Grodac (Gradac) je zanimljivo prapovijesno gradinsko naselje na sjevernoj strani otoka Visa, smješteno na brežuljku iznad istoimene uvalice sa savršenom šljunčanom plažom. Grodac je u prvim stoljećima prije Krista bio naseljen domicilnim ilirskim stanovništvom koje je živjelo u kolibama zaštićenim snažnim usuho građenim bedemom. Uz naselje vezane su brojne legende i priče, od kojih neke još u 19. st. spominje glasoviti britanski istraživač Richard Burton koji je pohodio sam Grodac.

Nama je prošlo ljeto za uho zapela priča koju nam je kazivao profesionalni ribar u mirovini (T.B.G.), a on ju je kao mladić čuo od Pojokovih, stanovnika obližnje Oključne (Okjucine).

,,U storu doba na Grodu je živila kraljica Teuta koja je bila puno bogata. I pri nego što su rimjani došli s velikum vojskun ona je odlucila zloto zakopat da joj ga nebi ukroli. I nošla je jednu velu rapu malo povar žola di je puno stinjo nakargala povar zlota. Pojokovi su to znali i kako su živili blizu odlucili su iskopat zloto. Odnediji, kad ne bi imali drugega posla, kopali su i kopali i to pustih godišć. I iskopali su velu rapu, ali zloto nisu nošli. Kako su kopali sve dubji sve im se je veći blišćilo pridoci. Gledoli su, a nisu ništa vidili, sve im je bilo nikako mutno, kako da je niku želil zloto sakrit od njihovih oci. I nakon puno godišć su se istufali. I onda je doša jedon stori i reka im je: gledote, a ne vidite, zloto je isprid vos. Oci su von mutne, blišći von se. Tukote noć jednu udovicu ca imo molu dite i neka von do dvi-tri kapje svojega mlika s kojim ćete oprat oci, neće von se već blišćit i vidit ćete zloto.

Udovicu nisu nošli, a ti možeš vidit livo od žola onu velu rapu ca su je iskopoli. I zloto je toti sumo ceko da ga se nojde.“