvedba varira, a konstatirali smo da su se neki elementi promijenili kroz desetljeća. Tako, primjerice, rep poslužen pred mladence je u starije doba često bio kozji ili ovčji. U vrijeme 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća u Veloj Luci postaje učestala pojava da obitelj za vlastite potrebe uzgaja svinju, ili više njih, zbog čega je prilikom ”repa – repice” mladencima  najčešće posluživan upravo svinjski rep. Pri tome se pazilo, ističe dio starijih sugovornika, da bude rep neke manje svinje jer je bilo neracionalno ubiti veliku životinju samo zbog ovog običaja.

14215670_1783296221916298_1701291452_o (2)
Rep se stavlja pred madence (privatna arhiva jedne od sugovornica)

Razmišljajući o vremenu nastanka i mogućim motivima izvođenja ovog gotovo rituala, nastojala sam naći i druge krajeve na otocima ili priobalju gdje također postoje barem njegovi pojedini elementi. Najbliža paralela je donekle sličan običaj koji se je još uvijek održao u selima Cetinske krajine, u selima Hrvace, Bitelić, Lučane… (Prema kazivanju Mirka Kelave (80) iz Splita, rodom iz Bitelića).

Povezanost Vele Luke i Cetinske krajine nije posebno izražena. Za neke od najstarijih luških rodova poput Gugića poznato je da potječu upravo iz tog kraja, a i prezime Cetinić, bez obzira na stoljetnu prisutnost na otoku, možda ukazuje na prostore odakle potječe. Povezanost je izražena kroz stoljećima prisutan preljev ”momaka” i nevjesta iz Cetinske krajine na otoke što ne isključuje i prijenos nekih od običaja. Nije isključeno ni da se radi o autohtonom korčulanskom ili samo veloluškom običaju jer ovaj je otok naseljen ”oduvijek” i u svakom slučaju predstavlja mjesto vrlo ugodnog života.

Vrijeme i prostor nastanka običaja rep – repica za sada nije moguće odrediti. Izvor se vjerojatno nalazi u tradiciji (peri)mediteranskih stočarskih zajednica koje od svojih iskonskih početaka slave plodnost i ciklus obnavljanja života. Razloge zašto je običaj sačuvan baš u Veloj Luci lociramo u pred naseobinskom karakteru naselja tj. u međusobno razdvojenoj pastirsko – ratarsko – ribarskoj populaciji koja stoljećima, bez potreba za značajnijim promjenama, u manjim rodbinski povezanim skupinama egzistira na prostoru zapadnog dijela otoka te pritom razvija i njeguje elemente vlastitog folklornog izričaja.

  • Tekst je ulomak članka iz časopisa za kulturu Lanterna, godište I, 2016., str. 35.-41., Vela Luka
Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s