Dragi prijatelji, evo me natrag nakon poduže pauze. Kako se dogodilo da je od posljednjeg posta prošlo više od godine dana? Zapravo, vrlo jednostavno. Kažem napisati ću nešto sutra i, dan po dan, sutra postane godina. Razmišljala sam malo o temi za ovaj post i gdjegod mi misli krenule, na kraju bi jedan mali glas šapnuo: moraš pisati o svojoj baki. Zašto baš o njoj, zaista ne znam, ali poslušati ću unutarnju glas i provesti vas kroz priču o mojoj baki, Kosovki.

Kad sam bila mala obožavala sam šaljivu pjesmu Izvora Oreba u kojoj je neki dječak, kako bi izbjegao pisanje novog sastava, na pjesmici o svojoj mački od prethodnog dana izbrisao naslov i samo napisao Moja baba. Sljedećeg jutra, kad ga je učiteljica prozvala, pred cijelim je razredom stao mucati: moja baba je domaća, životinja je korisna.

Ovo neće biti takav sastav. Ovo je zapravo priča o jednoj generaciji čiju toplinu su mnogi od nas osjetili, a koja polako, kao i sve u životu, bespovratno nestaje.

U djetinjstvu sam imala dvije bake. Jednu u Veloj Luci i jednu na Visu. Na Visu je živjela tatina mama, nona Jerka i nju bih vidjela samo tijekom praznika, dok sam s bakom s mamine strane odrasla. To je baba (ili kako ona voli reći, baka) Kosovka. Kada čuju njezino ime ljudi me obično pitaju dolazi li iz neke druge zemlje i je li to nadimak. Nije nadimak, nego zaista ime na koje je jako ponosna i nikad nam nije dala da je zovemo skraćeno. Jednom je na splitskom pazaru srela imenjakinju i, kad su shvatile da dijele ime, nije se znalo koja je Kosovka iznenađenija.

Baba se rodila davne 1935. godine u Veloj Luci gdje je provela cijeli svoj život. Rodila se, kako bi mještani rekli, u Gugića štradi, ispod kampanela, u obitelji koja je imala mnogobrojnu rodbinu. Njezina uža obitelj bili su mama, tata i sestra. Djetinjstvo je provela vrlo skromno. Priče o tome kako je sve izgledalo kada je bila mala voljela sam slušati kao dijete. Pričala mi je o djeci koja su u školu dolazila bosa, kako su jedva imali što obući pa bi im zimi uvijek bilo hladno i kako nisu imali hrane. U školi su pisali kredom po malim pločicama, a učitelj, kada bi se razljutio, djeci bi dijelio sardele: nemilosrdne udarce štapom ili tankom šibom po dlanu.

Kao curica baka je 15 mjeseci provela u izbjegličkom logoru u Africi. Zbog prijetnje Nijemaca da će napasti otok, u travnju 1944. s obitelji se priključila drugom zbjegu. Iz svog su doma otišli naglo, usred noći. Ljudi nisu znali gdje idu, niti na koliko dugo, te su sa sobom nosili svašta pa čak i domaće životinje. Veliki trabakuli za vino kojima su se vozili bili su pretrpani. Kokoši, ljudi koji sjede jedni na drugima, neopisiva gužva. Nezaboravni prizori usječeni u sjećanje jedne curice. Izbjeglice s Korčule najprije su išle do Visa gdje su neko vrijeme živjele po napuštenim kućama, a onda su iz Visa išle za Italiju te iz Italije za Egipat i na posljetku El Shatt. Iako joj je otac ostao na Visu te se u zraku osjećalo strah i neizvjesnost, iz bakine tada dječje perspektive zbjegu u El Shattu bio je vedro razdoblje. Išla je u školu, dobila odjeću i napokon nije bila gladna, a kaže kako je tu prvi put probala i sendvič.

Dok bih slušala ove priče, baka je izgledala kao junakinja srednjovjekovnog romana. Iako je to bilo prije 80 godina, činilo se da se rodila prije nekoliko stoljeća. U svijetu bez struje, auta, asfalta, bez trgovina i ičega što je danas osnova modernog života. Kad sam malo narasla znala mi je pričati kako je to izgledalo kad bi se dečko udvarao curi. Za većinu stvari koje bi mi ispričala uglavnom bih pomislila: hvala Bogu da se tada nisam rodila! A opet, to surovo i teško vrijeme neimaštine poslije Drugog svjetskog rata dalo mi je jako brižnu, toplu i dragu baku uz koju će mi zauvijek ostati vezane uspomene iz djetinjstva.  

TOB: tipična otočna baba

Sestra i ja smo generacija koja je, kad bi mama radila, ostajala s bakom. Je li to ljepota odrastanja u malom mjestu ili smo jednostavno imale sreće ne znam, ali nikad nismo morale nositi ključ oko vrata i same čekati da se roditelji vrate s posla, nego bi baka spremila ručak ili večeru i zajedno bi dočekali roditelje. Kad bi ostale prespavati ujutro bi kuhinja obavezno mirisala na čaj od mažurane, a uz to su mi bili najdraži Petit Beurre keksi. Baka je uvijek bila spremna namazati ih da mi bude lakše, za ručak očistiti ribu da pojedem više, ili ispasirati salsu od pamidore do neprepoznatljivosti da napokon više ne vadim iz nje povrće. U školi nas je poticala da se trudimo tako što bi za svaku peticu u kasicu ušla jedna kuna, a prvu kasicu nam je kupila upravo ona.

Ipak, nemojte da vas mila vanjština i lijepe geste zavaraju. Otočanke su babe čvrstoga kova i kod njih se reda znati mora:

• Za stolom se ne mljacka i ne srče.
• Rukama se (nikada) ne dira zid.
• Kad dođeš kod nekoga u goste sjediš mirno dok stariji ne odluče da je posjet gotov.
• Ne diraš stvari po kući (ni tuđoj ni babinoj) bez potrebe.
• Ujutro kad ustaneš napraviš krevet i nema po njemu više ležanja i valjanja – pa nije jutro za ležanje i spavanje!
• Ako u mjestu sretneš stariju osobu koju znaš, obavezno pozdravi. Ako je baba poslala nekome pozdrav, prenesi (nemoj lagati, provjerit će!)
• Kad ideš spavati obavezno izmoli Anđela čuvara.
• I za kraj, zlatno pravilo svih kretanja van kuće: kad te negdje pošalju da ih greš poslušat, ako netko pita di ideš, obavezno odgovori: na jedno misto.

Žena za sva vremena

Ujutro kad bi se umila, baka bi se obavezno namazala kremom. Znala je i nama staviti koju točkicu na lice i reći kako je kremu važno umasirati. I sada sa 88 godina pazi na izgled te kako izlazi iz kuće. Marama mora odgovarati torbi, cipele kaputu, a frizura je za nedjeljnu misu obavezno dotjerana. Nema peglanja kose ni figara, samo vikleri, jer baba je stara škola. Uostalom, žena treba paziti kako izgleda, ali i kako se ponaša. Zato od nje nikada nisam čula psovku, uvredu ili nešto bezobrazno. Ako joj nešto (ili netko) ne odgovara, umjesto galame, ona to jednostavno zaobiđe.

Kako bi izgled ostao na razini ona nikad ne propušta reći da joj nešto potražimo. -Greš u Split? Molim te vidi ima li… Lista je s godinama postala poduža, a meni je najdraže kad naruči domaće višnje. Za kolač, naravno.

Znam ponekad u šetnji sresti bakine poznanice koje pitaju: Di je baba? Nisan je vidila odavna. Evo je doma, živa, vrlo bistra i manje-više zdrava. Zdrava koliko to netko u njenim godinama može biti. Noge je polako izdaju, tuži se da ne vidi, ali i dalje živi sama, kuha, a kad dođete kod nje sve je uredno, sve na svome mjestu.

Kod bake mi je uvijek drago doći. Čim zakoračim preko praga vrijeme kao da malo uspori. Vidim turčin u kojem smo nebrojeno puta zajedno ručali, hodnik gdje smo se sestra I ja igrale, boravak u kojem je još uvijek gotovo sve netaknuto. Jedino televizija I njezin tanki ekran idu u korak s vremenom I kvare sliku vremeplova. Ako u goste dođem sama to je naše vrijeme za razgovor. Baka natoči po bićerin višnjevače, spremno nudi čaj ili kavu i vadi kekse. I onda počinjemo. Razgovor je dinamičan, veseo, ponekad pun pitanja. Možda je izdaju noge, ali mozak joj je još uvijek spreman. Uvijek mi kaže kako ne može vjerovati da sam to ja, da me je neki dan držala u rukama i pokazivala mi nebo. Sada moja djeca trče oko nje, viču, unose nered u pospremljen boravak i vire kada će otvoriti ormar u kojem drže stvari za goste: čaše na stalak, boce pića i slatko. A ona uvijek kaže kako nema baš nešto za ponuditi nas, a onda vadi sve i svašta kao da je rođendan, nutka unučad i stalno ponavlja: ajde neka uzmu, samo još jedan.

E moj Vjeko…

Iznad police u boravku visi uokvirena didina slika.

Uskoro će bit 19 godina otkad je baka sama. Mislim da je didina smrt jedini događaj koji nikad nije prežalila. Znala mi je reć:

– E moj Vjeko, rano si umri.

– Rano? Baba, ima je 76. Rano je s 30.

– Ije, ali moga je još živit. Da ni umri tada…

-I što onda baba? -kažem joj pomalo otresito. Da ni umri tada ne bi ga bilo ni sada jer bi bi jadno star i umri bi bi od starosti.

I počnemo se smijati. Realnost mladosti i melankolija starosti.

U slobodno vrijeme dida i ona boravili su u svojoj vikendici na Guduliji. Tu smo sestra i ja s njima provele nebrojene sate. To nije bila vikendica kakvu danas nađete na Airbnb-ju, nego prava seoska kuća sa štalama i domaćim životinjama. Kroz godine imali su kokoši, purice, patke, svinje, kuniće, kozu, psa i brojne mačke. Dida je za mene bio nešto kao Doktor Dolittle, a baka je bila njegova pomagačica. Tu je uvijek bilo živo: neka životinja je okotila, mačka ulovila miša, kunić pobjegao iz štale… Male stvari koje su mi se kao djetetu činile velike pustolovine. Danas svojoj L otvorim slikovnicu, dijete gleda magarca i viče: krava!

Jednom sam kao dijete baku pitala: baba, da se nisi udala za didu, za koga bi se bila udala? A baba, ni pet ni šest nego: za Tita!  Shvaćam danas da je to valjda bilo takvo doba, da je Tito u njezinoj mladosti bio prikazan poput hollywoodskog glumca, ali to se kosilo sa svim mojim uvjerenjima. A baba tuđe neće, svoje ne da, i riječ po riječ eto nas dvije u svađi. Mislim da je to bio prvi i zadnji put da smo se baš posvađale. Od tada o ukusima ne raspravljamo, a ja joj nekad u šali znam reći da joj Jovanka nije bila ni do koljena.

Neću ti još dugo

Jedni od bakinih omiljenih gostiju njezina su praunučad. Ima ih petero, sve jedno drugome do uha i svako praunuče kad je prvi put došlo kod bake čulo je istu rečenicu, a danas već polako legendarnu izjavu. Priča ide nekako ovako:

Došla sam prošli mjesec po prvi puta s najmanjim u Velu Luku i idemo mi vidit staru baku (tako je zovu starija djeca). Uzme baka najmanjeg u ruke, veselo ga gleda, govori: nebudu roka, pravi je!, a onda, odjednom, trenutak tuge. Gleda najmanje praunuče i riječi tužno klize:

– Brzo ću ti umrit, ti se mene nećeš ni sjećat.

– Ma daj baba, što to govoriš, nećeš ti još nindi, odgovaram joj. A pred očima mi identičan događaj prije 6 ipo godina kad sam došla s najstarijim i baba mu je isto rekla, od riječi do riječi. Evo je sad lijepo sjedi na kauču i petome po redu ponavlja:

– A ne, brzo ću ti umrit, neda se ona. A kad umrin bilo bi lipo da mi on nosi ružu.

– Ma ‘ko, koju ružu? Baba? Ovi mali, da bi je nosi, mora dobro znat hodit. Znači, nisi ti naumila još koje godišće, kažem joj.

Stane baba, promisli i smijemo se. Zna ona da bi mogla još koje dočekat prije nego krenut put svetoga Roka.

---