Prilog za portret – Dalibor Vlašić Tranulo

Neki Velolučani od rođenja žive u svom mjestu; neki su se u njega doselili, a neki iz njega iselili. Međutim, ima i Velolučana koji su taj luški identitet naslijedili od svojih roditelja iako nikada nisu živjeli u Veloj Luci – osim onih nekoliko tjedana praznika. A onda, kad su poslove priveli kraju, u svojoj su se mirovini odlučili doseliti, ili bolje rečeno, vratiti u rodno mjesto. Jedan od tih Velolučana je i Dalibor Vlašić Tranulo koji se sa suprugom Sandom 2014. godine u Velu Luku vratio iz Engleske. Razgovor s njime vođen je u ožujku 2019. godine, a zbog susretljivosti i neposrednosti ovog bračnog para, gospodina i gospođu Vlašić u daljnjem ćemo tekstu oslovljavati njihovim imenima.

Iako Velolučanin po majci i ocu, Dalibor nikada nije živio u Veloj Luci. Osnovnu školu započeo je u Splitu, a daljnje školovanje te fakultet Strojarstva i brodogradnje završio je u Zagrebu. Nakon studija radio je za Brodarski institut u Zagrebu, posljednje desetljeće svoje karijere proveo je radeći u Engleskoj, a u mirovini se sa suprugom odlučio vratiti u Velu Luku i to baš onda kada iz nje mladi odlaze. Međutim, Dalibor i Sanda čine se vrlo zadovoljni životom na otoku: planinare, posjećuju izložbe, organiziraju druženja, a da bi u danu sve stigli navečer često moraju naviti budilicu.

More umjesto Madeleine kolačića[1]

Djetinjstvo na otoku može nalikovati djetinjstvu koje se vidi u nekom od mediteranskih filmova: zvuk neumornih cvrčaka, vriska djece koja se kupaju i plava izmaglica dok se diže na površini mora koje isparava za vrućih popodneva. Tijekom takvih ljetnih mjeseci Dalibor bi s obitelji bio u Veloj Luci, u kući u kojoj bi se skupile čak tri obitelji te zajedno provodile ljeta. Jedno od njegovih prvih sjećanja upravo je pogled s balkona s kojeg su se vidjeli more i cijela luka – pogled koji ga i danas odvuče u djetinjstvo. Druga uspomena su mu odlasci na Proizd. Dvije obitelji bi otišle skupa, posudile barku i mreže, i uzele kozu kako bi najmlađi rođak imao mlijeka. Proveli bi 2-3 tjedna spavajući u prostoru današnjeg restorana.

Dok bi živjeli na Proizdu stariji bi lovili ribu, djeca se igrala, a nekad bi im netko došao i u posjet. Bilo je to 1956. godine. Za Dalibora ti izleti stvorit će snažnu vezu s otokom, avanturu koja će mu postati neumoran izvor inspiracije.

,,U početku je Proizd bio pust, tamo nije nitko dolazio. Imao je samo čuvara koji je u Velu Luku išao na vesla jer mu brod nije imao motor.” – prisjeća se naš sugovornik. ,,Iako su ti izleti trajali tek 2-3 tjedna, kad pogledam unatrag, usmjerili su mi cijeli život. Taj doživljaj, to se ne da usporediti ni sa čim. Kasnije je na otočić počelo dolaziti više ljudi pa smo odlazili u Triporte.” Poslije srednje škole Dalibor se odlučio za studij brodogradnje, a poslije studija zaposlio se je u Brodarskom institutu. Daliborov prvi posao za Institut bio je vezan uz Velu Luku tako da je često odlazio na otok.  

[1] Madeleine kolačići – nešto što nam budi lijepa sjećanja; proslavio ih je Marcel Proust.

Krivo je more

Iako nije živio u Veloj Luci, za sve važne trenutke u Daliborovom životu moglo bi se jednostavno reći: krivo je more. Kako u Zagrebu nije mogao loviti ribe i odlaziti na more, Dalibor je zamjenu našao u planinarenju. Za jednog od planinarskih izleta upoznao je i Sandu, svoju suprugu.

,,Planinarenje je priroda, supstitucija za avanture na moru. Krenuo sam u trećem osnovne u Splitu u izviđače pomorce, a s planinarenjem sam nastavio sve do fakultetskih dana kad sam s društvom odlazio u planine i na skijanje. Ljubav je ostala i do danas pa smo sada oboje članovi planinarskog društva”, priča nam Dalibor.

Jedan od najupečatljivijih trenutaka svakako je njihov prvi zajednički odlazak u Velu Luku.

,,Na trajektu mi je rekao: znaš sad idemo u Luku, ali to neće biti godišnji odmor, nego posao. Ljudi kad idu na godišnji oni idu u hotel i legnu na plažu, a kad dođeš u Luku moraš bit aktivan, komunicirat, biti s obitelji, pazit što govoriš, ali i što ne govoriš. A treba paziti i što će ti govoriti. Nemoj sve uzeti za stvarno.”, smije se Daliborova supruga i dodaje kako joj luško šujanje nije bilo jednostavno jer joj govor nije bio sasvim jasan. ,,Mislila sam da znam hrvatski, ali luški je nešto drugo”, pojašnjava nam ova rođena Slovenka koja je po ocu Riječanka. ,,Trebalo se malo potruditi razumjeti što ljudi govore, ali i misle, a ne se odmah naljutit”, dodaje, ponirući u srž šujanja, naizgled naivnog, ali ispod površine vrlo izravnog obraćanja sugovorniku zamaskiranog u šalu, kojim kao da domaći pokušavaju ispitati hoće li se furešti uklopiti. Međutim Sandu šujanje nije smelo pa čak ni kad je nakon svog prvog dolaska u Velu Luku čula kako Daliboru govore: E, ove godine je plava!

Od Engleske do Vele Luke

Nakon 24 godine rada za Brodarski institut Daliboru je uslijedio iskorak u karijeri i preseljenje u Englesku. Zaposlio se u Lloydu, svjetski priznatom registru brodova, a njegova supruga dobila je preseljenje iz australske ambasade u Beču u ambasadu u Londonu.

,,Cijeli se život bavim istim stvarima: matematičkim modeliranjem brodske strukture, predviđanjem čvrstoće i vibracija, te mjerenjem fizikalnih veličina na brodskim strukturama, tako da ono što sam radio u Institutu radio sam i u Lloydu, samo je u Lloydu to bilo na svjetskoj skali.” – govori Dalibor i dodaje: ,,U Loydu sam došao u grupu koja se bavila specifičnim problemima. Brod je napravljen po propisima Lloyda, a opet nešto ne štima: trese se, puca, i nas bi slali to provjeriti. Svi ti instrumenti, brodski kablovi, noćna mjerenja, sve to podsjećalo me na ribanje, pa iako sam poslije bio unaprijeđen ovo mi je ostao posao kojeg se i danas najradije sjećam.” – dodaje, otkrivajući kako mu se avantura iz djetinjstva još jednom umiješala u život.

U Lloydu u Engleskoj Dalibor je proveo 13 godina.

Kada su počeli razmišljati gdje provesti mirovina, Dalibor i Sanda gledali su na televiziji i pratiti u novinama gdje engleski umirovljenici idu živjeti nakon radnog vijeka. Počeli su razmišljati o preseljenju u Španjolsku ili neku sličnu zemlju. Onda su troškove stavili na papir i zaključili da sve što trebaju već imaju u Veloj Luci. ,,Čim smo spomenuli Luku shvatili smo da nam je to od početka moralo biti jasno. Kuću je trebalo dobrim dijelom renovirati, pa sam proveo 2 godine dok se sve nije sredilo. Radovi su 2014. bili gotovi i tada se bračni par Vlašić doselio za stalno. 

(Ne)mirna mirovina

Kad su se vratili u Velu Luku Dalibor i Sanda nisu znali kako će im biti pa su ostavili otvorenu opciju povratka u Zagreb ili Sloveniju, međutim čim su došli shvatili su da je to – to, kraj puta. ,,Prijatelji mi je rekao da  velolučani u Zagrebu cijelu godinu provode čekajući ljeto. Stalno nam je Luka pred očima i prvi dan godišnjeg odmah sjednemo u auto i krećemo na otok. I tko će se sada iz Luke vratit bilo di?” – objašnjava Dalibor njihov odabir te dodaje kako on i supruga uživaju i u sasvim malim stvarima poput odlaska do peškarije ili rada u vrtu.

,,Ne znam što bi sada radili u Zagrebu, a ovdje ne stignemo sve! Prvo vrt, onda priprema ručka, a svaki dan je i neka aktivnost: za Sandu gimnastika, pa su tu planinari, izložbe, druženja, večere, plesovi… Stalno nešto se događa. Sad moramo naviti sat da se ustanemo na vrijeme za sve obaviti.”, opisuje nam Dalibor te dodaje kako sada nastoje popratiti sportske ili kulturne manifestacije i sudjelovati u njima ili ih podržati, što nisu radili dok su živjeli u Zagrebu. Svjesni su kako u mjestu koje broji oko 4000 stanovnika, tek ograničeni broj je aktivan i sudjeluje u mjesnim događanjima pa ih je tim više važno podržati.

Otok u 21. stoljeću više nije izolirana sredina

Nakon 13 godina provedenih u Engleskoj i više od četiri desetljeća života u Zagrebu, čini se da se Daliboru i Sandi u Veloj Luci baš sve posložilo. Samo, zašto se onda više ljudi ne vraća u rodni kraj? Što je onda s mladim obiteljima koje bi tek mogle stvoriti svoje snažne veze s otokom – zašto je njih sve manje, zašto se sele u gradove, pitali smo dalje našeg sugovornika.

,,Osnovni problem kod preseljenja je ekonomija. Ako čovjek na otoku ne može naći posao nema od čega živjeti. Ako čovjek ima nekretninu onda će možda raditi i lošije plaćen posao, ali neće morati ići drugdje i plaćati najamninu. To je ta ekonomska strana koju je važno riješiti. Ima li posla u Luci teško mi je reći. Sigurno da u gradu ima više izbora i ljepših poslova, ali ne znači da ćeš takav posao i dobiti.”

Za one koji se odluče život provesti na otoku prednosti svakako ima. Prva od njih je, smatra ovaj par, more i prekrasna priroda dostupna svima tek na nekoliko minuta od kuće. ,,Vela Luka nam je tako draga zbog prirode. Ovdje izađeš i odmah si u pravoj prirodi. To se ne može platiti niti usporediti sa Splitom ili Zagrebom i to je najveća prednost za ljude u našim godinama.” Kao jednu od prednosti navode i otvorenosti sumještana koji se pozdravljaju na ulici. Spontani razgovori među poznanicima svakako pridonose osjećaju pripadnosti zajednici. Velika otvorenost može imati i loših strana, ali smatraju da se svugdje treba prilagodit i izvući najbolje iz te sredine.

,,Vela Luka nije ono što je bila prije 10 godina jer su veze puno bolje, ne samo sa Splitom i Zagrebom, nego i ostatkom svijeta, a povezanost internetom pogotovo: možeš komunicirati, kupovati, raditi i zaraditi iz svog doma bilo gdje na svijetu. Gledano na taj način potpuno je svejedno jeste li u Luci ili New Yorku” – iznosi za kraj Dalibor svoja razmišljanja.

Članak u punoj verziji možete pročitati u novom, 3. broju Lanterne, Vela Luka, 2019.