Katalonija, autonomna zajednica i povijesna regija u sjeveroistočnoj Španjolskoj, danas je možda najprepoznatljivija po dvije stvari: svojoj želji za neovisnošću i nogometnom klubu Barcelona. Nekada, u Srednjem vijeku, Katalonci su bili poznati kao okrutni vojnici najamnici. Isprva su služili bizantskim carevima u borbi protiv Turaka, a kasnije su prema službi i potrebi mijenjali svog ”gospodara”. Došavši u službu Napuljskog kraljevstva 1483. napali su Vis, a njihove napade i pljačkanja lokalno je stanovništvo zapamtilo kroz legende i pjesmu o strašnim ”Turcima Katalanima”.

Davne 997. godine Mlečani su napali i porušili grad Vis, a dio stanovnika odveli u Veneciju kao roblje. Nakon tog događaja preostali Višani nisu obnovili grad, nego su se u strahu od novog napada povukli u središte otoka, iza brežuljka nevidljivog s mora. Većina se stanovnika naselila po brdu i padinama brda, poviše jugoistočnog dijela Velog polja, a novom naselju priključeni su zaseoci koji su već postojali. Tako je krajem X. i početkom XI. stoljeća nastalo tada najveće naselje na otoku Visu: Podselje ili Velo Selo, a župan i župnik izabrali su ga za svoje sjedište.

Središnja građevina u selu bila je (a to je idanas) crkva Svete Marije podignuta u čast njezinog Uznesenja na nebo. U puku poznata kao ”Gospa Velog Polja” ili crkva ”Gospe od Velog Sela”, bila je i ostala Gospino svetište cijeloga otoka. Otočani se već stoljećima mole Gospi upućujući joj svoje želje i nade, a nekoć, u smrtnom strahu od Turaka, u njoj su nalazili svoju zaštitnicu. Uz ovu temu vezano je mnoštvo priča i legendi, a jedna od njih kaže:

U stalnom strahu od Turaka seljani su se neprestano molili Majci Božjoj da im pomogne. Tako su se jednom Turci popeli u brda i došli nadomak Velom Selu, ali kraj kapelice Sv. Margarite ukazala im se Gospa koja je iz svoje pregače na njih istresla mušice i ose. Svi su Turci izgubili vid i morali su se vratiti u brod, a na mjestu Gospinog ukazanja ostali su tragovi njezinih stopa.

Druga u puku zapamćena ostala je pjesma koju je zapisao narodni pjesnik, a koja se izvodila uz pratnju gusla ili lirice. Ona pjeva o legendi kako se pijetao popeo na vrh crkve i prorekao propast sela riječima:

Kukuriko Velo Selo!

Do tri danka neveselo;

Doće Turci Katalani,

Ostaćete svi poklani.

Prije zore Turci dojidriše,

Pred Rukavcem lađe ostaviše,

Isikoše malo i veliko

Turkom uteć nije mogal niko!

Do napada na Velo Selo zaista je došlo i to 1483. kada su hrvatski otoci Vis i Korčula bili pod venecijanskom vlašću. Zbog soli i granice kod Commachia Venecija se zaratila s vojvodom Ercoleom od Ferrare pa mu je njegov zet, napuljsko-aragonski kralj Ferrante, priskočio u pomoć. Kad su ratne lađe napuljsko-aragonskog kralja uplovile u u luku sv. Jurja, Višane je obuzeo strah. Svjesni kako nemogu pružiti otpor sakrili su se u šume i spilje te su sa sobom ponijeli sliku Gospe od Velog Sela. Katalonci, vojnici u službi kralja Ferrantea, opljačkali su i spalili prazno Velo Selo, a nakon toga su se vratili na lađe i zaplovili prema Korčuli. Iako Višane nisu napali Turci nego Katalonci, u puku je Turčin bio sinonim okrutnog neprijatelja, pa se zato u pjesmi i govori o Turcima Katalanima.

Prema Richardu Burtonu, engleskom istraživaču i piscu iz 19. stoljeća koji je u svom bogatom opusu jedan mali dio pažnje poklonio i otoku Visu, 1483. nije jedina godina kada Velo Selo trpi stradanja. On navodi kako pjesma narodnog pjesnika o pjetlovu proročanstvu kroz 80 strofa pjeva o plamtećoj mržnji prema Turcima i njihovim zvjerstvima počinjenim 1571. godine uoči bitke kod Lepanta. Nakon neuspješnog napada otoka Cuzzola (Korčula) na blagdan Vele Gospe, Turci vođeni Uluz Alijem doplovili su do Visa te napali ,,dva bogata i napučena grada, potpuno nepripremljena’‘ i poklali stanovništvo Velog Sela. Ova nedjela Burton pripisuje Kataloncima i Turcima. Ukoliko su Turcima zaista pomogli Katalonci najvjerojatnije se ponovno radi o plaćenicima jer su se u bitci kod Lepanta Katalonci borili na strani Svete Lige, a njihovi mornari i galijoti plovili su na galiji La Determinada.

Poslije ovih napada stanovništvo nije obnovilo Velo Selo, nego se spustilo uz more na područje antičke Isse i podiglo dva utvrđena naselja: Luku i Kut, iz kojih se kasnije razvio grad Vis. Izgrađena je i nova crkva Gospe od Spilica u uvali sv. Jurja, između Luke i Kuta, ali mještani nisu zaboravili crkvu Svete Marije već su joj dvaput mjesečno hodočastili. Deset godina nakon što je crkva Gospe od Spilice bila proglašena župnom crkvom, vjernici su i dalje hodočastili svojoj Nebeskoj zaštitnici u Velo Selo i tamo slavili Euharistiju, a stari zapisi govore kako je ova pobožnost rezultirala mnogim uslišanjima.

I danas na blagdan Vele Gospe vjernici hodočaste u Velo Selo, utičući se molitvama, jer svako vrijeme ima svoje Turke Katalane.

Moji izvori:

• Burton, Francis Richard. Jour. of Royal Georg. Soc.: A visit to Lissa and Pelagosa, 1879
• Kužić, Krešimir. ”Tog sretnog dana…” – Uz 440. obljetnicu Lepantske bitke, https://hrcak.srce.hr/75054
• Mardešić, Andrija Vojko. Povijesna zrnca o otocima viškog arhipelaga. Knjiga II, 2001, Matica hrvatska, Vis