Nakon prvog izdanja Najljepših legendi otoka Korčule, vrijeme je za drugi dio! Najljepše legende ponovno vam otkrivaju skrivenu i tajanstvenu stranu otoka, kako bi se prisjetili prošlih vremena, ali i upoznali neke davno zaboravljene likove, koji su samo malen dio  bogate kulturne baštine otoka Korčule. Jer ljepota ovog otoka upravo leži u njegovim pričama i legendama, u koje su ljudi saželi svoja nadanja, strahove i probleme svakodnevnice, davši ih dozu mističnosti ali i optimizma u bolje sutra. Skriveni svijet legendi svojim fotografijama i ovog puta je dočarala i približila Anđela Šćepanović Photography.

Lipa Mara

Prije mnogo godina živjela je djevojka Mara, čija je mama umrla i čiji se je otac oženio maćehom hladnog srca. Maćeha je iz prvog braka imala dvije kćeri, no ni one ni njihova majka nisu voljele Maru. Ljubomorne na njezinu ljepotu i umilnost, ali i prestrašene kako bi joj otac mogao ostaviti sve u nasljedstvo, izbacile su Maru iz kuće i protjerale je u obližnju špilju u kojoj je Mara živjela pored prašnjavog ognjišta. No, to nije prekinulo sve odnose s njezinom obitelji -svakog dana trebala je doći i prati, čistiti, kuhati te obavljati sve poslove u kući u kojoj je nekada sretno živjela s majkom i ocem.

Jednog dana dok je Mara prala rublje na morskoj obali, u blizini je prolazio mladić iz plemenitog roda Zmajevića, ugledao je i zaljubio se. Pokušavao je doznati tko je ona, gdje živi i tko su joj roditelji ali bez uspjeha. Prva osoba kojoj se obratio za pomoć bila je upravo maćeha koja ga je uvjeravala da je ljepotica koja odgovara njegovom opisu sigurno jedna od njezinih kćeri. Međutim mladiću se one nisu svidjele i potragu je nastavio po okolnim kućama, razbacanim duž obale dubokog zaljeva. Njegova potraga nije bila uspješna pa se očajan i tužan odlučio povući se u osamu, baš u špilju u kojoj je živjela lijepa Mara.

Kad je maćeha čula da plemić odlazi u špilju znala je da nešto mora poduzeti. Pohitala je kako bi stigla prije njega i u panici prekrila Maru kopanjom, odnosno starim koritom u kojem se nekada mijesio kruh, te joj zaprijetila da ne smije glas ispustiti ili će se njezinom ocu osvetiti. Plemić Zmajević je došao do špilje, dugo sjedio i tužno mislio gdje bi mogao pronaći lijepu Maru, dok je ona u blizini prestrašena sjedila i šutjela, pokrivena koritom. I vjerojatno Mara nikada ne bi bila otkrivena, a plemić bi svoju tugu utopio u nekom od ratova ili bi se povukao u samostan, da se na otvoru špilje nije pojavio pijetao i zakukurikao: -Kukuriku, kukuriku, pod kopanju Mara lipa! Plemić se osvrnuo, vidio drveno korito, podigao ga i pronašao svoju lipu Maru. U znak zahvalnosti, pjetlići su se još naraštajima mogli slobodno šetati vlastelinskim dvorištima.

Poljubac za guju

Na brdu Kopila iznad Blatskog polja nekad se izdizala ilirska naseobina koja je površinom bila veća od svih tadašnjih naselja na Korčuli, ali i šire. Naselje na Kopili postojalo je sve do 31. godine pr. Kr. kada je vojska rimskog cara Oktavijana Augusta pobila sve muškarce, a žene i djecu odvela u roblje. Danas se uz ovo arheološko nalazište veže malo poznata legenda, za koju narod priča da je izmišljena kako se ne bi kopalo po nekropoli.

Legenda govori kako je jedan Blaćanin iz roda Bosnić Bagatela-Kapetanić davno, prije puno godina, trbuhom za kruhom iz rodnog Blata otišao u Ameriku. Stigavši u Ameriku upoznao je čovjeka koji ga je pitao odakle je, a kad mu je Blaćanin odgovorio čovjek se jako iznenadio: -Ako si iz Blata, što si doša’ ovamo? Blizu Blata ti je zakopano zlata koliko hoćeš, a da bi do njega doša moraš imat freško usičen šćap od trna, zabit ga na Kopilu u gomilu i vaja znat ove tri riči koje ću ti sad reć. Kad zabiješ šćap doć će jedna vela guja i oko njega će se zamotat, a ti je moraš pojubit u glavu. Ona će ti onda reć di je zlato i ti ćeš ga lako iskopati. I čovjek mu kaže tri riječi, a Blaćanin se odma ukrca na brod i vrati u rodno mjesto.

Kada je došao u Blato prvo je zvao prijatelje, a nakon toga otišao na Kopilu (neki kažu da je to bilo na Lokvici, blizu crkve Sv. Kuzme i Damjana), gdje je posjekao štap od trna i zabio ga u gomilu. Kako ga je bilo strah da netko ne čule tajne riječi, potiho ih je izgovorio, a na to se pojavila guja koja mu se ovila oko štapa. Međutim guja je bila toliko ružna, da se Blaćanin nije usudio poljubiti je. Sutradan je Blaćanin ponovno smogao hrabrosti, otišao na Kopilu i sve ponovio, ali guja mu se činila još ružnijom, pa ponovno nije smogao hrabrost da je poljubi. Treći dan se vratio i  ponovio sve isto, ali kad se guja omotala oko njegovog štapa Blaćanin se po treći put nije mogao prisiliti poljubiti je. Razočaran sobom počeo je kopati ne bi li sam našao zlato. Guja ga je samo gledala i nakon dugo vremena njegovog bezuspješnog kopanja, reče mu: -Kopaj, kopaj, ali zlato nećeš nać. I tako je i bilo. Zlato nije našao, samo ugljevlje, a on i svi njegovog roda ostali su siromasi.

-Prema kazivanju Ivana Telente Brandnija.

Livin dol

Smokvica, mjesto s oko tisuću stanovnika smješteno u sredini otoka Korčule,  zbog njegovog imena mnogi često vezuju uz stablo smokve. Iako se čini da ime dijeli s ovom voćkom, naziv Smokvica najvjerojatnije dolazi iz romanskih jezika gdje se ime vezuje uz vodu. Naime, već stotinama godina područje Smokvice bogato je lokvama uz koje se vežu i priče i legende, a jedna od njih govori o vilama koje žive u Livin dolu (Vilin dolu), omiljenom okupljalištu vila.

Jednog je dana stari Mikuleto prolazio Livin dolom i naišao na vilu koja spava pored lokve. Budući da je sunce bilo jako, obazrivo joj je  napravio hlad od grane kako bi je zaštitio. Kad se vila probudila, vidjela je Mikuleta i pitala ga tko joj je napravio hlad, a on joj je odgovorio kako je to bio on. -Kad ste bili tako dobri prema meni i ja ću vama učiniti nešto dobrog, odgovori mu vila i zatraži vreću koju je nosio Mikuleto te je napuni šušnja –starog lišća i vrati mu je uz samo jednu napomenu: da vreću otvori tek kad dođe doma. Znatiželjan i nestrpljiv, Mikuleto nije mogao izdržati te je na putu do kuće pogledao u vreću ali unutra nije bilo ništa doli šušnja koji mu je vila dala, pa ga istrese. Kad je napokon došao doma ispričao je ženi što mu se dogodilo, a kako bi se prema običaju doma vreća još jednom istresla, on je izvrne. Kad je izvrnuo vreću iz nje ispadne nekoliko zlatnih dukata. Nato Mikuleto shvati vilinu poruku i brzo se vrati na mjesto gdje je istresao šušanj, ali nije našao ništa.

Krvava ropa

Jedna od najpoznatijih smokviških legendi vezana je uz Krvavu ropu, podno brda Gradine gdje se nalazila utvrda. Priča kaže kako su 1571. godine Turci napali Gradinu i sukobili se sa Smokvičanima u obližnjoj  „Krvavoj ropi“ čije ime i danas podsjeća na veliki broj života koji su tamo izgubljeni.

1571. godine Turci su kao po dogovoru napali sva tadašnja naselja otoka Korčule. To je, smatra se, bila njihova priprema za bitku kod Lepanta. Podkralj Alžira Uluz-ali napao je snažnim brodovljem grad Korčulu, Turci iz Herceg-Novog s tri galije prodrli su kroz Gršćicu do Blata, a Karakozije iz Ulcinja iskrcao je svoječete u račiškoj uvali, koje su potom harale Pupnatom, Žrnovom i Lumbardom. Turci koji su došli do Smokvice bili su čvrsti u svom naumu osvajanja, no nisu uspjeli ući u selo koje je tada imalo jedva 100 stanovnika. Smokvičani su se hrabro borili kako bi obranili svoje domove, a Krvava ropa sjeverozapadno od Smokviške gradine i danas podsjeća na bitku u kojoj je proliveno puno krvi s obje strane.

Moji izvori:

Neven Fazinić: O korčulanskim lokvama i gambuziji

Krvava ropa

Za više fotografija posjetite Anđela Šćepanović Photography